Gonjen i ucijenjen, solidan kandidat smrti

Kada je 25-26. februara godine 1928, na Osmoj mjesnoj konferenciji zagrebačke partijske organizacije, Titova rezolucija odglasana sa dvadeset i sedam glaso­va (3 protiv i 1 ustegnut, u ime 184 člana i 89 simpatize­ra), pobjeda Titove "zagrebačke linije", smatrana tada prolaznom epizodom, može se danas, iz tridesetogodiš­nje retrospektive, izvan svake sumnje, uzeti kao historij­ski datum KPJ.

Izvršni komitet Komunističke internacionale (IK-KI), dva mjeseca kasnije, maja 1928, svojim je Otvore­nim pismom ocijenio pobjedu Titove rezolucije kao do­kaz za prijelom sa jalovim intelektualnopolitičkim nad­mudrivanjem u Partiji koja se, po riječima IKKI, pre­tvorila u "diskusioni klub", potisnuvši u pozadinu sva živa pitanja stvarne političke borbe. U Partiji koju je već godinama bila paralizirala frakcijska podvojenost uz nestajanje partijske discipline, gdje Politički sekreta­rijat ne samo da nije opravdao povjerenje nego se izoli­rao od proleterskih masa, pojavila se Titova rezolucija kao predstavnik onih partijskih elemenata koji će Parti­ju izvesti iz očajnog bankrotiranog stanja na rubu ras­kola i rasula, obnoviti njene podrovane kadrove i stvo­riti discipliniranu avangardu pod barjakom proleterskog jedinstva i solidarnosti.

Dramatskim periodom prvoga decenija partijskog života (1918-28), onim mučnim i enervantnim razdob­ljem prvih krvavih dramatskih sudara sa dvorom i generalatom, a isto tako razorne "frakcijske borbe" unutar partijskih redova, nije se metodički pozabavio nitko. Diskusija, koja traje godinama između odvojenih par­tijskih grupa podjednako strastveno, a u kojoj učestvu­ju gotovo svi istaknuti partijski funkcionari (Sima Mar-ković, Rajko Jovanović, Đuro Cvijić, Kamilo Horvatin, Ante Ciliga, August Cesarec, Triša Kaclerović i drugi), kretala se prvenstveno oko nacionalnog pitanja koje će u okviru političkog i državnog ujedinjenja, pod rojalističkom formulom SHS, ostati otvoreno sve do sloma u drugom svjetskom ratu.

O takozvanoj "analizi objektivne situacije", o nači­nu i o socijalističkoj "suštini" političkog i državnog je­dinstva SHS, u okviru partijske polemike, objavljena je gotovo čitava mala literatura, a da, osim nekih general­nih, iz praktične političke perspektive - moglo bi se reći - apstraktnih formula kako se komunistički pokret na­lazi u periodu "rasula građanske demokracije", nije ni s jedne ni s druge strane diskutanata izgovoreno ništa što bi po svojoj specifičnoj vrijednosti nosilo u sebi bilo kakvu marksističku smionu ili originalnu zamisao.

Diskusija se kretala u okviru začaranog kruga: kako "bez pune demokracije nema rješenja nacionalnoga pi­tanja", kako "bez rješenja nacionalnoga pitanja nema demokracije, ni socijalističke ni lenjinističke".

Da li je Kraljevstvo SHS kontrarevolucionarni nus-produkt prvog svjetskog rata, stvoren po pobjedonos­nim Velikim silama kao protuboljševički kordon, ili je rezultat progresivnog razvojnog procesa "historijskog nastajanja jedne nove nacije", to jest da li se u slučaju državnog ujedinjenja SHS radi o okupaciji bivšeg aus­trijskog područja ili o oslobođenju iz austrijskog rop­stva po jednoj pobjedničkoj dinastiji, da li Vidovdanski ustav predstavlja pobjedu manjine ili daje svima građa­nima ustavna prava koja mogu poslužiti kao pozitivno političko sredstvo u borbi za proširenje autonomija, sva ta otvorena pitanja partijska diskusija nije razbistrila ni objasnila.

