Hadžinica iz ulice Omera Maslića (drugi dio)

Razmišljajući o zbivanjima u ulici, koja su na neki način, obilježila moj život, lik Hanumnice se neprekidno pojavljuje kao mjesto koje posjeduje semantičku višeznačnost. Vjerovao sam da je njen život jedna konačna datost i da se iza pojavnosti, koja mi je isprva bila nerazumljiva, a onda do kraja objašnjiva, ne nalazi ništa što bi me moglo interesirati ili možda čak intrigirati. Ali, kao i mnogo puta u životu, bio sam potpuno u krivu i što sam više počeo saznavati činjenice iz njenog života to sam uviđao kako je moja pažnja, nepravedno, u djetinjstvu, usmjerena na neke druge stvari, propustila zabilježiti veliki život.

Oslobođenje i danas ima kultni status u Bosni, iza njegovog loga dugo se i pažljivo gradila slika, mitska i netačna, ali uprkos svim zamjerkama, zabludama i neisitnama, vezanim uz ovaj dnevni list, niko mu ne smije osporiti veliku simboličku moć. Čitati Oslobođenje uvijek je značilo mnogo više nego se interesirati za jučerašnje vijesti iz zemlje i svijeta. Oslobođenje u nečijim rukama otkrivalo je čovjekov profil, bila je to kao javno izložena DNK slika političkih opredjeljenja, a ja pamtim vremena kada su se cijeli pasusi novinskih tekstova učili „na pamet“. Posebno je u godinama uoči rata Oslobođenje dobijalo na važnosti svojim promoviranjem multinacionalnih vrijednosti stvarajući, kod političkih oponenata, deklariranu odioznost.

Za moga oca nikada nije postojala ni jedna druga novina osim Oslobođenja, a svu je ostalu, dnevnu i sedmičnu štampu, smatrao izlišnom i nekom vrstom neprijateljske propagande. Šta je bila ta neprijateljska propaganda nije umio precizno objasniti pa je na to pitanje uglavnom odgovarao ponavljajući one besmislene socijalističke demagoške fraze. U riječima partijskih sekretara i političara koji su se pojavljivali u TV dnevniku zvučale su te riječi okoštalo i neuvjerljivo, ali moj ih je otac izgovarao sa uvjerenjem iskrenog vjernika. Za njega su to bila sveta slova, zakon, i nije trpio da se oko njihovih sadržaja mnogo polemiše, makar je bio potpuno nekonfliktna osoba i čovjek koji je više volio otići svojim putem, kako se to narodski kaže, nego u žučnim diskusijama braniti svoja načela.

Tada to nisam shvatao, ali mi je deceniju kasnije postalo jasno šta je značio očev poluprigušeni komentar da je „Hanumica čitala Preporod“. Njemu, velikom vjerniku samoupravnog socijalizma ta je nastrana sklonost bila neka vrsta ateističke blasfemije, navika koju nije mogao racionalno pojmiti. Za njega je to bila „strana literatura“ iako je dobro znao da se novina štampa u Bosni i Hercegovini. Dapače, ta je činjenica u njegovoj svijesti bacala još veću omrazu na list, o kojem je samo znao da promovira vjerski fanatizam, kako bi se znao izraziti dobro pripit i pritisnut ličnim paranojama.

Ta se rečenica raspršila u vihoru historije koaj ej protutnjala kroz naše živote otkrivajući svoje značenje tek u vremenu kada nije imala nikakve važnosti. Oko te jedne rečenice morao sam rekonstruisati život žene koja je bila enigmatična u svakom smislu; njen je život, nama posmatračima sa strane, bio neproziran i neuhvatljiv, uvijek je izmicao potrebi da bude obujmljen značenjem koje se može lako prepoznati i do kraja definisati.

