Povodom fragmenata iz dnevnika o Brunu Šulcu
Vitold Gombrovič

Photo: www.wojciechkarpinski.com

Gombrovičev „sadizam”

Poslednja sveska časopisa Književnost privlači pažnju pre svega tekstom Fragmenti iz dnevnika o Brunu Šulcu, delom Vitolda Gombroviča, poljskog pisca koji već poodavno živi u Buenos Ajresu, kao jedan od najznačajnijih predstavnika savremene poljske literature, ali i kao pisac koji (po tačnoj belešci u časopisu Književnost), najbliži Žanu Ženeu i Sartru, osvaja izazovom, pleni neočekivanim stavom, ume da privoli na ljubav udarcem. Njegov tekst o Brunu Šulcu, s kojim je godinama drugovao, s kojim je tražio svoj put u literaturi, još više u životu, pisan je potpuno u tome znaku osvajanja izazovom, ubeđivanja provokacijom otpora, neslaganja.

Ima tu nešto što bih ja istakao, odmah, u prvi plan, a to je ova volja za izazovom, koja prividno označava gordu usamljenost, svojevrsni aristokratizam duha, totalnu ravnodušnost prema tuđem prijemu, a koji, u suštini, nije ništa drugo nego metoda da se taj drugi, koga vređamo vređajući njegova osnovna shvatanja, na neki način privoli, da se on osvaja.

Gombrovič je, kao i Bruno Šulc, osvojen psihoanalizom: čitava njegova interpretacija Šulcovog ljudskog, pa sledstveno tome i literarnog slučaja, zasniva se na psihoanalizi. Ali, i možda je to ono što je vrednije istaći u ovome trenutku od svake bliže analize njegovoga teksta o Šulcu, izgleda da psihoanaliza nije samo metoda; ona pristaje da se njome služimo kao sredstvom da bi, vremenom, postala naš gospodar. Ona nas pretvara u jedan psihoanalitički slučaj. Izvesno, ona to može jer postoje subjektivni naši uslovi, jedna nesvesna slepa volja naše prirode, koja doziva određeno njeno rešenje i njenu određenu sugestiju. Ali, ona tu slepu prirodu stilizuje, ona joj daje reljefnost, iznuđava joj maksimum mogućnosti. Gombrovič, iz epoha svemoći Frojdove, ne tumači samo svog prijatelja Šulca, Jevrejina, krajnje pasivnog, teorijom mazohizma, kao nekoga ko je voleo da se unižava i koji je u uniženju nalazio radost, on i sebe tumači psihoanalitički: ako je Šulc mazohistički junak, jedna pasivnost kao sklonost ka gubljenju, ka nestajanju, šta ostaje Gombroviču, koji, pre svega, nije Šulc, pred tim istim Šulcom? Kako može da izgleda onaj koji prividno, sa krajnjom ravnodušnošću, sudi o jednom mazohisti pred kojim se našao, pred jednim ovakvim primerom, neuporedivim, pasivnosti koja vodi uniženju, gubljenju?

Izvesno je da je druga strana ovoga mazohizma čisti, neumitni sadizam. Što se Gombrovič više protivstavlja Šulcu, kao njegova antiteza, kao neko ko sa njime ne deli istu sudbinu, kao neko ko je drugačiji od njega, to je on, hteo ili ne hteo, i bio to inače ili ne, sasvim sigurno u znaku sadizma. On se, u ovome tekstu, predstavlja kao sadist, kao poljski plemić koji ne želi da se njime gospodari već koji gospodari drugima, kao onaj koji oko sebe želi da širi svoj nehaj prema drugome, čak svoju ravnodušnost, svoje slepilo za drugog. U tome smislu, on je krajnje jasan: „Bruno je bio čovek koji je sebe poricao – kaže on. Ja sam bio čovek koji je sebe tražio. On je hteo uništenje. Ja sam hteo ostvarenje. On je bio rođen za roba. Ja sam bio rođen za gospodara. On je hteo uniženje. Ja sam hteo da budem ’iznad’ i ’više’. On je bio jevrejskog porekla. Ja iz poljske plemićke porodice”.

