Hadžinica iz Ulice Omera Maslića

Bila je gospođa još u vrijeme kada se to nije smjelo biti, dostojanstvena i suzdržana, s manirima koji su bili toliko prirodni da niko nije sumnjao da je to nešto što jednostavno ide uz nju. Tek sam desetljeće kasnije počeo shvatati da je to vrlina koja se uči i stiče, da za takvo držanje treba čelična volja i strpljenje kojem se čovjek može samo diviti, jer toliko samožrtvovanje za nešto što je tek, gledano iz moje perspektive, optički privid i iluzija ponašanja vrijedno je najdubljeg poštovanja.

Prisebnost nije gubila nikada, čak ni u najškakljivijim situacijama, a to što je svojim uznositim stavom u nama, djeci iz ulice Omera Maslića, budila neki nejasan podsmijeh nije je nimalo uzbuđivalo, ili se barem neka slična emocija nije nikada mogla vidjeti u njenom odnosu prema nama. Bez obzira koliko oholi i drski bili ta žena nikada nije gubila uračunljivost i na sve naše bezobrazluke odgovarala je pedagoškom učtivošću osobe, koja vjeruje da je njena životna misija ispravljanje ljudskih grešaka. Na nju nisam mnogo obraćao pažnju sve dok me nakon nekog nevjerovatno mizernog nestašluka, pokazanog prema toj ženi uvijek uredno odjevenoj, otac i majka nisu strogo ukorili, ali ne na način kako su to uobičajeno radili batinama ispravljajući moje nepopravljivo jalijaško ponašanje nego na način kakav do tada nisam vidio.

Otac je govorio, bez podizanja glasa, mirnim, meni nepoznatim tonom da je to što sam učinio loše, a majka je, gotovo na rubu nepokazivog plača, bez histerije žena iz radničkih haustora, samo dopunjavala njegove riječi govoreći kako će doći vrijeme kada ću se stidjeti svoje uličarske primitivnosti. Bili su to ukori na kakve nisam navikao, bez batinjanja, bez prijetnji, bez galame i međusobnih roditeljskih prebacivanja, bila je to lekcija koju su, usgalašenih glasova, očitali i otac i majka. Neobično usklađeni, što je bila rijetkost s obzirom na njihove silne međusobne svađe koje pamtim,  pokušali su mi staviti do znanja da moj odnos prema toj ženi treba biti ne samo drugačiji nego drugačiji na način da iskazujem ako ne strahopoštovanje, s obzirom da je bila žena u poodmakloj životnoj dobi, onda barem poštovanje. I ne poštovanje njenim godinama nego nečemu što nisu htjeli reći šta je, a ja bez dodatnog pojašnjenja tada nisam mogao dokučiti.

Čime je to „Hanumica“, kako smo mi djeca čuli da naši roditelji nazivaju tu ženu, a onda oponašali melodiju te imenice uz očigledni podsmijeh, zaslužila da bude predmetom njihove pažnje, a našeg neporekidnog isimijavanja? Hodala je uvijek uspravno, gledala je ravno i govorila jezikom koji je bio naš jezik, ali nekako drugačiji; govorila ga je pjevušeći često akcentirajući riječi na mjestima koja su nama zvučala neobično i teatralno. Njen je govor, uvijek kada bi se obraćala nama djeci iz haustora i ulice, uvijek bio začinjen pedagoškim porukama, što je nas mnogo zabavljalo a nju su naše reakcije, bilo je to očigledno, ljutile i uznemiravale. Ona je željela da je slušamo s pažnjom i usvajamo njena znanja, za nas je sve to bila igra ismijavanja autoriteta u kojoj nismo smjeli pokazati, ni jedan od nas, da nas bilo šta, što je govorila, privlači i interesira na bilo koji način.

