Odlomak iz romana u rukopisu „Cimetna pisma“
Dgra 02 S

Photo: pinimg.com

Grad s plavim očima

Nisam voljela knjige u kojima ima puno opisa prirode. To bi me usporavalo, vraćalo u djetinjstvo pored rijeke Iks, što mi nije bilo potrebno kada bih željela čitajući otići u neki drugi svijet, gdje nisam prije bila. Zaborav stvarnosti je bio moj krajnji cilj čitanja knjiga, ponekad zabava i smijeh, ponekad tuga, kao u pravom životu. Nekad se nisam mogla othrvati prizorima na koje bih naišla lutajući travnatim ulicama. Znala bih se popeti na brdo iznad kvarta, i gledati grad prije nego utone u noć, dok još ima zemaljske obrise, prije nego ga noć ne pretvori u crnu krastu, ugašeni vulkan, jer ništa u njemu ne svijetli, niti se miče.

Sve u njemu je bilo izranjavano do krajnjih granica. Da se odnekud pojavio neki div on ne bi mogao ugasiti divovski opušak na tijelu grada, a da tu već nije neki ožiljak, neka ruševina, neki krater. Zato je grad odlučio da se pobuni. Uzeo je stvar u svoje ruke i uradio ono što ljudi i inače rade. Odlučio se na bjekstvo.

Prvo sam čula nesnosnu škripu, zemlja se tresla lijevo-desno, gore-dole. Mislila sam da je zemljotres, samo nam je još on falio. Kao da nam nije bila dovoljna apokalipsa, koja nije imala namjeru prestati tako lako. Lagano sam ustala s kreveta, ne u hipu kako inače radim. Sklonila enciklopediju i pismo s kreveta, koje sam sinoć pisala pod svjetlošću svijeće, a ona je konačno dala svoje. Pismo sam stavila u omot spisa, gdje inače držim sva pisma koja pišem i na kojima radim. Često prepravljam tek napisano pismo, volim strpljivo raditi dok moje misli ne ispune papir na način na koji želim. Kada čitam dobru knjigu ili svoja pismâ kojim sam zadovoljna, riječi ožive papir, on se pretvori u origami, i iz knjige izleću ptice od papira, ljudi išetaju izvan korica, cijeli svjetovi napuštaju knjigu i lebde pred očima. Danas nije bilo vrijeme za pisanje i slanje pisama samoj sebi. Danas je Grad odlučio biti glavni junak mog života, naših preostalih života.

Zatim su se čule neke nerazumljive riječi, dopirale su iz dubine zemlje na kojoj smo se nalazili. Iz sudopera, iz odvoda u kupatilu. Čulo se magično bajanje, nizovi glasova koji su trebali pokrenuti Grad na akciju. Grad je bodrio sam sebe. Štimao je glasove kao note, i svaki glas je imao potpuno značenje, koje nisam mogla dokučiti, ali sam ih intuitivno razumijevala. On se oslobađao zemaljskih stega, i molio je Zemlju da se ne naljuti na njega.

Arrrgggggguuuuuuiiiiiiiiii...

Vvttmm, ooooooooooooo, aaaaaaaaaaa...

Buuuuubzzzzzzzzzllllllllll, Vašaaaaaaaalaaaaam...

Onda je zaćutao. Glasovi su nestajali u povjetarcu, među lišćem, gubili se u visokim tornjevima banaka i nestalih korporacija. Zemlja je prećutno odobravala ono što je Grad naumio. Skupio je posljednji atom snage, svu energiju Sunca, oklopnu silu podzemlja, i napravio prvi korak. Zemljina površina se dizala i spuštala. Suton je bio na zemljanom valu koji je brzo napredovao onuda kuda je grad zamislio ići. Stabla su se tresla, preostale ptice su histerično kružile iznad krošanja, koje su im bile dnevna staništa. Grad je dizao stotinu ekstremiteta, koračao snažno i odlučno. Nazad se više nije moglo, jer tamo gdje je nekad bio naš grad ostala je samo nepravilna rupa u zemlji, grotlo koje je sezalo možda i do središta planete. Sjedjela sam u dnevnom boravku. Suton se dobro držao, zidovi su škripali, stvari bi se neznatno pomjerale po sobi, ali kuća se čvrsto prihvatila svojim zemaljskim sponama za gradsko tijelo.

