George Michael: Posljednji odmetnik

Na engleskoj Wikipediji o "Freedom! ‘90" piše da se ova pjesma "referira na prošli uspjeh Georgea Michaela s grupom Wham!, te istovremeno pokazuje njegovu novu stranu kao novog čovjeka koji je više ciničan o muzičkom biznisu nego što je prije bio". Za te tvrdnje se ne navodi izvor, no i da se navodi nije važno jer je riječ o loše napisanoj rečenici koja je puna teških gluposti. Žalim čovjeka koji posluša "Freedom! ‘90" i stvarno misli da je to pjesma o onome što je napisano u citatu iznad.

"I think there's something you should know / I think it's time I told you so / There's something deep inside of me / There's someone else I've got to be". Doista, o čemu tu pjeva George Michael? Što bi to moglo biti? O čemu se tu govori?

"Freedom! ‘90" jedan je od najvećih hitova u karijeri punoj hitova i izvrsnih pjesama jednog od najboljih i najljepših pop muzičara i izvođača od 1980-ih do danas, čovjeka iznimnog glasa i stasa, čovjeka koji je – shvatio sam nakon njegove smrti na Božić 2016. godine – bio posljednji veliki pederski odmetnik svijeta muzike.

Potraga za slobodom od terora ormara

"Freedom! ‘90" je pjesma o procesu prihvaćanja vlastite homoseksualnosti i izgradnje pripadajućeg identiteta, to je pjesma u kojoj se jedan muzički superstar na vrhu svoje popularnosti istovremeno bolno introspektivno i politički odvažno autao cijelom svijetu a taj svijet to tada uopće nije shvatio! To je pjesma o potrazi za slobodom od terora ormara, o pronalaženju samog sebe u svijetu koji je strukturalno postavljen tako da od tvojeg samog rođenja poriče tvoje postojanje, to je pjesma puna i ranjivosti i samouvjerenosti, to je pjesma o odbijanju da se igra po pravilima i ispunjava nametnuta očekivanja (muzičke industrije, društva itd.), puna veličanstvene proturječnosti koja je Georgea Michaela činila tako fascinantnim i tako ljudskim.

Za razliku od mnogih drugih megazvijezda muzičke scene, on se nikad nije činio kao vanzemaljac, produkt, robot/android, božanstvo ili bilo što udaljeno od ljudskosti koju svi dijelimo. Njegove su najbolje pjesme, koje su na sreću često bile i najveći hitovi, imale zajedničku osobinu da univerzaliziraju Michaelovo personalno iskustvo na način u kojem se milijuni mogu prepoznati, a da svaki slušatelj zadrži osjećaj da se George Michael obraća baš njemu, da je baš njega razumio.

Činjenica da "Freedom! ‘90" nije te 1990. i 1991. godine automatski prepoznata kao pjesma o coming outu svjedoči nam o svijetu kakav je tada bio, i dalje toliko neupoznat sa homoseksualnošću, koja je nakon kratkog poststonvolskog emancipacijskog ushita dodatno stigmatizirana pojavom AIDS-a.

Zato je bilo moguće da se pjesma sa stihovima poput "I just hope you understand / Sometimes the clothes do not make the man" i "All we have to do now / Is take these lies and make them true somehow" s albuma nazvanog "Listen Without Prejudice Vol. 1" ne prepozna i ne razumije, iako je George Michael zapravo bio jasan da jasniji nije mogao biti. Ipak se i dalje slušalo s predrasudama, te je bilo potrebno njegovo hapšenje u javnom WC-u u Los Angelesu u travnju 1998. da stvari konačnu postane jasne, ne da se prepozna podtekst nego da se napokon shvati tekst - George Michael je gej muškarac, ne samo gej muškarac nego i peder, a sve te pjesme u kojima su se milijuni diljem svijeta prepoznavali su izašle iz čovjeka koji je peder u duši.

Odgovor moralizatorima

Za nekog drugog bi hapšenje u javnom WC-u tijekom potrage za anonimnim seksom predstavljalo neviđenu sramotu, no George Micheal nikad nije bio bilo tko. Odbio je biti žrtvom slut shaminga i prije nego je za to postojao konkretan izraz, odgovorivši moralizatorima, puritancima i represivnom aparatu koji zatire slobodu seksualnog izražavanja fantastičnom pjesmom "Outside" i pripadajućim prpošnim spotom. U "Freedom! ‘90" je George Michael opisao svoje unutarnje borbe u prihvaćanju vlastite homoseksualnosti, ali i odlučnost da izađe iz ormara, u "Outside" je slavio svoj ponosni pederluk.

Pisati o "Freedom! ‘90" a ne spomenuti fantastični spot u režiji Davida Finchera naravno nema smisla, no iz današnje perspektive pet supermodela (Naomi Campbell, Linda Evangelista, Christy Turlington, Cindy Crawford i Tatjana Patitz) koji se u spotu pojavljuju nisu ono najvažnije. Mnogo više razotkrivaju kadrovi u kojima poznata kožna jakna, koju je George Michael nosio u spotu za "Faith" (na vrhuncu slave kao objekta žudnje za sve djevojke svijeta), počinje gorjeti u ormaru. Da, u ormaru. Ne mogu se prestati čuditi kako se sve ovo 1990. (i kasnije) moglo tumačiti kao u već spomenutom citatu s Wikipedije, umjesto kao spaljivanje jednog od ključnih simbola pjevačeve dotad glumljene heteroseksualnosti.

