Retro-interview: Predrag Kraljević-Kralj, pjevač “Termita”, za “Polet” 1980.
Trmt 01 S

Sa svojim navijačima: Termiti na koncertu

Photo: Romano Grozić

Genijalna razrednica

Upravo u jeku rasprava o slobodnome vremenu mladih razgovarao sam s vođom riječkih “Termita” Predragom Kraljevićem. Razgovor izvanredno ilustrira raspoloženje predstavnika upravo ovog dobnog segmenta omladine kome bi eventualni sadržaji (slobodnog vremena) trebali biti namijenjeni.

“Uvijek sam htio nekome nešto sasvim određeno reći”, govori Kralj, “no nikada to nisam uspjevao. Nitko me nije slušao, a oduvijek sam bio siguran da dobro govorim. Shvatio sam da u tom punku mogu proći, shvatio sam da baš putem toga benda mogu uobličiti ono što imam kazati”.

Iako razgovaram  tek s jednim riječkim srednjoškolcem koji je bez sumnje jedna sasma autentična verzija pripadnika “reformirane” generacije, već letimičan pogled u rodne listove nedavno prispjelih predstavnika domaće novovalne scene, govori o dosljednoj isključivosti glazbenih interesa najmlađeg naraštaja naše omladine.

“Prvi band koji sam čuo bili su 'Sex Pistolsi”, iskreno priznaje Kralj, da bi se odmah ispravio: “prije sam glazbu slušao sasvim nesistematski”. Uostalom,  imajući u vidu da je Kralj navršio sedamnaest godina, glupo bi bilo od njega očekivati da je sa osam godine slušao, recimo, Doors.

Kralj: “Čuj, moja sestra je u to vrijeme  bila u Londonu i poslala mi je prvu ploču Pistolsa i ja se stvarno pet dana nisam micao od gramofona. Dan i noć! To me jednostavno šokiralo, pronašao sam u njima sve ono što sam u glazbi tražio”.

Kraljevo me uneseno pričanje podsjetilo na nedavni intervju s Vlatkom Stefanovskim, čiji je brat nakon preslušavanja “Sgt Peppersa” i čitanja Dylanove biografije spavao u jakni i trapericama. Ne mogu stoga razumjeti sistematske pokušaje diskvalifikacije od  strane sterilnih rockerskih frakcija u trenutku kada novi klinci (koji nisu imali ni mogućnosti da budu počašćeni za bogatom domaćom kulturnom trpezom sedamdesetih godina) uspijevaju iznaći vlastiti izraz. Nasuprot trabunjanjima da “Polet” jednostavno podržava svakog balavca koji se sjeti da bi bilo zgodno napraviti punk grupu, činjenica je da se naša omladina nakon podužeg zatišja konačno zainteresirala za aktivno kreiranje vlastite kulture. Da sada su je, barem koliko je meni poznato, fabricirali “mladi” pjesnici ili pak, u nešto modernijoj varijanti srednja garda naših rokera, kojima će uskoro vlastita dječurlija prepričavati pustolovine iz omladinskog života. Da pojednostavnim stvar i vratim se u rokerske vode: zar nije, na kraju krajeva, generacija gore spomenutog Gorana Stefanovskog, recimo, gotovo bez iznimke ostajala u čisto slušalačkim ili pak reproduktivnim okvirima. Nasuprot njima, generacija dečki iz “Termita” na primjer, oduševivši se “Sex Pistolsima” poželjela je ostvariti i vlastite kreativne ambicije,

Na čuvenom koncertu u Opatiji 1979: Termiti na sceni kristalne dvorane hotela 'Kvarner'

No, pogledajmo što je dalje pričao Predrag Kraljević koji je u društvu bubnjara “Termita” Kike Dumenčića iskoristio početak zimskih praznika da provede nekoliko dana u Zagrebu. Tada smo i napravili ovaj razgovor, za koji smo se dogovorili nakon njihovog sjajnog nastupa u Opatiji, o kojem ste mogli opširnije čitati u prošlom broju.

