Gudačka nit nadahnuća

Na friški Bajagin studijski album „U sali lom“ – zajedničko iliti paralelno izdanje Croatia records i PGP RTS - čekalo se punih šest godina. Bajaga ih je, naravno, proveo manje-više radno špartajući prostorima bivše države, no čak su se i stari fanovi posljednjih godina počeli pitati je li negdašnja uzdanica pop-rock mainstreama ispraznila autorske baterije. Ili možda, čulo se nakon zajedničke turneje s Jelenom Rozgom, prešla na „mračnu stranu Sile“. Album čije zanimljive aranžmane dobrim dijelom potpisuju producent Saša Habić te Aleksandar Lokner, pokazuje da ipak nije. Dapače.

Album koji ide u vrh Bajagine diskografije od devedesetih naovamo otvara „Savršen dan“, pomalo neobičan beatlesovski „rocker“ s Bajagom (i primislima na Martinove gudače ili na ELO) u žešćem izdanju nego li smo ga čuli posljednjih godina. Naslovna „U sali lom“ je pak vješto skockan „crossover“ između western i gypsy swinga sa dojmljivim gitarskim twangom i toplim orguljama, a „Bilo bi lako“ tipična Bajagina akustičarska „laganica“. I ona obilato podložena gudačima koja u refrenu raste prema himničkim visinama uključivanjem cijelog benda. Što je, naravno, pouzdan recept za koncertni zgoditak kod publike koja emocije iskazuje paljenjem mobitela ili upaljača. Da se George Martin ili Jeff Lynn provlače albumom kao tanka crvena nit nadahnuća pokazuje završnica uz lucidno ubačen puhački recept pozajmljen sa „Sgt Peppera“. Isti se utjecaji izravno ćute i u slijedećoj „Može da te ubije grom“ koja bi se, uzgred rečeno, mogla naći i na nekom albumu ELO-a. No Bajaga i Habić kao autori aranžmana i ovdje ne žele slijepo pratiti istu šprancu pa se u temi javlja – pomalo neočekivano no vraški efektno -  moćna gitara u koloritru u „sudbinskog“ metala Metallice.  

„Rekla si“ je još jedna nježna akustičarska balada (s mirisima zeppelinovskih folkom ozračenih akustičarskih dionica) kojoj poseban začin daje pedal-steel gitara nezaobilaznog Davora Rodika, a „Loše napisan dan“, pop-rock stilizacija opet maštovitog aranžmana s retro štihom i diskretnim začinom orijentalnog „world musica“. „Severac“ – šlagerizirani humpa-cumpa broj i najslabiju kariku u lancu - napisao je Žika Milenković koji zajedno s Bajagom i pjeva, a dojam ove pjesme kao stranog tijela još više povećava slijedeća „Nikad te više neću zvati“. Naime, potonja je zamišljena kao „rocker“ s elementima glama, naglašenim tomovima i reskom gitarom te sveprisutnim gudačima. Što veoma dobro funkcionira.  

„Noćima sanjam“ nostalgična je pak tema srednjeg tempa rađena na tekst znanog dramskog pisca Duška Kovačevića s naglašenijom atmosferskom produkcijom zanimljivo naglašenom arhaičnim zvukom mooga u završnici (poput onoga na „Lucky Man“ ELP-a), dok je zaključna „Kad mesec prospe rekom srebra sjaj“ neočekivana kolaboracija sa veteranima negdašnje yu-blues scene Point Blank te Dragim Jelićem, gitaristom žilave Yu grupe. Tema na trasi J.J.Calea obdarena je dakako gitarskim „laid back“ frazama te Jelićevim solom.

Bajaga se konačno vratio u formu. A to pak znači da mu, bez obzira na trendovske mijene, u kategoriji pop-rock mainstreama i „radio-friendly“ materijala nema baš mnogo konkurencije.

*** ½