Limeni doboš
Bolnic 09 S

Photo: www.centerforhealthjournalism.org

Günter Grass: Široka suknja

Moj njegovatelj mi dakle uopće ne može biti neprijatelj. Zavolio sam ga, čim uđe u moju sobu, ja tom posmatraču iza vrata pričam zgode iz svog života kako bi me upoznao uprkos špijunki koja ga u neku ruku ograničava. Čini se da on umije cijeniti moje priče, jer čim bih mu nešto novo smislio on mi, da bih ga prepoznao, pokazuje svoju najnoviju čvorastu rukotvorinu. Da li je on umjetnik, u to sad nećemo ulaziti. Izložbu njegovih kreacija štampa bi u svakom slučaju dobro prihvatila, čak bi privukla nekoliko kupaca. On prepliće običnu špagu, koju nakon termina posjete skuplja po sobama svojih pacijenata i zatim je plete i prepliće u slojevito uvrnute čvoraste sablasti, zatim ih utapa u gips, pušta da se stvrdnu, i na kraju ih nabada na igle za pletenje pobodene u mala drvena postolja.

Često se bavi mišlju da svoje rukotvorine izrađuje u boji. Ja ga od toga odvraćam, pokazujem mu svoj bijelo lakirani metalni krevet i molim ga da zamisli kako bi taj najsavršeniji krevet izgledao kad bi bio šareno obojen. On onda zgrožen sklapa svoje ljekovite ruke iznad glave, pokušavajući istovremeno svojim izrazito ukočenim licem izraziti sav užas, i odustaje od svojih obojenih planova.

Moj bijelo lakirani bolnički krevet je dakle mjerilo. Meni je čak i više od toga: moj krevet je konačni dostignuti cilj, on je moja utjeha, a mogao bi postati i religija ako bi mi uprava bolnice dozvolila da poduzmem nekoliko izmjena: rešetke kreveta bih malo  povisio da mi niko više ne dolazi preblizu.

Jednom sedmično dan posjete prekida moj mir omeđen rešetkom pletenom od bijelih metalnih šipki. Tada dolaze oni koji hoće da me izbave, koji uživaju da me vole, koji bi se u odnosu prema meni htjeli međusobno prepoznati, cijeniti i poštovati. Kako su samo slijepi, kako nervozni, kako neodgojeni. Svojim makazicama za nokte grebu po bijelo lakiranoj ogradi moga kreveta, šaraju penkalama i plavim olovkama po laku izdužene nepristojne crteže nekakvih čovječuljaka. Čim moj advokat sa svojim pozdravom “halo” upadne u sobu, on okači svoj najlonski šešir na lijevu šipku na donjem dijelu mog kreveta. Dok traje njegova posjeta – a advokati znaju mnogo da pričaju – on me tim svojim nasilnim činom lišava ravnoteže i vedrine.

Nakon što su moji posjetioci svoje poklone rasprostrli na stolić presvučen bijelom mušemom pod akvarelom s anemonama, nakon što im je uspjelo da mi izlože svoje već pokrenute ili planirane pokušaje spašavanja, i da mene, kojeg oni neumorno pokušavaju spasiti, uvjere u visoki standard njihove ljubavi prema bližnjem, oni opet uživaju u svojoj sopstvenoj egzistenciji i napuštaju me. Onda dolazi njegovatelj da prozrači prostoriju i pokupi špagu s ambalaže poklona. Često nakon provjetravanja još nađe vremena da sjedi na mom krevetu namotavajući špagu i šireći za to vrijeme tišinu, sve dok ja tu tišinu ne nazovem Brunom, a Brunu tišinom.
Bruno Munsterberg – sad mislim na svog njegovatelja i napuštam igru riječi – na moj račun kupio je pet stotina listova papira za pisanje. Bruno, koji je neoženjen, bez djece, a porijeklom je iz oblasti Sauerland, ako ta rezerva papira ne bude dovoljna, još jednom će otići do male trgovine s priborom za pisanje, u kojoj se prodaju i dječije igračke, i opskrbit će me neophodnom površinom bez linija za moju, nadam se, još uvijek postojeću sposobnost tačnog sjećanja. Za ovu uslugu nikada ne bih mogao zamoliti svoje posjetioce, advokata naprimjer, ili Kleppa. Brižna, meni propisana ljubav prijateljima bi zacijelo zabranila da mi donesu nešto tako opasno kao što je neispisani papir i da to mom duhu, koji neprestano proizvodi slogove, ostave na slobodnu upotrebu.

Kada sam Bruni rekao: “Ah, Bruno, hoćeš li mi kupiti petstolistova nevinog papira?”, Bruno je, gledajući u plafon i pokazujući svojim kažiprstom, poređenja radi, u istom pravcu, odgovorio: “Mislite, bijelog papira, gospodine Oskare.”

Ostao sam kod riječi nevin i zamolio Brunu da i u radnji kaže to isto. Kada se kasno poslijepodne vratio s paketom, učinilo mi se kao da Bruno o nečemu razmišlja. U više navrata i uporno je zurio u strop, kao izvor svog cjelokupnog nadahnuća, i odgovorio mi s izvjesnim zatezanjem: “Pravu riječ ste mi preporučili. Tražiosam nevin papir, a prodavačica je, prije nego što mi je donijela ono što sam tražio, jako pocrvenjela.”
Plašeći se dužeg razgovora o prodavačicama u trgovinama pisaćeg pribora, požalio sam što sam papir označio nevinim, i zato sam šutio i čekao da Bruno napusti sobu, te sam tek onda otvorio paket s tih pet stotina listova papira za pisanje.

Nisam previše dugo razgledao ni provjeravao to čvrsto a istovremeno spretno izvedeno pakovanje. Izbrojao sam deset listova, ostatak pohranio u noćni stolić, nalivpero sam našao u ladici pored albuma s fotografijama: ono je puno, tinte neće nedostajati, kako da počnem?

Priča može početi od sredine i hrabro kročiti naprijed ili nazad proizvodeći bezgranične nesporazume. Može se, ukidajući sva vremena, razdaljine, glumiti moderan način pisanja, a poslije svega izjaviti ili pustiti druge da kažu kako je na taj način konačno i u zadnji čas riješen problem prostora i vremena. Može se i na samom početku reći da je danas apsolutno nemoguće napisati roman, a onda, takoreći iza vlastitih leđa, podastrijeti jedan žestoki hit, da bi se na kraju stajalo kao nedostižni romanopisac. Između ostalog su mi rekli da dobro i skromno zvuči ako se već na početku tvrdi: Nema više romanesknih junaka jer više nema individualista, zato što se individualnost izgubila, zato što je čovjek osamljen, svaki čovjek na isti način, bez prava na individualnu osamljenost, i zato što kao takav čini jednu bezimenu masu lišenu junaka. Sve je to možda tako i istinito. Za sebe, Oskara, i za mog njegovatelja Brunu ipak želim ustvrditi: Mi smo obojica junaci, sasvim različiti junaci, on iza špijunke, ja ispred špijunke; i kad on otvori vrata, obojica nas, i pored sveg prijateljstva i osamljenosti, još uvijek nismo samo dio neke bezimene mase lišene junaka.

*Gunter Grass, “Limeni doboš”, s njemačkog prevela Mira Đorđević, Buybook, 2022; Prenosimo s portala Strane

Knjigu možete nabviti na: Buybook

Oceni 5