Naš Grad je odlazio u izbjeglištvo. Bilo je to pomalo i tužno. Kada bi se Suton visoko propeo na zemljanom valu, mogla sam vidjeti druge stanovnike kako zabrinuto, s prozorâ, posmatraju veliku rupu u kojoj je nekad svoje korijenje puštao Grad tokom nekoliko milenija. Mahali smo jedni drugima, nije nas bilo puno, ali prisutnost drugih ljudi, od kojih sam se skroz otuđila, bila je nekako utješna i smirujuća u ovom sudbonosnom trenutku. Sporazumijevali smo se slovima koje smo pravili svojim tijelima, što sam naučila u izviđačima, ili bi ispisivali kratke rečenice na čaršafima, jastucima. Neki sugrađani su čamili na krovovima i pušili posljednje zalihe cigareta, jer ovo je bio jedinstven događaj, kojem niko prije nije svjedočio.

Grad sigurno zna kuda nas nosi, napisao je jedan stariji čovjek na čaršafu kojeg je objesio preko crijepa.

Odgovorila sam mu tako što sam tijelom imitirala jedno pa drugo slovo: D A.

Drugi su bili rezignirani i njihove poruke nisu bile nimalo ohrabrujuće. Vjerovali su kako se apokalipsa bliži svome vrhuncu i kako ćemo uskoro svi umrijeti.

Neke poruke su izražavale pretjerani optimizam, kako i priliči ljudima koji su godinama bili bez ikakve nade. Takve poruke su bile pune mesijanskih natuknica kako je našim patnjama došao kraj. Kako smo baš mi izabrani ljudi za novi početak čovječanstva, nakon što oganj, led, sumpor i drugi rekviziti ne izbrišu čovječanstvo u njegovom totalu.

Ulice i cijeli kvartovi bi uranjali prema nekoj tamnoj osovini, zamajcu, koji je pokretao energetsko biće probuđenog Grada. Sve bi se dizalo i spuštalo u istom ritmu. Tokom spuštanja nastupilo bi blago pomračenje, jer su svjetlost zaklanjali visoki valovi zemlje, gradski ekstremiteti, što su narastali iz tla noseći sportske arene, mostove, nebodere, gradske trgove, tojest ono što je od njih preostalo. U zraku se osjećao neki čudan pritisak, jer je Grad povećao silu teže na svojoj teritoriji, kako se ne bi desilo da kuće i zgrade jednostavno odlete sa njega dok hoda. Kao posljedica promjene sile teže u zraku se skupljao elektricitet, nastajala su minijaturna električna pražnjenja, mikro-električne oluje koje ne bi bile praćene kišom. Često bih osjetila električni naboj kada bih dirala metalne stvari, viljuške, ili noževe. Pa sam ih izbjegavala dok smo napredovali prema destinaciji, koja je mogla biti naša obećana zemlja. Vremenom svako povjeruje u vlastito mesijanstvo.

Grad je u početku puzao, i što je vrijeme više odmicalo činilo se kako sve bolje i samopouzdanije korača. Znalo se desiti da bi se neke ruine slegle, srušile u prah i pepeo, ali to nije otežavalo kretanje prema nepoznatom cilju. Na taj način je bilo više prostora za manevrisanje, i Grad nije morao biti toliko oprezan prilikom naglih pokreta, jer je njima mogao srušiti i ovo malo kuća koje su još bile čitave i funkcionalne, i u kojima smo mi, preostali ljudi, pokušavali kako-tako živjeti.

Putovali smo na njegovim leđima već nekoliko sati. Prelazili smo kilometre u samo nekoliko koraka. Ptice su se smirile, Grad je konačno zadobio njihovo povjerenje. Čučale su u krošnjama i ljuljale se u ritmu Gradovih pokreta. Svako živo biće je imalo povjerenje u destinaciju prema kojoj nas je Grad vodio. Kada bi me zemljani talas digao dovoljno visoko mogla bih vidjeti njegovu glavu, sijedu kosu od prašine, bakrenih žica, metala, mahovine i smrvljenog kamenja starih kuća. Lice mu je bilo odlučno i ljutito. Nekad bi pogledavao put nebesa i samo nastavljao hodati gunđajući nerazumljive riječi, koje su bile više nalik na kletve nego na pristojan govor. Grad je imao plave oči, neku tamnoplavu goruću tamu kao plamen iz let-lampe. Goruća tama se nalazila u duplom otvoru tunela na njegovom licu, koje se probijalo kroz prvi sloj oblaka.