Druga važna stvar u vezi spota je što je njime George Michael započeo proces dekomodifikacije samoga sebe, koji ga je do kraja autao kao uvjerenog ljevičara.

Uostalom, u vrijeme vladavine Margaret Thatcher Micheal je sustavno glasao za laburiste, a podaništvo britanskog premijera Tonyja Blaira u odnosu na američkog predsjednika George W. Busha ismijao je u singlu "Shoot The Dog" iz 2002. Besplatni koncert koji je 2006. održao za medicinske sestre zaposlene u sustavu javnog zdravstva (NHS) – na kojem je prozvao vlasti da ne cijene dovoljno njihov rad – da ne spominjemo.

Michael vjerojatno nije čitao Marxa i Engelsa, ali je shvatio da nije fer da njegova izdavačka kuća Sony bude njegov vlasnik, te ih je tužio želeći raskinuti ugovor odnosno, metaforički, preuzeti kao kulturni radnik kontrolu nad sredstvima proizvodnje.

Nikad nije pristao žrtvovati svoju slobodu za prihvaćanje

Ljevičarska uvjerenja Georgea Michaela nisu bila dogmatska niti intelektualizirana, ona su bila prožeta njegovim autentičnim humanizmom, vjerom i umjetničkim senzibilitetom, te ih se najbolje može razumjeti kao refleksiju eseja Oscara Wildea "The Soul of Man under Socialism" iz 1891., koji se usmjerava baš na slobodu koju čovjeku socijalizam treba donijeti, te ljepotu i sreću koja će izrasti iz tog oslobođenja. Kad je pak riječ o Michaelovim čestim invokacijama Isusa u njegovim pjesmama, to naravno nije od korporativne Katoličke crkve eksploatirani Isus Krist, nego onaj oštri pobunjenik protiv nepravde i samilosni borac za marginalizirane iz "Evanđelja po Mateju" Piera Paola Pasolinija. Zato je i posve logično da je potresnu baladu "Jesus To A Child" Michael napisao za ljubavnika umrlog od AIDS-a, te je tako i najavljivao na koncertima.

Malograđani će o Georgeu Michaelu reći da nije znao stariti dostojanstveno i da ga je dokrajčilo to što mu je "život bio prožet alkoholom, drogom i homoseksualizmom", kako je to povodom pjevačeve smrti svojedobno formulirao HRT, institucija koja predstavlja esenciju zatupljujuće provincijalne malograđanštine. HRT nije do kraja pogriješio u toj formulaciji, ali ju je 1. negativno konotirao, i 2. gurnuo u zapećak da je Michaelov život bio pun i emocionalne i tjelesne ljubavi (Anselmo Feleppa, Kenny Moss), kreativnosti, postignuća, davanja drugima itd.

Dok su mnogi gej selebovi s godinama – prateći asimilacijski Zeitgeist neoliberalnog kapitalizma koji u sebe kooptira sve što mu se nađe na putu – svoj nekad vrišteće rozi pederluk transformirali u pristali bež pederluk kopiranja heteronorme (brak, djeca itd.) unutar paradigme odiozne politike respektabilnosti (da, Eltone Johne, tebi se obraćam!), George Michael nikad nije pristao žrtvovati svoju slobodu za prihvaćanje.

Neapologetski je govorio o tome zašto odbacuje monogamiju, zašto uživa u slobodnom seksu (tj. promiskuitetu po terminologiji opresivnog vladajućeg poreka), što ga veseli, što ga boli, što ga plaši, tko mu nedostaje. Istovremeno je znao čuvati svoju privatnost, nije stalno tražio odobravanje za svoje fotografije na Facebooku ili Instagramu.

Michaelova posthumno otkrivena dobročinstva kojima se nikad nije hvalisao

Britanski tabloidi su maliciozno uživali u "novoj sramoti rastrojenog pjevača", kako je to naslovio gnjusni Daily Mail, kad je 2007. George Michael zatečen na štajgi na u londonskom parku Hamstead Heath nakon seksa s "nezaposlenim vozačem kombija s pivskim trbuhom Normanom Kirtlandom". Tabloid zaražen klasnom diskriminacijom nije htio niti mogao pojmiti da nema nikakve sramote u seksu globalnog muzičkog superstara i nezaposlenog vozača kombija, te da George Michael prakticira seksualni komunizam u kojem su svi doista jednaki, u kojem svatko daje prema mogućnostima, a dobiva prema potrebama.

Aleksandra Kolontaj bi sigurno bila ponosna na Georgea Michaela zbog njegove radikalne seksualne egalitarnosti, kao i Charley Shively, autor legendarnog eseja "Cocksucking as an Act of Revolution" iz 1972.

Nakon Michaelove smrti se tek otkrilo i koliki je bio opseg njegova pomaganja drugim ljudima, on je s vlastitog računa doslovno redistribuirao bogatstvo, a pritom se za života time nije neukusno promovirao (da, Eltone Johne, na tebe mislim!), vodeći se Isusovim riječima iz Mateja: "Kada, dakle, daješ milostinju, ne trubi pred sobom, kao što čine licemjeri u sinagogama i na ulicama, da ih slave ljudi." George Michael licemjer sigurno nije bio.

"Freedom! ‘90" počinje s emocionalnim obećanjem drugim ljudima "I won’t let you down", a završava s programatskim obećanjem sebi "I've got to live, I've got to live, I've got to live". George Michael nije iznevjerio ta dva obećanja, između ostaloga i zbog toga kako je živio. Slobodno.

Gej mladež treba više uzora poput Georgea Michaela.

*Prenosimo sa prijateljskog portala Crol