Nezaboravni poluvolej Stanislava Karasija
Stanislav Karasi

Photo: Youtube

Gol koji je slavila velika država

Svi Jugosloveni, zapravo oni iz srednje generacije, naravno i oni stariji, znaju gde su bili kada su čuli da je umro Tito, kao što Amerikanci pamte gde su čuli vest o atentatu na predsednika Kenedija; u svim delovima bivše zajedničke države pamtiće se i jedan, milionima ljudi važan, sportski dan, 19. decembar 1973, dan kada je Stanislav Karasi u poslednjim sekundama fudbalske utakmice postigao gol protiv Grčke. Nije to bio prvi televizijski prenos, nije ni najveći sportski uspeh, budući da je Jugoslavija bila važeći prvak sveta u košarci, osvajale su zlatne olimpijske Vera Nikolić, Đurđa Bjedov, Miroslav Cerar, ali za fudbalske rezultate uvek se strahovalo, navijalo se za reprezentaciju, a bilo je, kako se govorilo u nekom bezveznom poželjnom vicu, dvadesetak miliona fudbalskih selektora.

Taj Karasijev poluvolej označio je kraj jedne turbulentne - sve su bile takve - godine razvoja SFRJ, u svetu čiji je deo bila valjda je te godine najznačajnije bilo to što je poslednji američki vojnik napustio Vijetnam, a Jugoslovenima je sve bilo od vitalne važnosti, od, govorilo se, probijenih investicija, Kamiondžija do zborova radnih ljudi, kredita za auto i sindikalnog letovanja u najavi. Danas, sa katastrofičnim svakodnevnim izveštajima o stanju životne sredine, čini se da je najvažnija bila (na ovom mestu nema najtežih kolektivnih tema poput razmahivanja nacionalizma) činjenica da je u Beogradu osnovan Jugoslovenski savet za zaštitu i unapređenje čovekove okoline. U novinama su bili katastrofični podaci i o tome da je  jedan dan udisanja beogradskog vazduha isto što i pušenje 20 cigareta.

Ljudska prava, umetnost i robija

Počela je kampanja štednje u SFRJ, pa se od zaposlenih očekivalo da se na tri godine odreknu pet do deset odsto zarade, što je naišlo na diskretnu šutnju. Živelo se dobro, samo dve godine kasnije Jugoslavija će odbiti nekakvu Evropsku ekonomsku zajednicu (današnja Evropska unija) koja joj je ponudila članstvo.

Borba za ljudska prava u samoupravnom socijalizmu pokazala je i ideološko-represivnu prirodu sistema, Lazar Stojanović, autor filma Plastični Isus dobio je još dve godine zatvora, Dušan Makavejev napustio je Jugoslaviju, osmoro profesora šezdesetosmaša sačuvalo je posao zahvaljujući autonomiji univerziteta, zatvorska kazna smanjena je filozofu Mihajlu Đuriću sa dve godine na devet meseci (osuđen zbog antinacionalističkog predavanja i autorskog teksta o ustavnim amandmanima).

Bilo je različitih vrsta represije (sa ljudskim likom), i anestezirajuće kombinacije, došle su Đina Lolobriđida i Džozefina Bejker; gledale su se Kamiondžije i Pozorište u kući, Sutjeska i Leptirica.

Kraj godine i sve oči uprte su u Atinu, činilo se da nedostaje samo još devedeset minuta fudbala do sveopšteg raja, ličnog i kolektivnog prosperiteta, kao da će ga doneti jedanaestorica fudbalera koje je odabralo pet selektora i kao da će posle toga sve biti lakše. Onda će Jugoslavija tamo gde joj je mesto u Nemačku, na Svetsko prvenstvo. Ili bar na majstoricu sa Špancima - sa tri razlike išlo se direktno, sa dva u baraž.

Da vidimo šta će se sada desiti...

