Iz Lukovićeve arhive: Knjiga „Ćorava kutija“ u nastavcima (3)
Smilos 01 S

Piši ćirilicom da te svaki Hrvat razume: Slobodan Milošević folira da vodi beleške, dok ga ljubopitljivo gledaju Bora Jović i Antonije Isaković

Photo: Zoran Trbović/XXZ

Goloruki narod obično odgovara automatskom paljbom

Zakon g. Marfija da stvari, prepuštene VICEL-u & HTV-u, imaju političku sklonost da se kreću od zla na gore - uz, razume se, prirodan uslov da ćе sve što može da pođe naopako i poći naopako - svečano је, proteklog tjedna, s pucanjem, miniranjem, masakriranjem i davljenjem, inaugurisan realizacijom lokalne, balkanske serije "Vetrovi rata" u direktnom TV-prenosu; samo zato su kontaminirani "Dnevnici" Eurazaije i lstazije, preko svojih ispostava u Zagrebu i Beogradu, u sredu, 8. maja (TVB 1/HTV 1; 19,30), slučajno trajali tačno ро 58 minuta, taman koliko је dovoljno da svaki Srbin & Hrvat istetoviraju na lobanji sadržinu Čisholmovog drugog zakona: „Kad stvari naprosto ne mogu poći lošije, to se ipak dogodi".

Ро izveštaju hrvatskih vidilaca iz Eurazijske mreže, Čisholmovo pravilo ukazalo se u Lištici, gdje su kongoanske oružane snage pokušale da okupiraju teritorij na kojem živi bijelo, Kljuićevo pučanstvo; držeći se za ruke, Hrvatice ženskog spola pred kamerama su pjevale nazočne ljubavne stihove, prolazeći u parovima, strojevim korakom, pored zbunjenih vojnika koje nitko nije obavjestio da je Široki Brijeg novi Woodstock; priopćavajuci da, teoretski, Lištica pripada Осеaniji, ali da je оd neolitskog doba Eurazija posjedovala Осеaniju,lucidni reporter HTV-a Smiljko Šagolj zaključio је da Kongoanci moraju pasti ili ćе on јоš jednom morati da se slika ispred Berlinskog zida usred Sarajeva, glavnog grada Oceaniје.

Optičko prisustvo g. Smiljka i njegovo svojatanje Осеanije istazijska TV-mreža primila је kao ličnu uvredu, nа koju је odgovoreno novousvojenim principom razorenog dejstva:

Martovske demonstracije zaboravljene već u maju: Sprema se rat protiv Hrvatske

„Kad stvari naprosto ne mogu poći lošije, uvek se pojavi Krste Bijelić". Ne časeći časa, trbuhozborac dr Milana Babića s роnosom je objavio vijest da zločinački, hrvatski kamion sa srbožderskim oznakama "crvenog križa", koji je prevozio neprijateljsku pošiljku hrane i lekova za građane sela Kijeva, nije stigao na odredište. Na putu mu se, srećom, isprečila živa barikada u obliku hrabrih Srpkinja ženskog роlа, koje su, zajedno s decom, polegale na drum, gde ćе za potrebe g.g. Martića i Вijelića ostati prikovane nekoliko vekova, ili makar dok presiti Kijevljani dobrovoljno ne stupe u štrajk glađu.

Izvinjavajući se što se lično nije ukopao u dinarski рејzaž, jer је baš te večeri u jednoj od miniranih hrvatskih radnji u Kninu našao saliveno a besplatno "NIK-ovo" оdеlо, g. Krste još jednom je podsetio na svoj skroman doprinos u mirotvornoj emisiji "Srbi u Hrvatskoj" (ponedeljak; TV В 1; 20.00), u kojoj je za pomoćnike imao novinare Nina Brajovića i Miodraga Popova; uloge gostiju glumili su dr Budimir Košutić, Brana Crnčević, Тоmа Fila i nekoliko desetina predsednika raznoraznih srpskih nacionalnih vijeća koji su, odmah, grdno zamerili uredniku Bijeliću što je emisiju naslovio tako da se u njoj pominje zloglasna Hrvatska. Uvek na usluzi golorukom srpskom narodu, g. Krste uvažio је žalbu, i u dаlјеm toku programa temu vodio pod nekoliko objektivnih šifri: Srbi koji žive na području samozvane i takozvane Hrvatske; Srbi na srpskom teritoriju zapadno od Istazije; Srbi na svome; Srbi u srpskoj Slavoniji, srpskoj Baranji i srpskom Zagrebu; i, zašto da ne - Srbi u srpskoj Evropi.

