Odlomak
Aasa 03 S

Photo: tumblr.com

Gwendoline Riley: Moji duhovi

Kad je moj otac umro, njegova sestra Mary – njegova blizanka – poslala mi je e‑mail. “Zdravo, Bridge”, napisala je, “bila sam vrlo šokirana kad sam čula za tvog tatu. Dugo se nismo vidjeli, ali bio mi je brat i doživjela sam šok. Neću biti na sahrani jer se ovih dana ne bavim ‘porodicom’ (ovog Božića će biti osam godina kako to ne radim, što i tebi preporučujem!), ali mislit ću na vas obje. Nadam se da napreduješ. Želim ti sve najbolje.”

Odgovorila sam joj da ga ni ja nisam vidjela godinama, da ni ja neću biti na sahrani, mada nisam znala što je Michelle odlučila.

“Odg: sahrana”, napisala je Mary: “Mislim da si mudra. Znam da je tradicija dijeliti uspomene u ovakvim prilikama, pa kako ti se ova čini? Budući da je Lee bio dječak (a ja sam bila starija kao što znaš) dobio je ključ od kuće kad je naša mama (tvoja baka) počela raditi i nakon škole je imao običaj trčati kući, ući i zaključati vrata, ostavljajući mene vani. Tako da sam morala raditi domaću zadaću na stepenicama (ili hodati do naše bake Walsh ako je padala kiša ili bilo hladno). Trajalo je to godinama. Tim je sve rečeno a on se nije promijenio. Želim ti sve najbolje.”

Tada sam imala dvadeset i šest godina. Osam godina sam živjela u Londonu, od toga šest u malom stanu u Kilburnu, sa svojim dečkom Johnom. Vijest o mom ocu je i za mene bila šok. Sjećam se telefonskog poziva dok smo John i ja hodali do stanice i kako sam znala da se nešto ozbiljno – nešto loše – desilo kad sam ugledala Michellino ime.

Teško je sada pokušati razmišljati o ocu.

Za koju nit da se uhvatim?

To što je bio blizanac, naprimjer… Sada mi pada na pamet da je to možda imalo nekakve veze s tim kakav je bio. I to što je iz tako velike porodice. Postaje jasno zašto se možda želio izdvojiti. Ali njegova je odlika bila neka čudna vrsta, zar ne? Na sve strane zahtijevanje tih besmislenih priznanja. Čak i kad bi nas pokupio, subotom, u sklopu “ostvarivanja kontakta” s djecom. Odbijao je pozvoniti na vrata. Nije htio izaći iz auta. Tako je jedna od nas uvijek morala stajati kraj prozora, na straži. Ili u svakom slučaju, na kraju se svelo na to. U suprotnom bi počeo trubiti ako Michelle i ja odmah ne bismo izašle i sjurile stazom.

“Nema smisla provocirati ga, zar ne?”, imala je običaj reći naša majka.

Tu priču o zadaći Mary mi je povjerila i prije, više puta, uključujući i detalj koji je izostavila iz e‑maila, ali koji mi se čini karakterističnim. Dok je pokušavala nastaviti s radom, on bi se nagnuo kroz prozor kupatila kako bi vikao i mahao joj. Sigurna sam da joj se tada nije imao namjeru rugati, ili ne isključivo, koliko je želio da ona s njim proslavi njegovo postignuće. Moj otac je sebe doživljavao kao neku vrstu omiljenog odmetnika; jedinstven primjerak kojem se svi dive. Osjećao se slobodnim u svijetu koji je njim – tim što je on takav kakav jeste – bio oduševljen jednako kao i on sam.

Kad bismo ušle u njegov auto, Michelle i ja bismo se našle na terenu tog odmetnika. Surovom teritoriju gdje je pozdrav predstavljao prevaziđenu učtivost, za početak. Umjesto toga, naš bi otac započeo razgovor sa “Zaključajte!” čak i dok smo gurale brave prema dolje, a zatim “Pojas!” dok smo povlačile pojaseve. Ako je vrijeme bilo tmurno, znao je reći: “Džemper!”, što je značilo da mu trebamo pokazati da već jedan nosimo, u suprotnom, ponovnim režanjem riječi – “Džemper!” – poručio bi da se trebamo vratiti kući po njega. “Šišanje!” značilo je da se jedna od nas dvije ošišala nakon čega bi, dok je čekao da izađe iz naše slijepe ulice, uslijedilo: “Jesu li uhvatili onoga ko je to napravio?” I: “Hej? Gluhe uške. Jesu li ih uhvatili?”