Esma Čašrimamović, Hanumica, hadžinica iz našeg ulaza, bila je pobožna žena u mjeri u kojoj to obrazovana žena i intelektualka uopšte može biti. Njena religija je bila promišljena i vidljivo duhovna, to je bila pobuna jednog elitizma osuđenog na anonimnost i skrivanje, ali elitizma koji nije uzmicao kada bi se pokušali dovesti u pitanje temelji njegove egzistencije. Prije nego je, malo prije smrti, kosu prekrila mahramom iskazujući konačni i nepogrešivo iritantni protest ateističkom svijetu u kojem je živjela, Esma Čašrimamović se od ostatka svijeta izdvajala samo svojim nadmenim držanjem. I dok je nama djeci njen prezrivi stav prema svijetu bio smješan naši roditelji su ga doživljavali ili kao ponosni prkos, ili kao atavizam jednog neegaltiranog i nepravednog svijeta. Istina, naravno, nije bila ni jedno ni drugo, istina je bila nešto što ostaje i do danas nespoznatljivo i što se iz fragmenata njenog života nameće kao nasilje tumačenja.

Rečenica moga oca, optužujuća i prijekorna, desetljeće nakon što je izgovorena, dobila je sasvim konkretno značenje. Ona je o Esmi Čašrimamović, Hanumici, kako smo je međusobno zvali, govorila mnogo, a opet ne uspijevajući odgonetnuti svaki misterij povezan sa njenim životom. Sada jasnije pamtim da je često nosila jednobojni ženski kostim ispod kojeg je ljeti oblačila bijelu bluzu, providnu toliko da su se mogli tek nazrijeti šavovi njenog grudnjaka, a zimi svijetlo plavu rolku, od tanke, estetizirane vune. Nosila je, prije nego će kosu pokriti mahramom, i dioptrijske naočare boje lakirane hrastovine, veoma upadljive, koje su njenom licu davale ne izgled intelektualke nego su u njeno oblo lice unosile decntnu dozu seksualne privlačnosti.

Takvom je pamte i njeni gimanzijski đaci, kojima je predavala latinski i francuski. Bila je suzdržana i stroga, ali nikada odbojna i nepristupačna. Djelovala je nespretno i povučeno, ali njeni satovi su bili zanimljivi i poticajni, umjela je unijeti dinamizam čak i u stvari koje su djelovale potpuno statične. Dok bi govorili o njoj čudili su se mome interesovanju nastojeći iz napuklog pamćenja prizvati neki prizor koji bi mogao ilustrovati ono šta su osjećali. Bilo je u njenom životu neke neobjašnjive kontradiktornosti, jer iako su o njoj mislili kao o nekome veoma uštogljenom i formalnom nisu mogli sakriti kako su, možda i nesvjesno, gajili veoma topla osjećanja prema toj nesretnoj ženi. Zašto nesretnoj pitao sam svakoga ko bi upotrijebio taj pridjev opisujući svoju nekadašnju nastavnicu, ali niko nije mogao objasniti zašto se izrazio baš na taj način. Djelovala je usamljeno i nesretno, govorili bi nakon nekoliko minuta šutnje, gotovo uniformno, ali nisu znali šta su bili povodi njenog otpadništva i tuge.

Savijene novine, ali uvijek na način da se jasno vidi njihov logo, govorile su da je Esma Čašrimamović drugačija, da nju religija interesira mnogo supstancijalnije od ispraznog narodskog foklora, kako su islam doživljavali moji roditelji, kojima je vjera uvijek bila samo povod za zabavu i teferičenje. Kada sam u biblioteci Gazi – Husref begove medrese, negdje u zimu 2001. godine, našao spisak Preporodovih pretplatnika nisam se mnogo čudio što je moja komšinica bila na tom spisku. Desetljećima je, redovno, dobivala primjerak novine i po njega je, kako su strogi cenzorski zakoni nalagali, odlazila u glavnu gradsku poštu, potpisivala revers o primutku a onda, praćena pogledima desetina sitnih birokrata, odlazila da negdje u tišini upija sumnjive duhovne sadržaje.