Kralj: “Ja i Tica, naš gitarist Robert Tičić, zajedno idemo u školu, što i priliči početku ovakve priče. Mi smo uvijek furali taj film, trebalo je samo da nešto takvo dođe, da to čujemo da počnemo to raditi. Mi smo i prije toga bili luđaci. Onda smo, po lijepom običaju, promijenili mnoge ljude. Basisti su nam uglavnom bili neke ‘freakčine’. Današnja postava se uobličila nakon prvog pravog  nastupa. Kasnije sam čuo dosta novovalnih ploča, a onda su se u Rijeci pojavili ‘Parafi’ koji su nas, kao donekle afirmirana grupa na našem početku doista podržavali”.

lako sam nakon Opatijskog nastupa “Termite” spreman proglasiti svojim favoritom u rubrici najvećih nada ove godine, neizbježna je usporedba sa “Buldožerima”  iz najžešćih dana. Kako te sličnosti držim više prednošću nego li manom, jer su iskorištene unutar autentičnog konteksta, najozbiljnije preporučujem Boruta Činča kao eventualog producenta.

Vježba za koncert: Termiti u punk ambijentuKralj: “Brecelja sam gledao. Vjerojatno je utjecao na mene, ja to zaista ne znam. Govore da cijeli bend i u glazbenom izrazu podsjeća na ‘Buldožere’, ali mislim da to uopćo nije točno. Nikada nisam svjesno pokušavao plagirati Brecelja. Nismo se nikada upoznali, no mislim da bih, da se osobno znamo, u njemu vidio sebe. Točnije rečeno, desetak godine stariju verziju sebe”.

Za razliku od Pere Lovšina koji će vam u razgovoru nastojati argumentirati svoj neobuzdani nerv, Predrag Kraljević svjesno improvizira. On upravo dječačkom ponesenošću (zadržavajući pri tome krajnje ozbiljan izraz lica} nastavlja pričati o budističkim knjigama koje je pročitao i o trenutačnoj zagrijanosti za parapsihologiju, što se iz prethodnog vidi. Iako nastoji ostaviti dojam ozbiljnog i načitanog sugovornika, Kralj ipak najpogodniji medij za uobličavanje svojih kontroverznih ideja nalazi u punk-komadima koje stvara zajedno s gitaristom grupe koji je ujedno i autor glazbe.

Kralj: “Već u osnovnoj školi sam nekako bio izvan svega što se događalo oko mene. Bilo je nekih problema, no uvijek sam prolazio. Dosta vremena proveo sam u riječkom kazalištu, oko tri godine. Putovali smo po Jugi, igrao sam u tri-četiri komada i uglavnom smo se jako dobro zezali. Kakav sam bio na kazališnoj sceni, takav sam i sada, samo što je glumi pridodana svirka. To je u osnovi isto”.

“Bili smo zajedno u tom kazalištu” dodaje bubnjar Kiko Dumenčić, “no on je uvijek bio svojeglav; režiser nešto kaže, a on radi nešto sasvim drugo”. 

Na “truli” zvuk orgulja, protkan gitarskim rafalima, Kraljevi se tekstovi nadovezuju popout kratkih priča.  Pitao sam stoga Kralja čime se rukovodio pri izboru tema.

Kralj: “Naši se tekstovi razlikuju od tekstova 'Parafa'; ako oni pjevaju o reformi, ne vidim razloga da to ponavljam. Meni je to, u stvari, jako dobro došlo. Mogao sam, doduše, obrađivati iste teme iz nekog drugog kuta, no pokušao sam pisati tekstove na potpuno različitu furku”.

Zanimalo me kako su Termiti uspjeli povezati glazbu i tekstove, u prilično kontrasnu cijelinu.