Sve to inspiriše Gombroviča na nekoliko izvrsnih pasaža ovoga teksta ili, kako bi on sam rekao, ove njegove „stilističke vežbe”. Međutim, šta znače sjajno napisane stranice, šta znači stilistika uopšte, u zoni u kojoj se našao Gombrovič? Manje no ijedan pisac danas, on bi hteo da bude on, glavom, jedno čvrsto ja, nezavisno od dela, preko dela, izvan njega, kao nekakva stvarnost koja se ne gubi u delu, ne potapa se u njemu. On nije hteo literaturu, onako kako mu se činilo da je to hteo romansijer Bruno Šulc, ovaj Šulc koji služi, koji je hteo da služi i literaturi, koji je bio na kolenima pred umetnošću, ono što je Gombroviča inspirisalo na ove stranice, ali i na izjavu: da njemu, Gombroviču, do literature nije stalo, da on ne želi njoj da služi kao Bruno Šulc.

Međutim, nije li to samo jedan divan san, to, da možemo tako lako da se otmemo zakonima i zahtevima literature, da možemo da budemo izvan nje, samo ako nam je priroda naklonjena, ako, na primer (parafrazirajući samoga Gombroviča), nismo kao Šulc osuđeni na službu, sa psihologijom ropskom, ako smo plemićkog porekla? Ako ima u Gombroviču nečega zaista plemićkog, onda je to izvesno u ovome njegovom uverenju da se može biti izvan i iznad literature. Uvek je svaki aristokratizam, u umetnosti, hteo da se bude izvan i iznad umetnosti, da se njoj ne služi već da ona služi. Evo kako on to kaže: „Zemljoposednik – svejedno bio on poljski plemić ili američki farmer – uvek će se s nepoverenjem ponašati prema kulturi, jer njegova udaljenost od velikih gomila čini da se odupire međuljudskim napregnutim stanjima i njihovim tvorevinama. I imaće prirodu gospodara. Tražiće da kultura postoji za njega – ne on za kulturu – sve što znači poniznu službu, potčinjavanje nečemu, biće mu sumnjivo. Kome bi od poljske gospode, koja je nekada slike poručivala iz Italije, ikad palo na um da se ponizi pred nekim remek-delom koje je vešao o zid? Ne. Postupalo se sa njima na gospodarski način – kako sa delima tako i sa majstorima”. I, dalje, kaže Gombrovič, sledeći sebe na ovoj liniji poljskih zemljoposednika, aristokrata: „Ja uopšte tražim od čoveka da se nikada ničemu ne preda potpuno. Tražim da je uvek i svagda malo izvan onoga što čini”. Sve je to jasno rečeno; i sve to može da se drži, najzad, čini mi se, voleli mi takav jezik i takvu psihologiju ili ne: zaista, ne postoji li razlika u odnosu prema kulturi, kao fenomenu, među klasama? Ali, to ne ide do nezavisnosti od kulture, one prave i potpune, one koja bi ostvarila san Gombrovičev: „Ali ja sam hteo da jesam – da sam ja – ja lično, ne umetnik, niti neka ideja, niti neko od mojih dela, nego ja lično. Iznad umetnosti, iznad dela, stila, ideje”. Ako je moguć ovakav stav, ako je on psihološki čak mnogo rasprostranjeniji nego što to Gombrovič veruje, uslovljavajući ga gospodstvom ili gospodarstvom zemljoposednika i farmera (a ja verujem da je zaista mnogo rasprostranjeniji i da on izražava opštu ljudsku želju za suverenošću, za nadmoći nad stvarima, nad sopstvenom proizvodnjom i to tim više što se jasnije otkriva moć stvari, pa i nadmoć naših sopstvenih dela nad nama), taj stav je samo metafora jedne realnosti, njen krajnje obrnuti izraz: zakoni literature, stila, ideja, daleko prevazilaze pisanu literaturu. Delo nije negde kraj nas, pored čega se može proći; ono je naš svet koji nas opkoljava, svet koji pada u ništavilo čim prestane da bude stil ili želja, svet kao stil i svet kao želja. Ono što Gombrovič sanja, na liniji svoje gordosti, svoga poređenja sa Šulcom, koji je hteo da se, po njemu, izgubi u umetnosti, služeći joj, nipodaštavajući se pred njom; ono: ja lično, ja a ne delo, ne stil i ne ideja i ne služba njima, šta bi to moglo da bude, i koje je i kakvo to ja, to ja koje ne bi bilo nekakvo delo, neka ideja, neki stil, ova služba? Ma odakle mi poticali, i ma šta o nama mogle da kažu sociologija i psihoanaliza, mi smo zaista, izgleda, uvek ovo samostvaranje, i uvek u tome smislu izvestan stil, ako hoćete i jedna literatura upravo kao ovo stilizovanje sebe samih, literatura kao što je Gombrovičev tekst o Brunu Šulcu, pisan u ime iskrenosti. A ta literatura (i tu se vraćam onome što sam maločas rekao govoreći o psihoanalizi), to je i ova psihoanaliza, sa svojim shemama, sa svojim zakonima po kojima jednom stavu nužno odgovara, bez obzira na sve moguće varijacije, jedan jedini mogući oprečni stav. Biti gord, biti ja, van stila, van literature, tu – zaista kako se to može?