Pisalo se temperamentno, i što je rasprava tekla da­lje, govorilo se sve povišenijim glasom o reviziji Ustava kao o minimalnom programu, a u ime maksimalnog programa javljaju se strastvene trećeinternacionalne pa­role koje, u okviru grubog policijskog stanja fakata, ne prelaze shemu najbanalnije retorike. O stvarnom, neo­bično složenom slučaju političkog ujedinjenja SHS, s obzirom na način kako je političko ujedinjenje, u obli­ku svršenog čina oružjem, na temelju okupacije bivšeg austrijskog terena po srbijanskim respective saveznič­kim četama, bilo provedeno u djelo, partijska diskusija nije dala nikakve stvarne ni praktične direktive. Osnov­na pitanja: što znači narod, nacija, narodna sloboda, samoodređenje do otcjepljenja, kakva treba da bude uloga proleterske klase usred ovog političkog kaosa ko­ji prijeti propašću, ostala su podjednako neriješena i osim galame u partijskoj štampi, koja je trovala partij­sku solidarnost i disciplinu, od te polemike pokret nije uspio da izvuče nikakve pouke ni koristi.

Govoriti o republikanskoj federaciji lenjinskoga ti­pa do koje bi trebalo da dođe parlamentarnim putem, to jest ne revolucionarnim zauzimanjem političke vlasti, već ustavnorevizionističkom borbom, u okviru onog i onakvog parlamentarizma kakav je vladao u našim pri­likama, govoriti tako isprazno nije bilo u interesu niko­ga, a najmanje pak proletarijata, jer su svi takvi recepti nosili u sebi fantomatski karakter političke fikcije.

Govorilo se ustrajno i kratkovidno o političkoj krizi zemlje i naroda, a nikome nije palo na pamet da raz­motri stvari logično od početka i da ispita: nije li ta kri­za nastala, i ne javlja li se ona kao kontrarevolucionarni imperativ na temelju vojničke pobjede onih političkih snaga koje su već u predratnoj Srbiji bile postale katas­trofalnom prijetnjom svakoj demokraciji? Da se radi o objektivnim kobnim uslovima uslijed kojih je došlo do vojničke i političke pobjede onih elemenata koji su za­vladali srpskim političkim životom u predvečerje bal­kanskih ratova, to nitko od diskuitanata nije imao smio­nosti da razradi sa potrebnim svladavanjem ekonomske i političke materije, i tako je osnovno pitanje državnog ujedinjenja i dalje ostalo mutno, bez partijske jasne i lo­gične definicije.

Treba pregledati promemoriju Aleksandra Belića Sazonovu, na primjer, u historijskom momentu potpisivanja Londonskog pakta (1915), treba imati i najbljedu sliku o svemu stoje usred rata 1915-16. govorio Frano Šupilo o potrebi "transformacije Srbije", trebalo je detaljno poznavati sve ono što je tako tragično smiono do­kazivala očajna, zgažena, ponižena i demoralizirana sr­bijanska opozicija između Niša, Krfa i Pariza (1915-16-18), pak da se o objektivnim uslovima naše varijante demokratskog parlamentarizma stvori i otkrije marksistička ili nemarksistička, ali svakako logična for­mula koja baš zbog toga jer je logična glasi beskompro­misno negativno.

Logično je da se u okviru te zbrke pojmova i mora­la, socijalnih odnosa i dinastičkih komponenata mišlje­nja ne samo da nisu iskristalizirala nego se iz mase štampanih tekstova vidi kako se u toj, s pravom tako kompromitiranoj diskusiji osnovna neuralgična pitanja zaobilaze po liniji najmanjeg otpora. Dilema: za federa­tivnu republiku SHS-a protiv revizije "Vidovdanskog ustava", kao monarhističkog svršenog čina, ili za borbu za balkansku, podunavsku ili SHS-konfederaciju koja se veže s klasnom parolom revolucionarne borbe, ta di­lema ostala je od početka otvorena, nabačena samo glasnim riječima da se radi o bezizlaznoj "krizi buržoaskog parlamentarizma", a da bez pobjede "socijaliz­ma nema i ne može biti nikakve demokracije".