Tek nakon očevih i majčinih ukora i kritika počeo sam pažljivije, neprimjetno ali fokusirano, posmatrati „Hanumicu“ nastojeći razumjeti njen način života. Nije bila tip osobe koja se zadržavala u razgovoru sa ostalim komšijama, ali daleko od toga da je prolazila pored susjeda bez pozdrava. Sa svima je bila u naizgled dobrim i prisnim odnosima ali, koliko je meni poznato, nije bila nešto posebno intimna sa ljudima koji su je okruživali. Djelovala je pomalo staromodno, usporeno, što je mogla biti navika njene životne dobi, ali tek sam deceniju kasnije dokučio da je njeno držanje bilo mnogo više od suzdržanosti starice koja je bila zabavljena vlastitim životom. Da, bila je okupirana isključivo svojim životom, ali iz sasvim drugačijih pobuda a ne zato što je, negdje duboko u sebi, vjerovala kako skori kraj života treba pratiti staračka povučenost, izolovanost i neprimjetnost.

Hanumica je, moram dodati, u svakom smislu bila vidljiva žena, upečatljive pojave, elokventna i zapravo veoma rječita, samo što njene riječi nisu dolazile kao refrleksija na svakodnevne banalne opažaje nego su bile produkt dubljih razmišljanja i stanja uma koja su, nama djeci, uglavnom, ostajala nejasno daleka, a samim tim često i zabavno smiješna. Stoga smo se, svaki put kada bi nam držala lekcije, uglavnom smijali i to tonu njenih riječi i načinu na koji je pridavala važnost onome o čemu je govorila. Šta je govorila, to mi nismo mogli razumijeti, ili da budem precizniji, nismo željeli razumjeti jer nas su tada interesovale samo naše ulične nepodopštine i ništa više. Takvo naše ponašanje je uopće nije pokolebalo da se uvijek i iznova prema nama postavi na istovjetan način, kako sam uvidio mnogo godina kansije, mentorski i zaštitnički. Stoga me nije nimalo iznenadilo kada je majka, sasvim uzgredno i ne sjećam se više kojim povodom, pomenula kako je Hanumica njenom najstarijem bratu Midhatu, dajdiži Midi, kako sam ga ja cijeli život zvao, bila gimanzijska profesorica latinskog i francuskog jezika.

Ta je rečenica, izgovorena u sumrak jednog utorka, bacila svjetlo spoznaje na mnoge stvari koje su me mučile. Dakle, Hanumica je bila gimnazijska profesorica i to u vrijeme kada je dajdža Mido bio mladić, prije nego će se iškolovati za inžinjera metalurgije, prije nego će zbog neslaganja s državom, kako su otac i majka eufemistički govorili, odrobijati tri godione u zatovru i puno prije nego će emigrirati u Hamburg. Nakon tog utorka ne bi prošao susret sa Hanumicom a da se ne bih zapitao zna li ona ko je moj dajdža, sjeća li se Midhata Kasumovića, zna li da je tri godine bio utamničen i da danas živi u Njemačkoj. Ali, ništa od toga, pred njom, nisam smio pomenuti najviše iz straha da bih u svome jalijaškom društvu bio osuđen kao „štreberko“, a tih godina pristao bih radije na bilo šta drugo, čak i na tamnovanje u KP domu, nego da se za mene zalijepi ta ružna etiketa, pridjev koji mi danas djeluje sasvim bezazlen i infantilan, a u ono doba bio je nešto najstrašnije što sam mogao zamisliti.

