Stečaj velikog muzičkog brenda
Gibss 02 S

Photo: Bilboard

Gibson – gitare koje su promijenile svijet

Zapravo, povijest popularne glazbe 20. stoljeća – a posebice pop i rock povijesti - do pojave Moog sintesajzera i elektroničkih glazbala i njihovog golemog uzleta početkom osamdesetih neizbježno je povezana s električnom gitarom. Čast Rickenbakerima i povijesno značajnim modelima poput modela 360. iz 1964. kojeg su (baš kao i Epiphone Casino) proslavili  George Harrison i John Lennon, čast Gretchu – čiji su Duo Jet, White Falcon i slavni Chet Atkins Hollow Body iz 1955, Country Gent iz 1963. ili Nashville Western 6120 iz 2004. – također stvarali povijest popularne glazbe no svojevrsna istoznačnica za električnu gitaru bili su i ostali „samo“ Fender i Gibson.

Zar bi bilo najpoznatijih riffova rock and rolla bez Chucka Berryja i njegovog Gibsona ES-350T, bluesa BB Kinga bez „Lucille“, blues rocka Erica Claptona bez ES335, SG  i Les Paula? Gitare kojoj su bili tako privrženi i Jeff Beck i Jimi Page. Je li moglo biti hipnotičkh sola Jerryja Garcie ili zvučnih udara AC/DC-ja bez Gibson SG-a, osebujnog zvuka U2 bez Edgeovih Gibsona 976 Explorer, Les Paul Custom, ES-335, SG…? Nije! Popis gitarista sklonih Gibson gitarama impresivan je pa bi možda bilo lakše nabrojati tko je od velikih faca odolio zovu nego li glazbenika koji su u studiju ili na koncertima posezali za Gibsonima. Bez obzira na žanrove…

Kako je uopće došlo do stečaja tako poznatog, prestižnog i vraški uglednog branda?

Odlični poznavatelji stanja na tržištu odavno su zaključili da je razlog tome pogrešna politika Henryja Juszkiewicza koji je 1986. zajedno s predsjednikom kompanije Davidom Berrymanom za pet milijuna dolara kupio tvrtku, te kapital trošio na sumnjiva ulaganja u druge grane industrije umjesto da novac usmjeri na repozicioniranje Gibsona kao statusnog simbola i nezaobilaznog dijela rock povijesti. Rezultati krivih procjena je golem gubitak i narasli dug od 375 milijuna dolara.

Većina analitičara u svojim je analizama kraha spomenula i zanimljivo istraživanje koje je 2016. naručio najveći Gibsonov rival tvrtka Fender. Naime ono veli da iako se 45 posto novopečenih gitarista odlučuje za kupuju novih gitara, njih čak 90 posto prestaje svirati  godinu dana nakon kupnje svog prvog instrumenta. Drugim riječima, na tržištu se nalaze na tisuće gitara iz „druge ruke“ što svakako utječe na prodaju. Naravno posebnu kategoriju kupaca čine uspješni i profesionalni glazbenici koji imaju po desetak novih gitara ali i ozbiljne kolekcije „vintage“ modela. Nove gitare su naravno one najskuplje ali tu su i gitare „nove generacije“ koje, poput Fenderovih modela, imaju i Bluetooth vezu s pojačalima ili s računalima na kojima se u programima nalaze i priručnici za učenje gitare. I eto razloga zašto je prodaja Fenderovih gitara u posljednjem desetljeću rasla a Gibsonova opadala.

Jedan od razloga – kako ističu insideri glazbenog biznisa je i „neshvatljiva pohlepa kompanije“. Naime tvrtke koje su, poput Gibsona osnovanog 1856. u Kalamazoou, počele i rasle kao obiteljske kompanije postale su velike korporacije s dionicama na tržištu. I u jurnjavi za profitom masovno proizvodili. Prema riječima jednog velikog američkog „dealera“ glazbenih instrumenata, Gibson u posljednjim desetljećima nije radio ništa kvalitetnije (dapače) gitare nego li u pedesetima i šezdsetima prošlog stoljeća no zadržao je razmjerno visoke cijene što je u situaciji kad je na tržištu mnogo konkurenata (pa i Epiphoneovih gitara) i obilje „polovnih“ gitara, neminovno vodilo krahu. Jer, mnogi se slažu, Gibson je morao biti vođen poput Rolexa gdje nikome na pamet nije omasoviti proizvodnju. Ili preciznije rečeno, Gibson je odavno trebao smanjiti proizvodnju i vratiti se staroj kvaliteti uz nešto veće cijene te biti i dalje ekskluzivna (mada ne preskupa) i statusna „roba“. 