Meni nije teško da vidim kako ta gordost Gombrovičeva, ta njegova samostalnost plemića koji nije sav u svojim idejama, u svome delu, već uvek pomalo nezavisan, izvan njih, kako sve to propada ovde, ne pred Brunom Šulcom, koga on ovako tumači kao mazohistu, već pred ovom zakonitošću psihoanalize, koja je na njega fatalno delovala, i prema kojoj se on, pred njim, gotovo nužno imao da pretvori (i za samoga sebe) u gotovo sasvim nesumnjivog sadistu. Taj sadizam, koji on ovde otkriva pred poniženim Šulcom, kao svoj osnovni sadržaj, kao „svoju” stvar ili stvar, ako hoćete, svoje samosvojnosti, to je, eto, stvar jedne zakonitosti, one psihoanalize, o kojoj govori recimo i Sartr, u svojoj studiji o jevrejskom svetu, kad antisemitizam povezuje sa sadizmom, i to sa sadizmom inspirisanim pasivnošću jevrejskog sveta. Gombrovič pred Brunom Šulcom ponaša se, psihoanalitički gledajući, kao poljski plemić prema Jevrejinu iz varšavskog geta, ali ono što je ovde značajnije, i što je van svake sumnje u njegovom stavu, to je da je taj stav u svakom slučaju inspirisan Šulcom (ili njegovim doživljajem Šulcovoga mazohizma), onim koji ga inspiriše na ovaj sadizam neumitno, koji je pravi njegov autor. U toj neumitnosti, o kojoj pre svega sada govorim, u toj zakonitosti, u tom: da se nije moglo drugačije nego samo na taj način (a bez obzira na to koliko je ovo delo psihoanalize i psihoanalitičke autosugestije, a koliko i same istorije), ogleda se jedna viša volja, ona volja koja ne priznaje nikakvog gospodara, makar se on zvao i Gombrovič; i to, taj nužni način, koji ima svoju unutrašnju mehaniku, svoju vrlo preciznu tehniku funkcionisanja, koji je sam po sebi izvesna arhitektura; ta neizbežnost primene određenoga slova zakona, pravila ponašanja, pravila igre u kojoj igramo – to je ono što pokazuje da je zaista u pitanju i jedna ideja, i jedan stil, nešto u čemu smo i izvan čega ne možemo biti, da nema krila te naše volje, te naše gordosti koja bi mogla otuda, iz te prinude, da nas iznesu!

Pitanje, koje se ovde gotovo automatski ima da postavi, jeste sledeće: koja je onda Gombrovičeva iskrenost, ona iskrenost koju je on sam, očigledno, video u tome što priznaje da nije prihvatio ruku koju mu je Šulc pružao, da nije voleo čak ni da ga čita, da ga je na neki način prezirao i da je, najzad, možda upravo to i bilo potrebno Brunu Šulcu; ta iskrenost, pitam se, da li je zaista njegova, ili je to iskrenost ove nužnosti po kojoj je on imao sadistički da se ponaša prema Šulcu, po zakonu psihoanalitičkom, po sugestiji psihoanalitičke literature i, ne manje, po zakonima jedne istorije koja je fiksirala ovaj odnos Gombrovič-Šulc pre nego što su se njih dvojica i rodili?