I danas se priča i piše kako je okončana utakmica u kojoj je Grčka kao domaćin igrala na pobedu gotovo fanatično - špekuliše se o tome da su za takav ishod Španci obećali velike novce grčkim fudbalerima, da su nešto dali i unapred i koještajoš. Uglavnom, igrali su Marić (Velež), Buljan (Hajduk), Hadžiabdić (Velež), Pavlović (Zvezda), Katalinski (Željezničar), Jerković (Hajduk), Petrović (Zvezda), Karasi (Zvezda), Bajević (Velež) Šurjak (Hajduk), Aćimović (Zvezda) i Džajić (Zvezda). Kolektivno odlučivanje počelo je na klupi reprezentacije, ekipu je vodila petočlana selektorska komisija na čelu sa Miljanom Miljanićem. U njoj su bili i  Milan Ribar, Sulejman Rebac, Tomislav Ivić i Milovan Ćirić.

U prvih dvadesetak minuta Jugoslavija je povela sa 2:0, ali je do kraja poluvremena Grčka imala više sreće. Ipak, Jugoslavija odlazi na poluvreme sa negativnim skorom, jer je sudija Čenčer opravdano isključio Bajevića: trebalo je sa igračem manje dati dva gola za majstoricu.

Treći gol dao je Ivica Šurjak, ostalo je malo vremena za četvrti. Mnogo želje i malo ideja. Svi su gledali ka levom krilu, očekujući neki Džajin volšebni lažnjak, ili da nekog od naših pogodi u glavu. Ko je na youtubeu gledao snimak, čuo je Vladana Stojakovića kako teška srca počinje hladnokrvnu odjavu: “Šta da se kaže, imali smo utakmicu u svojim rukama. Posle jednog nervoznog početka naši navalni igrači iskoristili su dve šanse i već posle dvadeset minuta vodili smo sa 2:0. Tada smo bili presrećni, tada smo verovali stopostotno u našu pobedu, da mi  putujemo u SR Nemačku. Ali onda...”

U tom trenutku na levoj strani polovine Grka napravljen je faul. Vladanko misli da je od njegove odjave važnije šta se dešava na terenu (nema manijakalne statistike, nema morona za mikrofonom). ”...Da vidimo šta će se sada desiti...”

Da li je mogućan ovakav trenutak sreće

Slobodan udarac izveo je Hadžiabdić, lopta je doletela na drugu stranu, dvojica Grka  obaraju Šurjaka, Pižon glavom vraća loptu na sredinu šesnaesterca. “Skočio je Petrović, Karasi i da li ć...Gol! I gol, 4-2!” Da li je to mogućno? Da li je mogućan ovakav trenutak sreće za naše navijače, a verujem iza sve vas, dragi gledaoci. Karasi je bio strelac ovoga gola! (...) Zaista, nismo nikako mogli verovati u ovo što se sada desilo. Ali, Karasijev šut odškrinuo je vrata. Otvorio je mogućnost da igramo tu treću utakmicu sa Španijom”.

Stanislav Karasi ušao je u legendu. Trojici novorođenih muških beba koji se zovu kao i on kumuje, jedan je čovek doživeo infarkt čuvši da je pao i četvrti gol. Još malo epiloga, na Vald stadionu u Frankfurtu Jugoslavija je pobedila Španiju sa 1:0 golom Katalinskog, na Mundijalu u Nemačkoj zabeležila nova maštanja, razočaranja i šibicarsku prevaru igrača kojima je obećana devizna premija, a dobili su predavanje iz patriotizma.

Razgovarao sam sa Stanislavom Karasijem februara 2013, posle utakmice u malom fudbalu Beograd-Split. Rekao je tada ono što često ponavlja, da je jugoslovenski fudbaler i da ne priznaje granice, podele, mržnju. Bio je jedan od najboljih na terenu SC Banjica u susretu sa drugovima iz reprezentacije i nešto mlađim fudbalskim veteranima.

"Nema većeg zadovoljstva, publika je došla da vidi igrače koje nije zaboravila. Posle toliko godina srećemo se i mislim da je ovo istorijski susret za sport, ali i za politiku. Mislim da će političari konačno shvatiti da mi, sportisti, treba da stvaramo prijateljstvo između naših novih država. Ovo je početak novog druženja sportista na Balkanu i mislim da ćemo gurati i izgurati ponovo jedan nivo na kojem ćemo normalno živeti i da će se sportisti normalno pojavljivati u gradovima u kojima su dobijali najveća priznanja (e-Novine)". 

Oceni 5