Sonja Savić: Personifikacija jedne sjajne ali tragične generacije
Ssvic 05 S

Photo: Bum Magazin

Glas razuma u mračnim vremenima

Sonja Savić, jedna od najnadarenijih glumica jugoslavenske škole filma, svoje najbolje filmove uradila je u velikoj predratnoj dekadi 1980-1990. Svi su tematizirali, zapadnom svijetu malo poznatu, urbanu, modernu zemlju mekog komunizma, otvorenu i Zapadu okrenutu, i njenu osebujnu omladinsku supkulturu. Sonju Savić studenti jugoslavenske kinematografije na Zapadu tek trebaju upoznati…

U tome bi im trebao pomoći herojsko-mučenički kult ove glumice koji se u postjugoslavenskoj pop-kulturi i kulturama sjećanja razvija napose poslije njezine tragične smrti od predoziranja heroinom, 2008. godine u Beogradu.

Sonja je rođena u Čačku, ali je veći dio života i cijelu karijeru provela u Beogradu. Već kao tinejdžerka postaje glumica, a u vrijeme kad je studirala glumu na beogradskoj Akademiji dramskih umjetnosti već je bila slavna u cijeloj SFRJ. Njezine uloge tematiziraju život urbane omladine, probleme sazrijevanja, prve ljubavi, međugeneracijske tenzije, ali i socijalne probleme. Urnebesna je komičarka iako je neke od najboljih uloga ostvarila u filmovima koji bi se mogli opisati kao tragedije ili psiho-socijalne drame. Prvu značajnu međunarodnu nagradu, na filmskom festivalu u Veneciji, dobila je za jednu od glavnih uloga u briljantnom filmu Život je lep (1985) režisera Bore Draškovića. Bilo je to prestižno zapadno priznanje Sonjinom talentu za glumu, koji je pokazala još mnogo prije, ali i priznanje otvorenosti jugoslavenskog socijalizma za kritiku korupcije tadašnjih vladajućih elita i erozije cijelog posustajućeg sistema na rubu kolapsa.

U predratnoj dekadi Sonja je odigrala izuzetne uloge u kvalitetnim filmovima različitih žanrova, kao što su, pored ostalih, Živeti kao sav normalan svet (1982), Šećerna vodica (1983), Nešto između (1983), Una (1984), Balkanski špijun (1984) i Braća po materi (1988). U doba mračnih devedesetih, napose za vrijeme rata 1991-1995, Sonja ne snima. Nastupa u kazališnim predstavama i drugim umjetničkim događajima, aktivna je u antiratnom pokretu. Godine 1995. igra ulogu u srpsko-francuskom antiratnom filmu Urnebesna tragedija (La tragedie burlesque). Provodi vrijeme u društvu prijatelja iz beogradskog umjetničkog kruga, druži se s glumcima i muzičarima (s članovima grupe EKV bila je posebno bliska), u inozemstvo putuje nakratko, odbija se iseliti trajno, iako je u nekim intervjuima govorila o egzilu kao o velikoj generacijskoj dilemi. Također, govori javno o upropaštenom ljudskom kapitalu urbane omladine proizišle iz socijalizma, s kojom se najradije identificirala, izbjegavajući nametnute etničke i nacionalne klasifikacije.

Uništavanje tog kapitala započelo je još pod starim sistemom od strane stare garde, koja se uporno držala na vlasti I nije znala prepoznati i podržati prave talente, a zatim se proces generacijske propasti ubrzao u toku rata.

Sonja je u to vreme postala ovisnik o drogama. Borila se s tim porokom, ali bez trajnog uspjeha. Tokom 1997, povodom ubistva romskog mladića kojeg su na smrt prebili skinsheadsi, upamćen je jedan Sonjin govor, apel javnosti, koji je pročitala na Radio Beogradu. Ušao je u anale kao "glas razuma", jer je izbjegla konkretnu politiku I progovorila o potrebi jedne opće metanoje u društvu, o prosvjetiteljstvu i povratku općeljudskim vrednotama, koje su barbarske devedesete ugušile i iskrivile.

Između 1996. i 2008. Sonja se pokušava ponovo posvetiti umjetnosti: nastupa u filmovima, u televizijskih serijama, u kontakt programima i u kazalištu. Intervjue daje rijetko, a kad progovori za javnost, osjeća se razočaranje, bol, i dakako, ona njena karakteristična identifikacija s nesretnom izgubljenom generacijom urbane jugoslavenske omladine, koja je bila rođena između pedesetih i sedamdesetih godina dvadesetog vijeka i najbolje potvrđena osamdesetih, i to u sferi popularne kulture. Nitko nije tako naglasio, moglo bi se kazati – konceptualizirao, identitet i sudbinu ove generacije kao što je to učinila Sonja Savić, odbacujući etnonacionacionalni diskurs i nacionalna trvenja koje je vidjela kao sporedne, isforsirane i nametnute stvari. Često se citira njezina opaska o toj nadarenoj, izuzetnoj urbanoj generaciji, djeci socijalizma odrasloj bez etničkih, vjerskih I ideoloških predrasuda u zajedničkoj zemlji. Nazvala ju je "generacija natjerana na suicid".  Nažalost, suicidalni kraj imala je i sama Sonja. Umrla je od predoziranja heroinom, na putu za bolnicu.

Tek posthumno Sonja Savić je postala priznata onako kako je to zaslužila i trebala biti mnogo ranije. Zaredale su komemoracije, knjige, specijalne televizijske emisije, dokumentarni filmovi i inicijative za imenovanje ulica . Među nedavnim doprinosima konstrukciji kulta Sonje Savić je i dokumentarni film Sonja Dragane Kanjevac, kojim je u aprilu 2012. u Beogradu otvoren 59. Festival kratkometražnog i dokumentarnog filma. Sonja je u filmu predstavljena kao "urbana ikona", za nju je tu rečeno da je "više od glumice, glumica koja je personifikacija jedne sjajne ali tragične generacije...". Tako se nastavlja konceptualizacija ove iznimno talentirane, izgubljene i tragične generacije, o kojoj je Sonja toliko govorila i davala joj veći značaj od bilo koje nacije.

Nas profesionalce u društvenim znanostima, Sonja je naučila da bismo trebali, u promišljanju (post)jugoslavenske tematike jednom općem društveno-povijesnom kontekstu, uzimati koncept generacije kao nezavisnu varijablu i autonomni društveni fenomen, umjesto iscrpljivanja prevladavajućim diskursom o etnosima, konfesijama i nacijama.

* Tekst preuzet iz knjige “Nebeska Jugoslavija” sa dozvolom autora

Oceni 5