Ono što je ideolozima vremena bio sumnjiv sadržaj i reakcionarna misao njoj je bio pogled u budućnost. Cijeloga života Esma Čašrimamović imala je samo budućnost kao svog saveznika, a kako danas pojmim prošlost naše ulice, umrla je u najboljem mogućem trenutku. Ružno zvuči ovo što sam napisao, ali vjerujem da je ova misao tačna, barem što se tiče njenog života. Cijelog života očekivala je demokratiju kao spasonosnu silu historije i Boga, kojem se usrdno molila. Tu joj je želju ispunio, a pošto je bila dobra vjernica, ovo je moj zaključak, nije dozvolio da živim očima vidi koliko i kakva je sve zla demokratija donijela ovoj zemlji. Za nju je demokratija bila iluzija o kojoj je znala samo ono što je pročitala u magazinima i literaturi, ona je slobdni svijet zamišljala onako kako su ga predstavljali vispreni hollywodski režiseri.

Zašto je bila toliko nesklona jugoslvenskom socijalizmu saznao sam tek desetljeće nakon što je umrla. Tokom rata dali su se naslutiti razlozi njene pobune, ali kao dijete nisam razumijevao šta je to značilo, nisam mogao dokučiti kako je neko mogao biti protiv vremena koje su moji roditelji pominjali sa velikom nostalgijom, a koje sam i sam pamtio kao doba bezbrižnosti i nevinosti. Ali, za Esmu Čašrimamović sve ono što sam ja pamtio kao zlatno bilo je obojeno teškom, crnom, bojom osobne nesreće.

Korijen te mržnje, kao uostalom i svaki drugi početak nekog nesporazuma, krio se porodičnoj tragediji Čašrimamovića. Otac Esmin, kojega niko u ulici nije zapamtio, Osman Čašrimamović bio je zagonetna osoba, ili se takav doimao svijetu koji se nije previše trudio shvatiti šta se istinski desilo s tim čovjekom. Skupljajući, gotovo pola vijeka nakon njegove smrti, tragove njegovog postojanja uspio sam shvatiti da je njegov sukob sa komjnističkim vlastima bio benigan i infantilan, barem gledano iz njegove perspektive. Ali, zelotima nove, ateističke, religije njegovo traženje da se priznaju duhovna prava njegovog odgoja bila su znak otpora i doživljavana su kao moguća nevolja i začetak ozbiljne pobune. Zbog vjerskog fanatizma i reakcionarne djelatnosti, što su bile optužbe unešene u dosije njegovog slučaja, Osman Čašrimamvić je odmah nakon okončanja rata osuđen na dvanaest godina robije. Gledano iz današnje perspektive bio je nevin, ali u ono doba nad njim se nadvio oreol krivnje koju nije bio u stanju ničim opravdati. Možda i zbog ponosnog karaktera, malo i zbog onog bosanskog inata, vjerovanto i ubijeđen kako komunizma neće pustiti korijenje u zemlji, bio je na suđenju tvrd, odbojan, u nekim trenucima čak i ohol.

Da li se poslije dvanaest godina teške robije kajao? Ne znam. Njegovo postojanje osvijestio sam tek mnogo godina nakon što su on i Esma umrli. Nisam ga zapamtio, a i ona je umrla skoro cijelo desetljeće prije nego što sam se upoznao sa njegovom sudbinom. Sakupljajući rasute krhotine njegovog života uspio sam shvatiti da je život nakon zatovra proveo kao neka vrsta uništenog čovjeka. Živio je sa svojom kćerkom, tih, povučen u sebe, samozatajan, a u vrijeme kada su ga novi stanari naše ulice počeli upoznavati nikoga više nije bilo da posvjedoči kakav je bio u vrijeme prije utmaničenja. Taj je čovjek iščezao, a na njegovo mjesto došao je pogrbljen starac, koji je neprekidno šutio, starac koji je hodao pognute glave, s rukama uvijek sputanim na leđima.