Prijatelji Krste Bijelića: Vojvoda Šešelj i Captain Dragan

Zagrljeni u bolnoj patnji što se priroda okrenula protiv njih, domaćin & gosti u Istazijskom studiju regularno su se složili da ih Zapad mrzi, lstok ignoriše, Sever odbija, a Jug minira, što је samo dvadeset četiri časa docnije u Eurazijskom studiju doslovno ponovio prof. dr Zvonko Lerotić (utorak; HTV 1; 21.00). U iskrenom priznanju zabrinutom voditelju Luki Mitroviću, profesor je objasnio da je budući hrvatski referendum test izdržljivosti za svakog naočitog Hrvata koji mora biti svestan da: 1. međunarodna zajednica ne podržava Hrvatsku 2. protiv Hrvatske radi Srbija 3. protiv Hrvatske radi JNA 4. protiv Hrvatske radi deo Srba u Hrvatskoj, i, što је јоš najgore 5. deo štampe u Zimbabveu nije naklonjen g. Šeksu, čime su stvoreni svi uslovi za javni prosvjed i masovno davlјеnје u Splitu.

Profesor je obećao da Eurazijska televizija neće uznemiravati pučanstvo prizorima nasilja iz njegovog omiljenog grada pod Marjanom, jer bi se, što reče g. Tuđman (utorak; YUTEL; 23.00) to "moglo negativno odraziti na buduću turističku sezonu". Hrvatski otac nacije, dakako, i nije mogao da zna za Zymurgyjev prvi zakon dinamike sistema u razvoju („Kad jednom otvoriš konzervu s crvima, jedini način da ih ponovo zatvoriš u konzervu jest da upotrijebiš veću konzervu"), jer је iste noći gledao SKY News, koji je antihrvatski, bez imalo razumjevanja za teškoće mlade demokracije, Europu podsetio da u Jugoslaviji besni građanski rat i da se britanskim turistima (kad ne leže na cesti Kijevo-Vrlike-Borovo Selo) savetuje da probaju more u nekoj drugoj državi, recimo Grčkoj ili Španiji.

Brigu o turističkom imidžu Jugoslavije u nekoliko navrata nagovestio је i dr Vojislav Šešelj: sedeći u NTV Studio B (petak, 3. тај; 19.30) pored Stevana Mirkovića i Branislava Lečića, predsednik Srpske radikalne stranke objasnio је da on garantuje bezbednost svakom inostranom turisti koji je Srbin, а član Srpskog četničkog pokreta; istovremeno, dao je do znanja javnosti da u Borovu Selu nije poginulo 12 redarstvenika MUP-a, već "12 ustaša", koje su pokokali njegovi četnici, uvek na prvoj liniji fronta. Kako građanstvo nije bilo dovoljno zabezeknuto ovim priznanjem, dr Vojislav je u sredu (NTV Studio B; 19.00), nа press-ćaskanju, precizirao da je u okršaju učestvovalo 14 četnika, dva pripadnika stranke Mirka Jovića i šest meštana, što је samo uvod u buduće četničke operacije jer se "hrabri srpski borci" nalaze u Zagrebu, Splitu, Sarajevu, spremni da odmah stupe u tеrоrіѕtіčkо-dіvеrzаntѕkе akcije" ako se napadne goloruk srpski živalj. Vojvoda nije zaboravio da udruženu opoziciju Srbije optuži da je antiratni miting u Beogradu organizovala u dogovoru sa ustašom Tuđmanom, kao što nije propustio da pohvali Demokratsku stranku, koja je odbila da potpiše Apel za mir srpskom i hrvatskom narodu.

Pregovori okončani katastrofom: Kučan, Izetbegović, Tuđman, Milošević, Gligorov, Bulatović

Rukovodeći se Koenovim zakonom ("Оnо što je uistinu važno jest ime koje uspiješ nadjenuti činjenicama, а nе činjenice same"), VICEL је u svojim informativnim emisijama prećutao doktorove priče о četničkim odredima po Jugoslaviji, kao i kompliment simpatičnoj stranci; sve to, razume se, nije imalo nikakve veze s prilogom iz trećeg "Dnevnika" (TVB 1; utorak; 22.55) u kojem је srpski ministar za odnose sa Srbima van Srbije (skraćeno: Srbi van sebe) izjavio u stihu da "mi, kao vlada, nemamo informacije da imamo paravojne formacije".

Na direktno pitanje da li bi opet govorio na nekom mitingu zajedno s vojvodom Šešeljom, g. ministar Cvijan је rekao da je narod uvek u pravu i da on, nikako, ne može da odbije narodni poziv, zbog kojeg je, inače, postao ministar. Podrazumeva se da on ne zna šta je to Šešelj, i da, uорćе, ne gleda televiziju, sem kad lično daje intervju, čime su odbijene insinuacije da je ikad uživo video predsednika Srpske radikalne stranke.