Prolazili su mjeseci i desetine slučajnih susreta i ja bih nijemo gledao Hanumicu nastojeći u svakom zadirkivanju njenog staračkog ponosa držati se po strani, biti nerapoznatljiv u masi djece koja su, kako sam vjerovao, u njenim očima svi izgledali isto. Želio sam joj postaviti neka pitanja, ali nisam se usuđivao, a kada bih se našao sam s njom na stubištu šutio sam ustrašen da bi, ako postavim neko pitanje, ona mogla odgovore davati i kada se budem nalazio sa drugom djecom čime bi otkrila nešto što sam ja vjerovao da bi trebalo biti najveća tajna. Nekada bih samo znao stojati na mjestu i sa školskog zidića, koji je omeđavao dvorište naše osnovne škole od ulice i ulaza u solitere, gledati je kako prolazi, usporeno i bezbrižno, kako se meni činilo. Pozdravljala bi prolaznike blagim klimanjem glave redovito se zaustavljajući pred cvjećarom kupujući svježe cvijeće, zemlju za saksije ili čisto da razmijeni nekoliko riječi sa vlasnikom Avdom Kulenovićem i njegovom suprugom Mirelom.

Vjerovao sam, poslije sam otkrio da sam bio u velikoj zabludi, da je samo sa to dvoje ljudi imala neki dublji i smisleniji odnos, što mi se tada činilo sasvim logično i razumljivo. Ako je prezirala, ovom osjećaju riječ sam pronašao tek godinama kasnije, većinu svojih komšija, što je, isto tako bila velika zabluda, onda je prema cvjećarima, zbog naravi njihovog zanimanja, osjećala neku damsku naklonost. Tako su njena pojava i izgled izgledali jednom djetetu, a ovaj pridjev damaski zapisujem samo zato što sam ga onomad od nekoga čuo, zapamtio sam da je neko tu ženu okarakterisao kao damu, da li podrugljivo, vjerovatno da, ili s iskrenošću, to danas, nakon toliko godina, ni sam ne mogu ustvrditi. Razmišljajući o Hanumici sa naknadnom pameću, iskustvom čovjeka koji je zagazio u četrdesete godine života, bio bih neiskren i nepouzdan kao pripovjedač kada bih u opisivanju njene pojave koristio bilo koju drugu usporedbu osim one sa pokojnom engleskom kraljicom Elisabethom. Hanumica je imala kraljevsko držanje, kraljevski odons prema komšiluku, kraljevski se ophodila prema ljudima i bila je, sada to razumijevam, kraljica naše ulice, u svakom smislu. Predstavljala je nešto što nismo razumjeli i nismo mogli dosegnuti, ali čemu smo se, uprkos svim šeretlucima i podrugljivim komentarima, latentno divili i prema kome smo, ipak, osjećali veliku dozu poštovanja.

Evo jedne uspomene koja najbolje ilustrira taj složeni odnos koji smo imali sa Hanumicom. Živjela je sama u jednosobnom stanu na desetom spratu našeg solitera i često je u nabavku išla sama noseći teške kese od Beogradske do našeg ulaza. Kada bismo je vidjeli da se uspinje od Mecanovog grila, pored kina 29. novembar, uvijek bismo pritrčali i uzimali joj kese iz ruku, jer nije bilo govora da bismo dozvolili da sama nosi toliki teret. Spuštali bismo joj kese ispred kućnih vrata poštujući privatnost njenog stana, a onda bi nam u znak zahvalnosti i pažnje uvijek davala neku sitnicu, ljudski toplo i zahvalno. Prihvatali smo šta god bi to bilo, uglavnom neke bombone ili sitne slatke delicije, koje smo odavno prerasli ali smo se i njima radovali. Poklon od te žene bio je nešto posebno u našim životima, ne znam zašto i ne znam kako, ali svi smo, bez izuzetka, osjećali ponos što smo toj neobičnoj ženi mogli biti na usluzi. I naši su roditelji podržavali pažnju koju smo joj pokazivali odobravajući, što je bila rijetkost, naše postupke, a moja je majka, svaki put kada bi doznala od komšiluka da smo joj ponijeli kese sa fasungom ili izbacili smeće, vadila crvenu hiljadarku nagrađujući naše kavaljerstvo, kako je, iskreno ponosna, govorila.