Ja mislim, i tu negde raste jedna velika moja sumnja – toliko da joj se nijedan ovakav gospodstveni Gombrovič, i nikada, ne može do kraja privoleti, da je u pitanju „iskrenost” (i izgovaram sada tu reč iskrenost pod znacima navoda) ne nas samih nego ovoga zakona o kojem govorim, ove mehanike po kojoj određena akcija izaziva vrlo određenu reakciju, po kojoj smo fiksirani pre nego što smo uopšte ušli u igru. Ono što Gombrovič hoće, po svaku cenu, pred svojim mrtvim prijateljem, to je da govori iskreno, na jedan način koji izaziva i zbunjuje, koji šokira i tako, kao što sam već rekao, osvaja. Ali ono što u stvari postiže, to je da samo izražava ovaj zakon, po kojem mazohizam (stvarni ili uobraženi, to ovde nije u pitanju) izaziva, u ovakvom životu, pasioniranom odnosu, reakciju sadizma, ili bar reakciju blisku njemu. Može li Gombrovič tu da ostane gospodar Gombrovič ili bilo ko drugi? Mislim da ne može.

Čitajući ovaj njegov uistinu briljantno pisani tekst (a ja vas molim da ga pročitate), neprestano sam video kako senka Šulcova raste, možda kao senka pogrbljena, možda kao senka uniženja, ali senka koja nikako ne može da se vrati natrag, da se potisne, da se izbriše, nikakvim poniženjem. Gombrovič se, u ovim časovima (tu, dok raste Šulcova senka pred njim), poziva na Šulcovog tumača Sandauera sa kojim veruje da „mazohizmu svojstvena dijalektika bola i uživanja (karakteristična i za umetnost) i još više želja za samouništenjem mogu ovde mnoge stvari da objasne”, ali se pita: „Šta biva kad kaluđer, koji se svim žarom duše bičuje pred slikom nekog svetitelja, odjednom oseti da je bič prestao da bude oruđe mučenja i postao oruđe uživanja? Ako bismo ovu situaciju konsekventno razvili, došli bismo do samrtnički mračnog paradoksa: grešnik, da bi dospeo do spasenja, izmišlja sve užasnija mučenja, ali ukoliko je veći bol, utoliko je veće uživanje, utoliko veće naslađivanje u grehu!” Po Gombroviču, Šulc je uživao u svemu što ga je guralo nadole, a čitav njegov tekst, sumnje nema, traži dimenziju „iskrenosti”, krajnje bezobzirne, upravo u tome guranju nadole ovoga istog Šulca i, po zakonu koji Gombrovič otkriva da se potvrđuje u životu i literaturi Bruna Šulca, po tome istom zakonu isti Šulc, makar i samo senka, tek prividno bezopasan, između reči Gombrovičevog teksta, u mrežama njegove sintakse, kao da ponovo uživa u tom poniženju, u tome otkrivanju tog istog njegovog poniženja, linijom onoga što Gombrovič drži za svoju iskrenost. Šulc je onaj koji i ovde, mrtav raste od poniženja, neprestano ustaje, tako sam bar ja osetio dok sam čitao ovaj tekst. Naravno, nije u pitanju samo Gombrovič, niti je u pitanju samo Šulc, onako kao što, uostalom, nije u pitanju literatura koja hoće da se ograniči na stranice pisanog teksta, na jezik, na knjige; u pitanju smo svi, u pitanju je ova osnovna, prava literatura, prema kojoj (kada se poredi sa njom) pisana literatura ostaje samo jedan njen fragment, ova literatura sa svojim zakonitostima, tvrdim ponekad do tiranstva, sa svojom dramskom tehnikom, sa svojim idejama i sa svojim stilom, ta literatura kao igra u koju je uvučen svako od nas, i čija pravila, kao u slučaju Gombrovič-Šulc, ne prestaju da koriguju naše postupke, da određuju našu volju čak i onda (ili možda tek onda, najviše) kada nam se čini da smo negde „izvan” i „iznad” nje, u nekakvoj svojoj stvarnosti i svojoj volji.

