Nikada mi moje ime nije zazvučalo tako strano
Fogg 01 S

Photo: Milan Živanović/XXZ

Glas

Na ulici je netko iza mene iz daljine viknuo moje ime. Od stotinjak glava gledanih otraga za nekoga sam bio netko, gotovo meta.

A glas je bio muški, meni nepoznat, ne sasvim, mogao je biti iz moga kraja, gotovo sigurno iz moga djetinjstva, u međuvremenu odrastao, stekao ozbiljnost, okrutnost, precizan odnos prema onome što nalaže oprez, stabilnost, snaga, glas kakav smo slušali u vojsci, zatvoru, bolnici i od govornika u prvim poslijeratnim godinama, no mogla je to, u tom glasu, biti i hinjena ozbiljnost, nesigurna sigurnost, bila je u njemu neka slabo čujna napuklina u nekim samoglasnicima, kao kod nekoga tko loše spava i sklon je nenadanom ispovijedanju i piću, dakle mogao je biti i invalid, poljuljan otac, netko tko razgovara s psom, siromah, izbjeglica što po susjedstvu hoda u papučama i povremeno zatvori oči kao da se odmara od živih i mrtvih, ali i netko iz moje šire obitelji sličan meni, nešto krupniji, što me gleda s visine i pita da li još uvijek pišem kao što sam to činio nekada davno u školi i za ljetnih praznika.

– O, Bože, što da radim? Nikada mi moje ime nije zazvučalo tako strano. Da li da se okrenem, pogledam tko je, ili da panično počnem bježati?

*Pesmu prenosimo iz knjige “Negdje” koju je objavila Fraktura

Oceni 5