Pisalo se da "suštinu spora" treba shvatiti, da treba znati što predstavlja "analizu objektivne situacije", a "analiza objektivne situacije" govorila je da je parola za konfederativno uređenje SHS objektivno revolucio­narna, sa nesumnjivo magnetskim utjecajem na raspo­loženje masa koje su elemente te "objektivne situacije" osjećale na svojoj proleterskoj koži nerazmjerno stvar­nije od svih dijalektičkih ideologa i teoretika u partij­skoj štampi.

Da se nalazimo u periodu "rasula buržoaske de­mokracije", zvučalo je kao jalova utjeha jer ta vrsta "buržoaske demokracije u rasulu" bila je tek na počet­ku eksploatacije svoje pobjede, koja će potrajati puna dva decenija, u sjaju ratničkog trijumfa što ga je ta "buržoazija u rasulu" osvojila zveketom svog svijetlog oružja. Davati recepte ("po Lenjinu") da je za rješenje nacionalnog pitanja jedina i najosnovnija pretpostavka - potpuna demokracija, nije u okviru stvarnih odnosa političkih snaga značilo doista više od hodžinih zapisa. "Bez pune demokratije nema rešenja nacionalnoga pitanja", i zato - radnička klasa "koja misli marksistič­ki, to jest lenjinistički, kad hoće da reši nacionalno pita­nje, ističe pre svega zahtev za punom demokratijom, jer samo je taj zahtev dosledno marksistički" (S. Marković). Na tom "jedinom, demokratskom, revolucionarno najpouzdanijem putu" za demokratizaciju, Partija je doživljavala krvavu seriju svojih političkih poraza koj" su trajali čitav dugi decenij, od prvih akcionih komiteta lenjinističkih oko Narodnog vijeća SHS, pa sve do atentata u Skupštini (1918-28).

Usred sveopće jalove zbrke mišljenja i uvjerenja, principa i mentaliteta, kao koreferent na Osmoj mjes­noj partijskoj konferenciji, februara 1928, pojavio se Ti­to sa svojim praktičkopolitičkim tezama, veoma jednos­tavnim i logičnim, za proletersku partijsku svijest, tada već prilično uznemirenu dugotrajnim partijskim raspra­ma, veoma uvjerljivim, a po principu proleterske soli­darnosti neobično privlačnim. Kao predstavnik prole­terske partijske opozicije, Tito je naglasio kontrast iz­među masovnog otpora - koji se javlja spram političkog i ekonomskog stanja fakata u sve nervoznijim štraj­kovima (kada se po satu radnog vremena plaćalo jedan do dva dinara) - i te prividno principijelne diskusije koja prijeti Partiji neminovnim rasulom ne bude li se prekinula u interesu partijskoga jedinstva. Kao pred­stavnik neuvijene negacije te partijske diskusije koja se odvijala u okviru partijskog vodstva uza sve veću izola­ciju od masa i sve opasnije odvajanje od praktičnih za­dataka, Tito se javio kao tumač proleterske solidarnos­ti, i od prve svoje riječi on je osvojio simpatije svih de­legata. On nije progovorio ni o jednoj od takozvanih kardinalnih tema partijske diskusije, nego o tome kako organizaciona tehnika Mjesnog komiteta nije na visini, kako su veze slabe ili nikakve, kako ne funkcionira ras­podjela ilegalnog propagandističkog materijala, kako rezolucije sa viših foruma ne stižu do rajona, kako je političko prosvjećivanje partijske mase zanemareno, i tako dalje. U svome koreferatu on je naglasio kako se partijsko frakcionaštvo (koje je tada već bilo zauzelo re­lacije neprijateljske netrpeljivosti može suzbiti isključi­vo samo praktičnim radom u masama, i to tako da se progovori stvarno o onom što proletarijat neposredno osjeća kao svoju dnevnu brigu, a to su slabe plaće i bes­poslica. Govorio je o potrebi neposrednog oslobođenja od frakcijske borbe, o negativnom utjecaju ovog sektaštva na mase, a što se političke prognoze tiče, njegova slika bila je tamna i veoma ozbiljna: teror dvorske klike pretvara se u generalskofašističku diktaturu, sve su hrvatske partije kapitulantske i jedini način kako da se prekine sa nezdravim stanjem u Partiji, s obzirom na ozbiljnost situacije, jeste da se pokrenu partijske škole, da se otpočne sa sistematskim uzdizanjem ideološkog nivoa masa, da se obnovi "Crvena pomoć", kako bi se prevladala psihoza poraza koju može prevladati isklju­čivo samo monolitni, klasnosvijesni proleterski centar Partije kome misao beskompromisnog partijskog jedin­stva treba da bude jedinim političkim kompasom.