Pitanje naše sposobnosti za iskrenost, koje Gombrovič ne postavlja uopšte, uzimajući tu sposobnost kao nešto što nam je apriorno dato, postaje ovde opet aktuelno, jer koja je Gombrovičeva „iskrenost”, odnosno koliko ona pripada njegovoj istini ako ovde, u ovom istom tekstu Gombroviča, koji je sebe smatrao „gospodarem” i „nezavisnim” duhom, stvara upravo Bruno Šulc, on koji ga je, makar i mrtav opisan kao mazohista, gurao iz rečenice u rečenicu u sadizam ovog opisa na način u kojem ima nečega zaista samrtnički crnog, kao što bi rekao sam Gombrovič. Onaj šok, kojem teži Gombrovič, izjavljujući da prihvata „rizik rđavog ukusa” time što će reći istinu o svome odnosu prema Šulcu, deluje samo nekako na površini, sve dok se ne prozre istina ove igre, istina koja je s onu stranu dobrog ili rđavog ukusa, i koja otkriva da mi, često (verujući da sebe ispovedamo, da smo krajnje iskreni), ipak ispovedamo dobrim delom i tu istinu, nezavisnu od nas, ako ne i samo nju, tu istinu koja je, u krajnjoj liniji, ipak delo jedne kulture, stvar jednoga stila, kroz njih i istorije, pa i pisane literature i psihoanalize koja je takođe – literatura i da nam, tu, gordost malo može da pomogne.

Iskrenost, ta divna, sanjana iskrenost u čiju apriornu mogućnost spremni smo da verujemo u toj meri da je uzimamo kao kriterijum pesničke snage ali i kao kriterijum istine jedne ličnosti; ta iskrenost, kojoj verujemo da možemo da se damo samo ako se odlučimo za nju, samo ako je hoćemo, evo kako je ona veliki kamen smutnje, ali i kako je beskrajno udaljena od nas: umesto nje, mi imamo biće jedne igre, ovakve kakvu je zaigrao Gombrovič sa Šulcom, biće jedne kulture, njenu istorijsku i psihičku realnost, njen mehanizam. Imamo literaturu, koja počinje onoga časa kad počinje naš napor da se definišemo, više ili manje lepu priču, svoj život najzad kao takvu priču, kao fikciju. Gombrovičev tekst o Šulcu nije sećanje, kao što to nije nijedno sećanje, nego ova priča, ovo stvaranje nespojivo sa ma kakvim sećanjem, jačim od njega, stvaranje koje nas čini krajnje nepouzdanim kao svedoke. Gombrovič je odviše pisac da bi bio svedok.

Ali, i to je ono što treba da se upitamo, ko od nas nije takav pisac (sa perom a još češće bez pera u ruci) pred onim što je bilo, pred onim što će biti, a može to da bude samo ako su stil, ideja, uvek u nekakvom znaku dela, i po volji tog istog stila, ideje, dela, bar toliko da senka sumnje u ostvarljivost onoga već citiranog Gombrovičevog: „Ja lično, ne umetnik, niti neka ideja”, tu negde mora da nas sačeka.

Možda se, zaista, neće ideja, umetnost, delo, nego ovo njegovo „ja lično”, nekakva potpuna stvarnost sebe kao nekakav trijumf sopstvene volje, pa se zato nalazi u nemogućnosti da se to ostvari, neka ideja, umetnost, možda umetnost koja sugeriše ideju moći, izvire znatno više iz nemoći, ali one koja se ne priznaje ako hoće da se živi, i možda ovakva saznanja vrede samo zbog toga što ćemo opet pokušati protiv njih da se pobunimo ili da ih zaboravimo.

*Tekst je pročitan 27. 10. 1967. godine na Trećem programu Radio Beograda

Oceni 5