London clubbing 1997: Drag queens
Drrag 01 S

Photo: scan/XZ

Glamurozno preterivanje

Postmodernistička kriza identiteta, pre svega onog seksualnog, afirmisala je sve one koji za cilj svog seksualnog života nisu postavili reprodukciju (nacije) već zadovoljstvo i zabavu tj. užitak kao takav. S obzirom da se takav stav uglavnom vezuje za pripadnike gej populacije, nije čudno što su upravo oni glavni generatori zabave u klubovima Londona gde je zlatno pravilo veoma jednostavno - fun, fun i, opet, fun! Ipak, jedna podgrupa pomenute populacije posebno prednjači kad su ultimativni trendovi u pitanju - a to su poklonici takozvane cross-dress varijante. Tako da, kad su klubovi Londona u pitanju, treba imati na umu da ništa nije onako kao što izgleda: ako vam zapadne za oko neka visoka plavuša raskošnog dekoltea i nežnih bedara ili ako poželite da pravite društvo ekstravagantnoj dami dugih teget pletenica u uskoj crnoj haljini i srebrnim cipelicama, znajte da ovde žene iz snova nisu prave žene - one su drag queens.

Cela priča je počela u velikim lukama gde su se muškarci preoblačili u žene da bi lakše privukli (odatle i naziv: to drag - privlačiti) mornare. Naravno da je njihov izgled bio napadan (što bi rekle naše majke) ili veoma atraktivan (što bi rekli naši očevi), a čitav odnos žestoko seksualno tj. žestoko frojdovski zakomplikovan: muškarci koji se preoblače u žene da bi zaveli muškarce. Vau! U međuvremenu stvari su se promenile, travestija je, barem na Zapadu, postala legitimna stvar, a biti drag queen danas ne znači nužno i biti homoseksualac. Može, ali ne mora. lsto tako, one se razlikuju od klasičnih "konzervativnih" travestita koji teže da postanu full-time obične žene, kod nas poznatije kao tetke. Drag queens su ostale verne preterivanju. One preferiraju noćni život i svetla pozornice. To su danju uglavnom neupadljivi muškarci koji noću postaju glamurozne lepotice patetičnih gestova dok se šepure u svojim brižljivo odabranim toaletama ili u pozi "slatka moja..." ćakulaju u nekom veselom društvu. Ipak, pošto je svaka prava drag queen zapravo i pre svega zabavljač, rešila sam da posetim svetski poznat drag kabare u srcu Sohoa - "Madam Jo Jo's". Pošto je i ulaznica za ovaj klub isto svetska (23 funte) morala sam da se pozovem na svoju novinarsku profesiju da bih ušla za dž. Baršunasti muški glas, koji se predstavio kao Mici, odgovorio mi je da samo nju potražim na ulazu i da će to biti O.K. - i zaista... mog prijatelja Entonija i mene dočekala je jedna kršna dama pepeljasto plavih lokni i ekstremno dugačkih veštačkih trepavica u haljini razuzdane renesansne seljančice koja je otkrivala rame prekriveno tatuom zeleno-crvenog zmaja. Istog časa mi je postalo jasno - Mici je moj heroj. Kasnije se pokazalo da je dotična ne samo P.R. kluba već i pevačica i igračica u kabaretskom programu koji je počeo oko ponoći. Brodvejski šlageri i disko hitovi u glamuroznim kostimima smenjivali su se uz masne šale na račun gej-scene a i samih drag queens. I, naravno, pošto je cela priča potpuni kemp, plesačice često greše ili ne znaju tekst neke pesme (koja se zapravo ne peva već se samo otvaraju usta na muziku sa trake) ili se domunđavaju u fazonu "šta ide dalje". Kao deo šale na sopstveni račun obavezni deo ansambla su i dva glatka mlada muškarca - mornara. Moram napomenuti da mnogi konvencionalni homoseksualci smatraju ove šale užasno neukusnim i potpuno politički nekorektnim (što mu ovde dođe ko smrtni greh) ali u tome i jeste draž ovog zaista odličnog kabarea. Drag queen konobarice su bile super šarmantne, a bogami i od pomoći. Usred večeri mi se nakačio neki pijani kreten. Čim sam krenula da se žalim jednoj od konobarica tip je u momentu nestao. Ne verujem da bi iko voleo da ima posla sa ženom koja je visoka daleko preko metar i osamdeset a pri tom je još i muško. Jedino je publika, sastavljena od turista, poštene inteligencije koja je došla da vidi nešto "ekscentrično" i ogromne grupe devojaka koja je slavila "momačko veče" (!) - bila očajna.

Zato je sledeći na redu bio gej klub "Black cat" u Camdenu, delu Londona u kojem uglavnom žive mladi alternativci. Ovde je atmosfera bila neuporedivo bolja (a bogami i ulaznica – tri funte) dok je program bio kraći i lošiji. Nastupala je drag queen koja je imitator poznatih glumica i pevačica i koja peva uživo a ne "sa trake". To je bitna razlika između drag queens i one se prilično vređaju kad se to meša. Eto, napomenula sam... Publikom su dominirali pripadnici muške gej populacije, a u centru podijuma se posebno isticala grupica rumenih omladinaca koja se celo veče cmakala, pipkala i cijukala. Neodoljivi šarm mladosti. Nakon dužeg razmatranja gde da se smestim, pošto sam bila sama, priključila sam se dvema devojkama (više me nije zanimalo koje su orijentacije, bile su sasvim prijaznog ophođenja). Muzika - lagani house i disco. Zvezda večeri je pevala uglavnom publici poznate hitove i na kraju imitirala Tinu Tarner. Nastup je završila šlagerom We Will Meet Again. Tu se publika bacila u stiskavac i zapevala zdušno lelujajući se u dimu koji je sve više kuljao s pozornice i definitivno me ugušio tako da sam se munjevito uputila ka izlazu. Kasnije sam saznala da je to čuveni hit iz vremena Drugog svetskog rata, kad su Nemci bombardovali London. Svako svoju muku ima. Jedino sam još uspela da vidim da je "kraljica" na kraju, u pravom kemp maniru, skinula periku i duboko se poklonila oduševljenom auditorijumu.

Na povratku kući s taksistom Grkom bistrim aktuelna politička gibanja u Beogradu. Biće belaja, mislim ja, i više mi nije ni do drag queens ni do glamura. Neka... Dole tiranin! Na TV me dočekuje Late Sex Guide. Gost travestit kaže kako mnogi travestiti greše jer stavljaju prejaku šminku i oblače stvari koje ne priliče njihovim godinama. Nije nego! Prisećam se priče Zoke (alijas Ostoja Fatalni), jedine drag queen u nas, kako mu je prošle godine u jednom beogradskom klubu, usred nastupa, neki tip naslonio pištolj na nogu. Eto! Već u polusnu mi prolaze kroz glavu reči mog prijatelja Dražena iz Pule: "Mnogo su ti muškarci ovde u Srbiji napeti... treba malo da se emancipiraju... samo malo relax, momci..."

*Tekst je objavljen u januaru 1997. godine u XZ magazinu broj 3

Oceni 5