Sjećam se da sam gledala kroz prozor automobila. Prazna osjećanja, o kući, školi, vikendima. Bio je tu teren za golf. Bile su tu plinare. Zatim mračne minute ispod rijeke. Zvuk tupih udaraca. Moj otac je bio u skladu s ostalima. A biti u njegovom društvu bilo je nešto što se trebalo izdržati, eto toliko. Polagao je prava na mene – na nas – što niko nije osporavao. Što je, moja majka, sebi svojstveno, po svemu sudeći, zapravo prilično uzbuđeno poduprla. Dakle, bilo je “Zaključaj!”, “Pojas!”, a onda pokušaji puštanja sati da prolaze. Zapravo, nisam sigurna da sam uopšte o njemu razmišljala kao osobi. Bio je više samo taj – fenomen. Hvatač za ramena. Štipavac nadlaktica. Ako bih nosila šešir, otimač šešira. Ako bih čitala knjigu, otimač knjiga. Ukratko, smor u punom naponu. I da, zakonski ovlašten.

Za razliku od moje brige za majčinu psihu, nikad nisam imala želju ispitivati oca o njegovom životu; propitivati njegovo rasuđivanje. Čovjek ponekad dođe do tih pomirljivih zaključaka. I na kraju krajeva, on nije bio nikakva misterija, je li tako? Njegova je priroda sama sebi stvarala zadovoljstvo na način na koji sam to već opisala u prethodnim redovima. To je bilo to. Preveslavati nekoga. Biti izuzetan slučaj. Nije postojalo ništa drugo. S njim su poteškoće kretale kad bi došlo do suočavanja s tom nemilosrdnom jednoobraznošću svrhe. Načinom na koji se svaki predmet, događaj ili okolnost koristio za postizanje tih istih ciljeva. Načinom na koji njegovo istančano razmišljanje o njegovoj iznimnosti nikad nije posustalo. Zbog toga bi se te subote znale doimati vrlo skučeno.

Evo, naprimjer London. Michelle je tamo bila na školskom izletu u sklopu časa historije. Bili su u Toweru i u Globeu. Na ovu informaciju naš je otac obratio pažnju kao na udaljeni lavež psa, prije nego što nam je ispričao kako je on, kad se tek preselio tamo, svaku večer u toku radne sedmice provodio u pabu Earl’s Courta zvanom Coopers, koji je bio “brlog bezakonja”, ali koji je on nazivao i svojom “kancelarijom”. Pričao je kako su ljudi tamo nazivali kad su ga tražili ili ostavljali poruku kad su se trebali vidjeti s njim. Gazdarica je bila “prava matora napaljenica!”, rekao je. Ali mu je spremala krompirića s jajima, što nije pravila ni za kog drugog.

Teško da bih mogla povjerovati u takvu scenu, čak i kad sam imala deset ili jedanaest godina: taj radosni prikaz s mojim ocem koji se crveni u središtu. Zvučalo je kao fantazija o životu odrasle osobe, zar ne? Iako dolazi od odrasle osobe. Ko su bili svi ti ljudi, kao prvo? I zašto bi ga tražili? Ovo je nešto iz televizijske emisije čime je ostao impresioniran, je li tako, ili iz filma? I za šta je stoga odlučio da treba biti njegovo. Ili bolje rečeno, odlučio je da jeste njegovo. Širokogruda zajednica. Lokalna slavna osoba. Čak mislim da sam gledala taj film, gore u svojoj sobi, jednog nedjeljnog popodneva na BBC2.

Mnogo toga što je rekao ostavljalo je isti dojam: da slušate nečiju tuđu priču, koja se ne uklapa baš najbolje. Georgea Harrisona je nazivao “moj prijatelj George!” To je zato što su, kako je rekao, njih dvojica izašli s istom djevojkom i jednom su se sreli na londonskom aerodromu, kad je, citiram: George bio na putu za Indiju, kraj citata. Smrdjelo mi je da je i ta priča iz druge ruke. Moj otac je također tvrdio da je kao tinejdžer bio u Borstalu, zbog oružane pljačke poštanske službenice. Ovo je svakako bio pravolinijski uzlet koji je podsticao pustolovnu sklonost, a koju je smatrao tako uzbudljivom kad bi je primijetio kod sebe. Kasnije, kad sam se prijavljivala na univerzitete, pričao mi je da je na svojim razgovorima za posao, uvijek podizao noge na sto, palio cigarete i pitao vijeće šta mogu učiniti za njega. Je li to bilo s televizije? Pitam se. Bojim se da je neko možda živio u paralelnom svijetu.

*S engleskog prevela Jovana Šego

*Iz knjige "Moji duhovi", Buybook, Sarajevo, 2023.

Oceni 5