Nekoliko godina uoči rata, u najolovnije i naturobnije vrijeme zeničkog komunizma, Hanumica je, nenajvaljeno i sasvim iznenadno, nestala iz naše ulice. Tu lokalnu društvenu anomaliju izgledalo je da sam samo ja primjetio, ali koliko god insistirao kod roditelja da se pokušaju raspitati šta se desilo sa ubogom staricom, kako sam je počeo pred njima nazivati, oni su odbijali. Uvjeravali su me da previše čitam stripove i da je njihov poguban utjecaj na moju maštu izoridio takvu vrstu fantazija odlučno tvrdeći da se sa Hanumicom ništa nije desilo, a nakon što sam priznao da sam u nekoliko navrata zvonio na njena vrata i ostajao bez odgovora ljubaznost njihovih objašnjenja zamijenila je očeva prijetanja. Napravim li samo još jednom nešto slično, rekao je otac sa takvom odlučnošću da mi se sledila krv u žilama, djedovim će me vojničkim opsačem toliko isprebijati da neću biti u stanju ni ležati na leđima, a kamoli imati snage da se bavim sličnim pizdarijama.

Stara Hanumica mi nikako nije izlazila iz glave i imao sam osjećaj kao da se uselila u svaku moju misao, a zabavljen njenim slučajem, kako sam samo sebi smio reći, zanemario sam sve druge stvari. Počeo sam izbjegavati raju, posustao sam u školi, više nego uobičajeno, postao sam povučeniji u sebe, tiši, zamišljeniji, izbjegavao sam jelo i lutanja Zenicom. Sve sam se češće znao uhvatiti kako mahinalno dođem do vrata Hanumicinog stana i prislonjen uz šteku nastojim čuti makar i najmanji šum koji bi dolazio s druge strane. Zagrobna tišina me činila još nervoznijim i utučenijim, postajao sam bolesno opsesivan njenim misterioznim nestankom i svojom željom da otkrijem šta se sa njom desilo.

Te je godine kurbanski bajram pao nekako nenajavljeno, kako i inače dođe, ili se meni činio da je praznik, koji se nije javno slavio, došao kao da se došunjao iz prikrajka. Nisam mu se radovao, iako sam volio ružice majke Zade i sok od đulbešećer, koji je pravila samo tom prilikom; bio sam previše zaokupljen neobjašnjivim nestankom komšinice koji nikoga nije pretjerano interesirao a porodično slavlje, koje se spremalo nekoliko dana, doživljavao sam kao uvredu zločinu za koji sam umislio da se desio. Sve je kod majke Zade tog bajrama bilo kao i obično, osim jedne stvari. Dugo je, te večeri, ispijajući kahvu laganije nego je to inače činila, pričala o hadžiluku računajući na prste koliko još godina treba proći da i ona dođe na red da je gradski džematski odbor upiše na listu onih koji će putovati „na Ćabu“. U tom je govoru napravila jednu čudnu i njoj potpuno nesvojstvenu gestu, koju sam značenjem osvijetlio tek mnogo vremena kasnije. Govoreći o ljudima koji su imali čast biti hadžije spomenula je ime Esma – hanum, baš se tako izrazila, pogledajući me nekim zavjereničkim pogledom. Ništa mi nije bilo jasno vjerovatno jer se nisam mnogo ni trudio da povežem njene skrivene poruke, a jedino o čemu sam cijelog tog dana razmišljao bilo je da se čim prije domognem novca od bajramluka i onda ga potrošim u fliper klubu, koji se nalazio u atomskom skloništu, iza našeg solitera.