Riječki trademark: Termiti u punom sastavu

Kralj: “Iako se često uhvatim u nekim razmišljanjima koja su možda bliža psihodeliku, mislim da je dio tajne muzika kojom se onda izražavalo potpuno neadekvatna. Upravo ova žestina koja mora probuditi i najpospanijeg, odgovara poruci kakvu želim prenijeti. Meni je ideologija šezdesetih godina sarno površno poznata; ja je, međutim, ne odbacujem, no siguran sam da nekim njenim elementima odgovara upravo ovakav glazbeni kontakt. Na primjer, svi traže ovozemalijske veze, a ja sam eto u jednoj pjesmi zatražio jednu pomalo čudnu. Vezu za raj«.

Potom mi Kralj pokazao nekoliko tekstova na osnovu kojih zaključujem de su “Buldožeri” dobili najopasnijeg konkurenta u ironiji i cinizmu.

Pitao sam u kojoj je mjeri scenski nastup “Termita” unaprijed kreiran. K. Dumenčić: “Poslije koncerata Kralj uhvati nekoga od nas iz benda i pita: ‘Nemoj misliti da sam lud, ali, molim te ispričaj mi šta sam radio na pozornici’. On se doista potpuno ufura u ono što radi na sceni”

Kralj: “ U Opatiju smo donijeli na pozornicu zahodsku školjku i perje. To su osnovni elementi, ali dalje je na meni da na pozornici uradim što hoću. Dok na sceni radim jedno, tad mi se nameće petnaestak novih ideja koje će se događati u slijedećim trenucima. Možda će se to činiti pretenciozno, ali nastojimo ostvariti multimedijski pristup. Želimo da scena u svakom trenutku bude zasebna slika i da naš nastup bude dobra vizualna i glazbena  zabava za svakog prisutnog. Gledaj, publika na kraju dobije ono što hoće; u Opatiji možda nisu htjeli dovoljno. Za to imam dobar osjećaj”.

Dalje smo razgovarali o eventualnom snimanju ploče, a na pitanje što će raditi ako ne uspije s bendom, Kralj je odgovorio da u to uopće ne sumnja, no kad završi ekonomsku školu ipak namjerava položiti ispit za vozača kamiona.

Sve najljepše o razrednici: Predrag Kraljević KraljU vezi sa školom Kralj je za “Polet” ispričao slijedeće: “Moja razrednica je stvarno genijalna. Ima posve drugačiju predodžbu o školi nego što je uobičajeno. Želi uspostviti bolje odnose. Siguran sam da je njen način rada koji se temelji na razgovorima najpogodniji za društvene predmete. Ona doleti na naše koncerte, jer voli kad radimo nešto kreativno. S njom sam spontan i razgovaramo potpuno istim rječnikom kao i s dečkima u bendu. Netko će možda pomisliti de je riječ o neambicioznom nastavniku koji suviše popušta učenicima, ali morarn reći da, upravo zahvaljujući svom pristupu mladima, sve što želi postiže mnogo lakše nego ostali profesori”.  

Kralj je bez surmnje nepredvidiva i egzaltirana osoba. Autentičnim vizijama ocrtava svijet iz sasvim neuobičajenog ugla. “Otkako razmišljam svojim mozgom”, završava Kralj, “otkako sam počeo kužiti stvari oko sebe, mnogo mi se toga ne sviđa. Uvijek sam težio nečem drugačijem, boljem. Ja živim u radničkoj obitelji, ali sam uvijek imao sve što sam htio. Išao sam i idem u školu i sve u svemu živio sam kao najnormalnije dijete. U svojim prvim domaćim intervjuima domaći ‘novovalovci’ uglavnom spominju kao svoju glavnu frustraciju svađe u kući, ulične obračune…Kod mene je drugačije, sve je uvijek bilo normalno, doma je sve uvijek bilo u redu, nikada se nisam tukao. U sebi sam jednostavno uvijek imao nešto, barem po mom mišljenju, novo”.

* Tekst objavljen 23.01.1980. u omladinskom listu “Polet” br. 118

Oceni 5