Između atentata u Skupštini (20. VI. 1928) i šestojanuarske diktature (1929), pod vodstvom novog Mjesnog komiteta javila se serija dobroorganiziranih štrajkova i masovnih demonstracija, od kojih su neke (u junu i ju­lu) poprimile buntovni karakter u oružanim sukobima sa brahijalnom silom, sa pogromima i dizanjem barika­da, a dva mjeseca kasnije, septembra godine 1928. Tito je bio već suđen na pet godina robije i tako nestao sa političke pozornice sve do svoga povratka iz Moskve 1936-37.

Kada se "na pola svoga životnoga puta" vratio kao organizacioni sekretar CK KPJ u zemlju, njegov lični takozvani privatni život građanina, pojedinca, bio je već više-manje prekinut. Od toga momenta on, kao sek­retar jednog ilegalnog pokreta i sam u ilegalnosti, po­čeo je da živi životom revolucionarnog funkcionara koji je, po pozitivnim zakonima gonjen i ucijenjen - solidan kandidat smrti. Djetinjstvo, zanat, austrijska vojska, ra­na na sjevernom ruskom ratištu, ratno zarobljeništvo, život metalca po fabrikama, robija i politička emigraci­ja, sve dramatske peripetije bijedne proleterske egzis­tencije, individualnu slobodu i obiteljski život, sve je to bio poklonio Partiji, pregorjevši već davno svaku iluziju o nekoj individualnoj mirnoj karijeri.

Na povratku iz Rusije (a to je bilo vrijeme staljinskih krvoprolića), Tito se našao na čelu komunističkog pokreta osuđenog na smrt i Partije čiji je dobar dio par­tijskog aktiva, koji se našao u Rusiji, bio već likvidiran. Pomisao da se vraća kući, u vlastitu zemlju, u neku vrstu odmetništva gdje mu prijeti trajna smrtna opas­nost, pričinjala mu se spram one staljinske stvarnosti divnom iluzijom o otvorenim mogućnostima borbe, možda smrtonosne, a ipak pune smione nade spram bezizgledne bijedne depresije usred koje se u Rusiji pa­sivno gušila mnogobrojna masa na smrt osuđenih ideal­nih revolucionara.

Kod kuće, u zemlji, Tito je nastavio s partijskim po­slom po istom planu kako ga je bio ocrtao devet godina ranije. Da bi se metodički moglo pristupiti omasovlje­nju demoraliziranog i razbijenog pokreta, trebalo je stvoriti nove kadrove, uspostaviti prekinutu vezu izme­đu mase i vodstva, izgraditi razorenu organizacionu tehniku, pokrenuti partijsku legalnu i ilegalnu štampu, organizirati partijske škole i političke kursove i tako praktičnim radom dokazati da se ponovno pristupilo metodičkom rješavanju osnovnog zadatka oslobođenja proletarijata, s određenim ciljem obaranja građanske vlasti i pobjede socijalističkih principa. Od prvoga dana kako se kao sindikalni funkcionar pojavio pred zagre­bačkom organizacijom, on je igrao ulogu praktičnog političara, što ne znači da mu intelektualnopolitički po­gled nije bio trajno uperen na lenjinske principe. Dati lenjinskim mislima stvarnu sadržinu, trajno razlikovati kada se politička misao pretvara u fikciju, a kad opet poprima oblik materijalne snage, to su osnovni elemen­ti njegovog dara kojim se služi kao pouzdanim navigacionim sredstvom kroz sve oluje svoje dugogodišnje po­litičke borbe.