Osman Čašrimamović postao je tako uspješno nevidljiv da su slike iz pamćenja njegovih komšija toliko rijetke da mu je čak i ime iščezlo iz kolektivne memorije. U posljednjim godnama života njegove kćerke Esme niko od njenih komšija nije se mogao sjetiti ne samo čovjeka koji je bio tako očito zaboravljen nego i rodbinske veze koja je postojala između njih dvoje. Do dana kada sam se počeo interesirati za njegovu sudbinu, samo zato što sam htio odgonetnuti misterij života Esme Čašrimamović, ni njegovog imena niko se više nije mogao sjetiti. Osman Čašrimamović bio je mrtva slika jednog života koji je zauvijek nestao.

Mogu samo pokušati zamisliti kakav je bio njen život u vrijeme dok su u dvosobnom stanu sa balkonom od šest kvadrata živjeli otac i kćerka, oboje u jednakoj mjeri uništeni njegovim životnim izborima i teškom sjenom koja je nadvijala njihovu egzistenciju. Kćerka muslimanskog fundamnetaliste, to je Esma Čašrimamović bila gotovo cijeli svoj život, a samo je ona znala koliko je taj fundamentalizam bio stvaran. Ali, kome je ona mogla reći da je slika stovrena o njenom ocu pogrešna i nakaradna, kome se mogla povjeriti i reći mu da taj čovjek koji hoda pogrbljen, sa francuzicom na glavi, nije nikome ništa učinio. Ponekad se pitam da li je ikada, na glas, izustila riječi koje su je morile cijeloga života, da li se ikada usudila reći „moj je otac nevin“?

Nije nigdje zabilježeno, barem ja nisam došao do tog zapisa, kako je izgledala Osmanova dženaza. Umro je u ljeto 1966. godine i njegova smrt je ostala nezapažena. Osim malog pominjanja u 'Našoj riječi', smrtovnice koja je bila toliko štura da u nju nije unesen ni tačan datum njegovog rođenja, smrt Osmana Čašrimamovića prošla bi nezabilježena. U tim se godinama, pretpostavljam, još uvijek nije smjelo javno govoriti i pisati o bivšim političkim robijašima, a Osman je pokopoan na crkvičkom groblju, po vjerskom obiučaju muslimana, što je tradicija u koju čak ni najtvrdokorniji komunisti nikada nisu dirali. Posljedenje godine života Osman je bio neformalni mutevelija Potočke džamije i većinu vremena provodio je u mesdžidu ili njenom haremu. Izgleda da je bio ona vrsta „dobrog čovjeka“ koja se brinula o čistoći zgrade, skupljajući smeće i otpadke i kupeći, s jeseni, opalo lišće. U haremu džamije i danas se nalaze dvije šljive, Požegače, pa sam ubijeđen da je, kao dobar domaćin, možda, štricao voćke i ubirao njihov plod. Živio je, ubijeđen sam, isključivo od milostinje vlastite kćerke i ponekog dobrotvornog priloga, a ko je platio dženazu to mi je i do danas nepoznanica. Valjda, Esma, ko bi drugi mogao, ali vjerujem da je u to doba boljševičkog Titovog komunizma možda bilo prkosnih ljudi koji su skupljanjem sergije uspjeli iskupiti novac za gasuljenje, tabut i mjesto za raku. Ali, to je samo pretpostavka, o tome ne mogu sa sigurnošću govoriti.

Nakon očeve smrti Esma je živjela sama, godinama predavajući veoma zahtjevne, ali učenicima nezanimljive predmete. Bila je stroga i blaga, ostala je neudata, ostala je živjeti čekajući da se ispravi nepravda nanesena njenom ocu i njoj. Kada je obavila hadžiluk i pokrila glavu mahramom izgledalo je kao da su joj sve želje ispunjene kao da se baš dragi Bog pobrinuo da se nadoknade svi zulumi koje je u životu pretrpjela. Bio je još milostiviji, Milostivi, kada je odlučio uskratiti joj pogled u svijet o kojem je toliko sanjala, svijet bez komunističkog ateizma i strogih komitetskih pravila. Ona nije vidjela koliko taj svijet može biti izopačen i zao i baš zato vjerujem da je umrla srećna, što je najvažnije u životu svakog čovjeka.