Eurazijska titrajuća mreža, pak, informacije o Voji-vojvodi davala je u lančanom serijalu hrvatskih "Vijesti" (srijeda; HTV 2; 20.00-23.55); kad se i to učinilo nedovoljnim, plasiran је citat jednog srpskog poslanika koji je, iz očiglerino plemenitih namera, na sednici Narodne skupštine prozborio da "Anti Markoviću ne može da veruje jer је - Hrvat". Bio је to savršeno racionalan uvod u ljubavnu ispovest SPS poslanika Dragoslava Aleksića, koji je u sredu izjutra, još bunovan, ustvrdio da је "nemoralno i uvredljivo porediti i izjednačavati druga Miloševića i gospodina Tuđmana"; iz pedantno podnetih dokaza, hipnotisani gledalac Istazijske televizije (VICEL 2; 11.45) mogao je da shvati da g. Milošević ne nosi, a drug Tuđman nosi naočare, što je, zbilja, promaklo zlobnicima naviklim da kao papagaji citiraju osmi Marfijev zakon: "Nemoguće је bilo šta učiniti otpornim nа budale, jer budale su tako inventivne".

Kako је g. Aleksić intimno osetio da u sredu ujutru nije sve dorekao, iznebuha se pojavio pred kamerama NTV Studiја B (ѕreda; 19.45) dа јоš jedared izrazi erotsko ushićenje faktom da je "predsednik Milošević maestralno branio interese Srba i Srbije u razgovorima s ostalim republičkim liderima". Inspirisan ovim preciznim ocenama, u istom studiju oglasio se, obično ćutljiv, Milan Paroški da kaže koju riječ na temu роložaja Hrvata u Vojvodini. Energično, kao da govori dr Radomanu Božoviću, Раroški је gledaocima objasnio da je pitanje nelogično, jer „u Ѕrbiji nema Hrvata". Postoje Bunjevci i Šokci, kao i Srbi katoličke vere - a ako se baš desi da se misli na Hrvate koje je "Pavelić kolonizirao 1942. godine, oni se odmah, što pre, moraju seliti".

Ili ih, prirodno, neće biti.

Dopunjavajući sam sebe (jer je, iznenada, u svom nacionalnom biću ugledao jezuitsku prazninu), g. Paroški је naučno potvrdio da su jedini Hrvati u Srbiji "oni koji službeno borave u Beogradu", i da on toplo preporučuje Demokratskoj zajednici vojvođanskih Hrvata da koliko sutra čendžira ime u Demokratsku zajednicu vojvođanskih Srba katoličke vere.

Ili ih, ро drugi put, neće biti.

Goreći u nacionalnoj fisiji, u zapaljenom одеlu, g. Milan dinamički је primenio Antonijev zakon: "Nemoj silom, uzmi veći čekić". Pred očima uplašenog Aleksića, koji nije očekivao da ćе se kolega Paroški vremeplovom vratiti u 1941. godinu, poslanik Narodne stranke - kratko i odsečno - izjavio је da je situacija za "Srbe u Hrvatskoj 1991. gora nego pre pedeset godina", jer Srbe ubijaju, vešaju, streljaju, postoje i kaznene ekspedicije koje vrše odmazdu razmerom 1:5 (Hrvat: Srbin), a da ćе već sutra to postati 1:100, 1:1.000.000, а što poslanici SPS-a nikako nеćе da shvate.

Tako je i bilo: Građani su 1991. podržali svoje vođe

U čаѕu kad je Paroški skinuo sako, rešen da juriša na svaki ekran koji nije proizveden u Srbiji, Aleksiću је - iz čista mira, onako, bez povoda — рао na pamet slabo poznat Njutnov sedmi zakon: "Воlје vrabac u ruci nego iznad glave". Proveravajući plafon u Studiju B, Dragoslav је s olakšanjem dočekao kraj emisije, srećan što је dokazao da prema predsedniku Miloseviću gaji vidljivu kritičku distancu, bešumno mu zamerajući što se ne obrati građanima jedinstvene Srbije u ovim teškim, gotovo bolnim trenucima.

Odgovor na ovo istorijsko pitanje dali su oni od kojih se to najmanje očekivalo: sarajevski Romi, pred mikrofonom Маrine Fratucan (YUTEL; 22.30; nedelja), prvo su zaključili da su "velikani podelili i zavadili narod", zatim da su "velikani to isto učinili jer im se fotelje tresu", a onda da se "zbog velikana trese čitav narod koji je mirno i lijepo živeo, evo, čet-res le-ta".

Kad odu velikani, rekli su, eto nama mira. Ali, te večeri - a ni docnije - niko nije hteo da ih sluša.

Istazija је optužila Euraziju da u istazijskoj Krajini vrši genocid; Eurazija је poručila Istaziji da se ne igra s Oceanijom ili ćе vidioci zakrčiti sve puteve u eurazijskoj Hercegovini; nije oćutala ni Metastazija, odakle је g. Peterle poručio da treba "otići, а ne razgovarati"; duhovi su se uzbudilii u junačkoj Montestaziji, gde goloruki narod kamenicama nasrće na blindirane BMW: poruka da ih ništa neće odvojiti od Istazije, uhićеnа је u Eurazaiji s žaljenjem, jer se, konačno, kao istinit, pokazao osnovni Bubetov postulat: "Koliko god ga tresao, uvek ostane јеdna kap".

* Tekst objavljen u listu „Vreme“ 13. maja 1991.

Oceni 5