Usput smo sreli drugi grad, sav crn od dima i pepela koji su mu izlazili iz tamnog središta, gdje je strahobalni zamajac pokretao svaki njegov mišić, revnosno izvršavao svaku njegovu zamisao, i sprovodio je u djelo. Mahali smo njegovim stanovnicima, njihova lica su bila garava i smiješna. Neki su nosili zaštitne maske. U rukama jednog čovjeka, koji je mogao imati godina otprilike kao moj otac da je sada živ, vidjela sam kozu. Na nekim krovovima su se ljuljali plastovi sijena, zavežljaji svježe pokošene trave, tako sam zaključila da se taj grad kreće iz seoskih i zabačenih područja, jer kod nas nije bilo domaćih životinja, samo beton, prah i rijetke preživjele divlje životinje.

Dva grada su se pozdravljala kao stari znanci. Crni grad je bio rezigniran, i u puno lošijem stanju nego naš. Imao je više stanovnika na svojim leđima, i kretao se dosta sporije od našeg Grada. Svakog istorija bičuje na drugi način. Žrvanj vremena, fraza koju pročitah u stilski lošoj istorijskoj knjizi, nije imao istu milost prema svima. Crni grad je to najbolje znao. Gledajući njega moglo bi se reći da smo imali sreće. I da nas žrvanj vremena nije toliko izmučio kao što je izmučio crni grad, koji je izgledao kao da neće uspjeti izbjeći svoju zlehudu sudbinu. Nekolicina fizički okretnijih stanovnika crnog grada, uz pomoć konopaca s kukama, uspjela se prebaciti na zgrade našeg Grada dok smo se mimoilazili, i dok su se tektonske ploče dvaju gradova pomjerale u suprotnim pravcima.

Grad je usporio hod, jer se počela spuštati noć. Morali smo jednom konačiti, a to se nije moglo dok je Grad napredovao kroz prostor. Zanoćili smo na pitoresknom zelenom polju, čiji kraj je bilo nemoguće nazrijeti. Posvuda je trava, blagi zeleni brežuljci na horizontu, iznad zvjezdana dekoracija. Grad se slegnuo u ravninu tla, zavukao lice u ruševine, i svaku kuću vratio na njeno izvorno mjesto. Otvori tunela su opet bili samo to, mada u njih nisu ulazili, ni iz njih izlazili automobili kao nekada. Tako je Suton opet bio u svojim temeljima, dvorište je bilo tu. Na štriku se sušio moj veš, morala sam izaći napolje da uklonim prašinu s veša, koja se nakupila tokom putovanja. Bilo je tu dosta lišća, suhih grančica, jer tokom kretanja puhali su neki čudni vreli vjetrovi između kuća, duž ulica i praznih trgova. Kretali smo se određenom brzinom kroz vrijeme i prostor, mijenjajući geografski položaj, i naša mikroklima se morala pomalo mijenjati.

Nisam nikad imala poseban oblik poistovjećivanja s predapokaliptičnim gradom, ali ovo je bila drukčija situacija, jer se sada radilo o nekom drugom gradu. Našem jedinom utočištu, mjestu u kojem sam zavoljela svoju samoću. Gdje sam odbacila svoje ime, i pripadajući kolektivni identitet. Tu gdje mi tradicija nije ništa značila, bila sam premlada da se uopšte i zanimam za tradiciju i vlastitu istoriju. Došla je apokalipsa i stari grad je umro, da bi se rodilo svjesno biće nove urbane naseobine. Prvi put sam osjetila pripadnost njemu kada sam lutala njegovim ulicama noću prisvajajući intimu napuštenih kuća i zgrada, kada je već bio solidno uništen. Njegovo bivše ime je nestalo sa saobraćajnih putokaza. Izbrisali su ga meci i geleri. Ko zna šta Grad misli sam o sebi? Vidjela sam ga kako govori, pozdravlja se s crnim gradom. Naš Grad je bio sivi starac, ruševan, ali njegov kraj se još nije nazirao. U to ime sam otvorila jedino pivo koje nije imalo taloga u sebi. Jer nakon što mu istekne rok trajanja u pivu se nakupi talog, neke krpe koje plivaju unutar flaše. Ovo je bilo svježe i imalo je okus na bajatu vodu. Utonuli smo u zeleno polje. Nije bilo eksplozija u daljini, niti je bljesak fosfornih bombi osvjetljavao horizont. Zrak je bio pun ozona. Bila sam iscrpljena kao da smo upravo plovili biblijskim vodama Velikog potopa.

Oceni 5