Ljudska ljepota u logorskom paklu
Ferid Čehić

Photo: Lična arhiva

Gospava me nije pitala za ime

U moj stan, u centru Doboja, u kome sam, bez supruge i sinova, danima usamljen čamio, upali su do zuba naoružani policajci. Odmah s vrata, bahato i grubo, naredili su mi da se obučem, napustim prostorije, siđem na ulicu i da… ''ništa ne pitaj, jer bi ti moglo biti posljednje''.

Bili su mi nepoznati, nisu, dakle, bili domaći. Pomirio sam se sa sudbinom, uvjeren da se u svoj stan nikada više neću vratiti. Zajedno sa ostalim građanima, bio sam strpan u stari kamion, pokriven olinjalom ceradom. Dovedeni smo u logor smješten u hangarima bivše JNA u kojima je bilo već na stotine ljudi, a među njima i mnogo uglednih, visokoobrazovanih, mladih i starih Dobojlija, naravno, ''onih drugih'' – nepoželjnih nacionalnosti.

Jednog dana, vrelog avgusta, u pratnji i domaćih policajaca, poveli su nas na kopanje kanala i popravku seoskog puta. ''Bolje i prisilni rad, nego živi zid'', tutnjalo mi je kroz glavu. Mi stariji, pogotovu oni koji nisu osjetili fizički rad, među koje sam i sam spadao, teško su podnosili svakodnevno riljanje.

I onda, gle čuda, o njemu hoću da pripovijedam!

Dogodila mi se – ljudska ljepota.

''Oaza ljepote'' – u paklu!

Čovjeku se, eto, ljepota dogodi kad se najmanje nada, pa makar to bilo i u svojevrsnom paklu. Da, da – u paklu! Jer, kako da to drugačije okarakterišem, dok s mnogim mojim sugrađanima, ''onim drugim'', s krampom i ašovom na ramenu, silazim izlokanim seoskim putem prema mjestu gdje treba da nastavimo kopanje seoskih kanala. Silazimo, a sa strana, s automatima u rukama, pored nas, prateći policajci.

''Ne zastajkujte, jer možete zastati posljednji put''. Najčešće su to bile riječi visokog grubijana kojeg sam s dobojske pijace poznavao od ranije. Međutim, svaki put bi nam laknulo kada bismo ugledali prve kuće u Pločniku, selu nadomak Doboja, kroz koje je prolazio put što smo ga morali uređivati.

I, onda, kada sam se najmanje nadao, prodoran glas starije mještanke s praga neuglednog kućerka:

- Hej, vi, čuvari… Čujete li me, ili se pravite gluvi… Gledam vas kad ujutro prođete, pa zapasih tog dugajliju… Deder ga malkice pustite do mene, svejedno ćete tu, dole, stati… Vratiću vam čitavog, ne brinite!

- A šta će ti, ako za boga milog znaš… Vidiš, bako, da se gotovo sav osušio.

- Zato ga i hoću, 'vam kod mene, da ga malo napojim i pothranim. Eto, što hoću. Ma čo'ek je, pobogu. Pa, vidite da jedva nosi te… te teške alatke. Mora da je iz neke kancelarije.

- Ma, kad ga već hoćeš, izdvoji se jedan od čuvara s čijim sam se roditeljima veoma dobro poznavao, i gurnu me starici. ''Evo ti ga džaba, ali obećanje izvrši i vrati nam ga, jer može, znaš, bako, može biti doborg belaja. Valjda znaš ko su oni''!

- Kako, bolan, ne bi znala… Samo ti njega doturi do mene i ne brini. Njeg će baka da sredi… Hajde… šta si se ustubio… Uljezi unutra kad ti kažem, ostavi baka policajca i obrati se meni. Uljegao sam, a da ničeg nisam bio svjestan. Starica me nije pitala ni za ime, ni za zanimanje. Ponudila mi je veliko lonče kiselog mlijeka i sjela ispred mene. Umjesto da mlijeko pijem, bio sam više nego iznenađen, a, bogami, i uplašen, pa sam lonče držao u ruci. Starica je to primijetila i nešto glasnije dobacila:

- Šta je, ne sviđa ti se?

- Nije, bako, nego…

- Nego šta? Više bi,izgleda, odgovarala flašurina pive, ili… one mučenice od koje je i onaj moj otiš'o pod zemlju. Nemam je, ali ima nešto drugo. Ustala je, izašla na ulazna vrata i prodornim glasom viknula:

- O, Dobrnika, jesi li kući?

- Jesam, Gospava, a koje dobro?

- Možeš li zasuti jednu, imam nekog gosta.

- Naći će se, Gospava.

Kafe se našlo, a i ja sam se starcom Gospavom, koju nikad do tada nisam vidio, našao u Dobrinkinom dvorištu. Došle su još dvije njihove jaranke – Anđelija i Jovana i dovele još dvojicu mojih prijatelja koje su poznavale iz Doboja. Nas trojica smo se samo zgledali. U međuvremenu, Dobrinka je ne samo pred nas iznijela kafu, nego i pregršt hrane s voćem, a bilo je i ''ljute mučenice''. Naravno, i ljudskog eglena, jer sve je počelo da odiše čojstvom u kome smo se i mi, ''oni drugi'' raskravili.

A četiri seoske žene, pogotovu najstarija - Gospava nisu se ni šta obazirale, niti plašile policijskog upozorenja – ''da ne izazovu još gori belaj''. Šta više, nastavile su da nam doturaju i ''ića i pića'' sve dok nismo mnogo dana kasnije vraćeni u Doboj.

Na moju veliku žalost, nikada ih više nisam ni vidio, niti čuo za njih, iako sam to žarko želio i nastojao da o njima bilo šta saznam.

Putevi su nam se razišli.

Ne znam šta je sa njima bilo – jesu li u životu ili nisu.

A što se mene tiče – vjetrovi su me odnijeli prema sjeveru, u Švedsku. No, onu ''oazu ljepote'' , što sam je, kako rekoh, u paklu bosanskog rata doživio, nosim i danas, a nosiću i vječno u svojoj duši, kao i imena četiri nezaboravne žene. One su na poseban način urezane u mom biću. Navodim ih s ponosom sretan što sam ih upoznao i što mogu reći da je bilo i takvih, kao što je taj nezaboravni kvartet u sastavu:

Gospava, Dobrinka, Anđelija i Jovana!

Kamo sreće da je u bosanskoj kataklizmi ovakvih kvarteta bilo više i na svim stranama…

(Upsala, 2016)

Oceni 5