U predvečerje drugog svjetskog rata (1937-40), on je za nepune tri godine uspio da u glavnim potezima ostvari svoj plan, da izgradi svoje nove partijske kadrove, da organizira solidne partijske okvire za sindikalne i političke akcije većega stila i da se tako već augusta mjeseca godine 1941, od prvoga dana rata svijestan da je oružje postalo jedinim političkim sredstvom borbe, nade na oslobođenom terenu, na čelu jedne političke organizirane partije, kao glavni inicijator ustanka i re­volucije koju će pobjedonosno dovršiti jeseni 1945. pro­klamacijom Socijalističke Republike.

Socijalistička pobjeda godine 1945. nije, dakako, is­ključivo Titovo lično djelo, jer tu su političku pobjedu milijuni platili svojom glavom i svojom krvlju, ali opet je istinito i to da je ta definitivna i odlučna politička po­bjeda vezana uz ime čovjeka koji se na čelu pokreta do te pobjede borio kao sekretar CK postojano i ustrajno punih devetnaest godina.

Logično je i razumno kada se govori kako prilike i odnosi socijalnih i ekonomskih snaga stvaraju historiju, ali je opet istina i to da u historiji nije bilo nikada ni jednog događaja većega stila, a da nije povezan uz po­javu i ulogu neke markantne i izuzetne ličnosti, a histo­rijska uloga markantne i izuzetne ličnosti plaća se krva­vo i samozatajno.

Ima svečanih dana u životu svakoga čovjeka kad je dobro da mu se priznaju pozitivna svojstva, bila ona sasvim skromna i svakodnevna, pa kad se takva prizna­nja odaju po pravilu svima koji su izvršili svoju duž­nost, ne bi bilo pravedno da se, u slučaju čovjeka koji se nalazi na čelu naše zemlje, sustegnemo od objektiv­nog priznanja samo zato jer se radi o istaknutoj i mar­kantnoj ličnosti.

Budimo pravedni! Naći se godine tisuću devet stoti­na četrdeset i osme na udaru uragana kakav se bio obo­rio na Tita i na čitav CK KPJ, i odoljeti onoj oluji do­stojanstveno i ponosno i smiono, nije bila mala stvar. Možda bi bilo pretjerano reći da bi se stvar bila razvila sasvim drugim pravcem da nije bilo Tita, jer on je u onom dramatskom i sudbonosnom trenutku bio okru­žen falangom svojih lojalnih i odanih suradnika, nošen jednodušnom simpatijom čitave Partije i svih naših na­roda; ali je izvan sumnje da su pojave destaljinizacije, koegzistencije, međunarodne čovjekoljubive borbe za svjetski mir, politike vanblokovskih zemalja, i tako da­lje, vezane o njegovu ličnu inicijativu upravo tako kao što je o njegovu ličnu inicijativu bila vezana rezolucija zagrebačke Mjesne partijske organizacije februara 1928. koja u historiji našega pokreta predstavlja histo­rijski datum i prekretnicu. Od toga dana Tito se zaputio svojom historijskom stazom, a njegov put pretvorio se u pojavu važnu, u međunarodnim i međukontinentalnim omjerima isto tako historijsku.

I danas, kada se našao na kraju sedmoga decenija ponovno usred bitke za principe partijskog i narodnog jedinstva i za izgradnju samoupravnog socijalizma, a, kao što se iz njegovih govora čuje, bitke koja nije manje važna i manje uzbudljiva nego što su bile tolike koje je izvojštio, želimo njemu i svima nama da nam ostane barjaktarom još mnogo godina, jer, što se pobjede nje­govih barjaka tiče, u to, na temelju iskustva, nemamo razloga sumnjati.

*Tekst izvorno objavljen u Vjesniku 1962. godine pod naslovom "Titova sedamdesetogodišnjica"; nastavak feljtona u četvrtak, 30. januara