A tržište – posebice ono američko – danas nudi obilje kvalitetnih gitara za razmjerno male novce, daleko manje od cijene novih Gibsona. Poput recimo Epiphoneovog Casino Coupe (znanog kao model Johna Lennona) koji košta ispod 500 dolara, Fenderovog Classic 50's Player Stratocastera (700 dolara) ili gotovo upola jeftinijeg Squire Classic Vibe 50's Stratocastera, Schecter Omen 6 (350 dolara)… Najbolji primjer je usporedba Epiphoneovog Les Paul Standard modela koji je apsolutno u istom rangu kao Gibsonov novi Les Paul no košta višestruko manje od Gibsonovog  „originala“ čija se cijena kreće oko 2 i pol tisuće dolara. Uzgred, Epiphone – staru i uglednu kompaniju osnovanu 1870-ih – Gibson je kupio još 1950-ih k i započeo proizvodnju nove linije koja je, da spomenem samo neke, dalas Sheraton gitaru (omiljen instrument Johna Lee Hookera) a kasnije Casino, Emperor… Za razliku od matične kompanije tvrtka je, temeljeći nove gitare na proslavljenim gibsonovim modelima, u drugoj polovini devedesetih započela golem rast a zahvaljujući Noelu Gallagheru iz Oasisa njihov Supernova model lansiran 1997. postao je top-proizvod.  Baš kao i obnovljeni Lennonov Casino te cijeli niz odličnih i sjajno prihvaćenih Les Paul modela koji se proizvode u Koreji a koji su Epiphone posve izvukli iz sjene Gibsona.   

Je li bankrot Gibsona i simboličan kraj „ere električnih gitara“?

Nipošto. Naime prodaja gitara je stabilna zahvaljujući sve kvalitetnijim modelima za „početnike“ i gitarama više no solidne srednje klase. S druge strane cijene starih modela iliti „vintage“ gitara kao i cijela niša tih glazbenih instrumenata iz godine u godinu raste. Posebice Gibsona pa se recimo rijedak „sunburst“ model Les Paula iz 1950-ih ne može nabaviti ispod 200 tisuća dolara. Što i ne čudi zna li se da je između 1958. i 1960. proizvedeno svega tisuću i osamsto gitara. Poseban raritet su Les Pauli iz te serije rađeni za ljevake. Uzgred, Paul McCartney ima jednu od tri proizvedene gitare.

Hoće li Gibson ipak preživjeti? U kompaniji vele da hoće, kaneći prodati dio imovine (kamo sreće i gitara iz zaliha na ozbiljan popust čime bi usrećili mnoge, pa i potpisnika ovih redaka koji bi si konačno priuštio Les Paula, Thunderbird, Explorer, SG…), refinancirati dug, privući nove ulagače… ili, u konačnici, prodati tvrtku novom vlasniku.

Bilo kako bilo, Gibsona će i dalje biti na tržištu. I starih i novih. Jer bez Gibsona bi bilo teško zamisliti i prošlost i budućnost popularne glazbe.  

KOGA JE NEMOGUĆE ZAMISLITI BEZ GIBSONA

Popis gitarista koji su u svim ili pak pojedinim fazama karijere u studiju ili na koncertima svirali gibsonove gitare nalik je „who is who“ popularne glazbe. Ipak, evo abecednim redom barem onih najpoznatijih…

Duane Allman (Allman Brothers), Billy Joe Armstrong (Green Day), Chet Atkins, Jeff Beck, George Benson, Chuck Berry, Marc Bolan, Goran Bregović (Bijelo dugme), Vedran Božić (Time), Eric Clapton, Sherryl Crow, Duane Eddy, The Edge (U2), Jerry Garcia (Grateful Dead), Billy Gibbons (ZZTop), Peter Green (Fletwood Mac), Dave Grohl (Foo Fighters), Woody Guthrie, Emmylou Harris, George Harrison (Beatles), Lightnin' Hopkins, Jimi Hendrix (koji je osim Febder Stratocastera svirao i Gibson Flying V, SG, Les Paul Special), James Hatfield (Metallica), Tommy Iomi (Black Sabbath), Robert Johnson, Brian Jones (Rolling Stones), Mick Jones (Clash), Steve Jones (Sex Pistols), Jorma Kaukonen (Jefferson Airplane), Albert King, BB King, Freddy King, Mark Knopfler, Paul Kossoff (Free), Robby Krieger (Doors), Lenny Kravitz, Albert Lee, Alvin Lee (Ten Years After), John Lennon (Beatles), Phil Manzanera (Roxy Music), Bob Marley, Pat Martino, John McLaughlin, Paul McCartney (Beatles), Pat Metheny, Gary Moore, Wes Montgomery, Roy Orbison, Mike Oldfield, Les Paul, Jimmy Page (Led Zeppelin), Carl Perkins, Joe Perry (Aerosmith), Joe Pass, Mick Ralphs (Moot The Hoople, Bad Company), Keith Richards (Rolling Stones), Carlos Santana, John Scofield, Earl Scruggs, Slash (Guns'n'Roses), Paul Stanley (Kiss), Michael Schenker (Scorpions, UFO…), Bernard Sumner (Joy Division, New Order), Vlatko Stefanovski (Leb i sol), George Thorogood, Mick Taylor (Rolling Stones), Pete Townshand (Who), Eddie Van Halen (Van Halen), T-Bone Walker, Joe Walsh (James Gang, Eagles), Muddy Waters, Johnny Winter, Paul Weller (Jam, Style Council), Ron Wood (Small Faces, Faces, Rolling Stones), Carl Wilson (Beach Boys), Angus Young (AC/DC), Neil Young, Frank Zappa…

Oceni 5