Mislim da je bio topao i sunčan jesenski dan, opalog lišća je bilo posvuda, od bajrama je prošlo već cijela sedmica, uobičajeno mučna i vesela, sedmica u kojoj je otac pratio rezultate jugoslvenske fudbalske lige, a mi djeca bacali košarkašku loptu na improvizirani koš urlikajući Toni Kukoč ili Dino Rađa. Dakle, sve je bilo u savršenom redu, čak ni Oslobođenje tih dana nije mnogo pisalo o divljanju inflacije, problemima na Kosovu ili nekim zaostalim odjecima afere Agrokomerc. Bio sam žedan i osjećao sam tromost u mišićima pa sam sebi dao pauzu od basketanja, sjeo sam na školski zidić i gledao našu ulicu. Ljudi su prolazili ne obazirući se previše na dječiju galamu, koja je dopirala sa igrališta a kada sam već pomislio da bi mogao otići kući pred ulazom u naš soliter ukazala se žena potpuno nalik Hanumici, samo što je ova nosila mahramu zamotanu oko glave na isti način kako je majka Zada stavljala taj odjevni predmet kada bi krenula klanjati.

Zatečen njenom pojavom propustio sam otrčati do ulaza i iz bliza se uvjeriti kakva je to žena i kome je krenula, ali nemir koji me potresao tog i narednih dana nestao je kada sam ženu počeo učestalo viđati. Hodala je, ponašala se, govorila je kao Hanumica, samo joj je glava bila pokrivena mahramom spojenom, ispod podbratka, metalnom bašlijom. Čak je i živjela u istom stanu kao i Hanumica i nije mi bilo druge nego zaključiti da ta žena i jeste Haanumica, samo izmijenjenog izgleda, Hanumica koja je odlučila hodati Zenicom zamotane glave, kako se tada o nošenju mahrame govorilo. Ne vjerujem da je objašnjenje došlo kao neki smisleno struktuiran i razgovor s povodom, moji roditelji sa mnom nisu tako razgovarali, više je došlo kao skup malih činjenica, koje sam sam sklopio u jedan semantički mozaik. Kada se sve poslagalo do u najsitniji detalj Hanumicin nestanak je bio jednostavno objašnjiv, baš kao što su postale razumljive konspoiratorske poruke majke Zade. Hanumica je te godine pohodila Meku i Medinu, išla je na Ćabu, kako je to narod govorio, obavila je hadž i nakon tog konačnog vjerskog posvećenja potpuno se podvrgla islamskim običajima življenja. Ostala je ista ona glamurozna starica samo joj je mahrama oko glave davala jedan mističan aureol i više se nikada prema njoj nismo odnosili s podrugljivošću.

Te je godine Hanumica u komšiluku dobila i novo ime, staro je iščezlo tako brzo da ga se u trenutku njene smrti niko više i nije sjećao. Svi su je, i mi djeca iz ulice Omera Maslića, zvali jednostavno hadžinica, to je bio nomen koji je u potpunosti izbrisao svaki drugi dio njenog višestrukog identiteta. Umrla je u martu 1992. godine, dženaza je bila velika, a stariji ljudi, pravoslavni i katolici, koji nisu išli na sahranu, ostavljali su cvijeće pred vratima njenog stana. Nikada je nisam stigao pitati sjeća li se mog dajdže Mide Kasumovića, a već mjesec dana kasnije bila je zaboravljena i ona i njeno čudno gospodstvo. Svijet se okrenuo naglavačke i mnogo godina kasnije, kada sam saznao mnogo detalja iz njenog bogatog života, umisliio sam da je Božija pravda što svojim očima nije vidjela kakva nesreća, s demokratijom, dolazi u Bosnu.

Zašto to kažem, zašto sam se izrazio baš na taj način? Hanumica je cijeloga života bila zelotski protivnik komunizma, sanjala je kraj nevjerničke države i nestanak ateističkih komesara. Poznavala je dajdžu Midu, baš zbog njega je prema meni i mojim drugarima uvijek bila blagonaklona. Sama je, nekada davno, kao stasita i ozbiljna žena, zbog političkih svjetonazora, bila proganjana, ali to je tema za jednu drugu priču, koju ću ispripovjedati neki drugi put. Da, još jedna stvar, vidim da sam je izostavio, ne znam kako, ali ispravljam omašku; zvala se Esma Čašrimamović, Hanumica, hadžinica iz našeg ulaza.