Mikro priča
Viil 02 S

Photo: Vlad Dumitrescu

Glavuša

Dugo je ležao na postelji. Mrcvarile su ga sve te muhe po tabanima, penjale su se do plećki i ugnježđivale bi se ispod ušnih resica. – Džemo moja, ovdje je, ubij je, dina ti i imana. Ubij je, majku joj kurvinsku. Kvasila mu je suhonjava usta poderanim djelićem čaršafa, a njemu bi se smučili ti mirisi – mirisi prosute varenike, neispranog znoja, stajskog đubriva koje bi se uporno utiskivalo u izbrazdane šake i duž čitave kože… Kada je izdahnuo, nad kruševskim se brdom uznemirilo jato golupki i znala je da odsad oko nje, a i u njoj, stanuje nemir.

Troje sirotinjskih usta skičalo je nad svojim mrtvim ocem. Ona nije. Ujutro je pozvala prijepoljske medreslije i ogasuliše ga nabrzinu, pa je potom pozvala Huseina – hodžu s Đurovog brda i na kraju je zadužila Šerifa i Bešira da ga svojim ručicama spuste u jamu porodičnog groblja prekosutra. Kad su sedmerica hodža proučila hatmu u rovčanskoj kući i kad se zemljom pokrio tabut, Džema je postala glavuša. Umjesto konja uprezala bi sebe, redala bi bale sijena svojim otežalim rukama, a bile su joj ko nadojene blatom, sila ih je, moja Džemo – vikali bi, muzla bi po četrdeset ovaca besprijekorno, mlijeko bi bilo čisto ko snijeg, glavušino mlijeko, ljudi!, a kad je poženila braću – ona bi se sklanjala ukraj, da ne smeta ili da nešto doturi svojim ostarjelim a izbrazdanim šakama.

Kad je nadživjela onu trojicu sirotinjske braće, osta opet glavuša u bratićevoj kući. Krenuvši u Sarajevo, Džema skupi u jutenu vreću svoje nasljedstvo: par skrpljenih dimija i šalova, obu par svojih opanaka i sjede u autobus, gledajući iza sebe zelene ravnice – činile su joj se ko kostrijeti – i zavijene ovnovske rogove. U samrtnome hropcu mome bi djedu pokušavala nešto kazati, ali bi joj dah bio ko isprekidana kaseta, a on je i godinama nakon pokušavao odgonetnuti kazano… Mada, znam šta mu je govorila: Laže mi babo, Kadrija. Ovdje uopće nema muha.

Oceni 5