U egzistencijalističkom kafeu: Pustošenje (5)
Martin Hajdeger

Photo: aleteiafrench.files.wordpress.com

Hajdegerovo biće je strašna bolest

Astronom Karl Sejgan započeo je 1980. svoju televizijsku seriju Kosmos rečima da su ljudska bića načinjena od iste materije od koje su načinjene i zvezde, ali su svesna, te stoga predstavljaju „način da kosmos spozna samog sebe“. Slično tome, Merlo-Ponti je citirao svog omiljenog slikara Sezana, koji je rekao: „Pejzaž promišlja sam sebe u meni, a ja sam njegova svest.“ To je slično onome što Hajdeger smatra doprinosom koji ljudski rod daje zemlji. Nismo sačinjeni od duhovnog ništavila; činimo deo Bića, ali takođe doprinosimo nečim jedinstvenim. Taj doprinos nije velik: malo otvorenog prostora, možda još i staza i klupa, poput one na kojoj je Hajdeger u mladosti sedeo i radio domaće zadatke. Ali kroz nas, to čudo se dešava.

Ima izvesnog glamura u tome da o sebi mislimo kao o botaničkoj ili geološkoj formaciji, ili kao o prostoru ili krajoliku – ali mogu li od Daseina da se naprave police za knjige?

Ovakve stvari su me očaravale kad sam čitala Hajdegera dok sam studirala – a najviše me je impresionirala njegova misao posle zaokreta, mada mi je bilo teško da je razumem. U većoj meri pragmatičan materijal iz epohe Bića i vremena, o čekićima i alatu, bio je prilično dobar, ali nije posedovao ovu dublju, u većoj meri zbunjujuću lepotu. Kasni Hajdeger i sam piše jednu vrstu poezije, mada i dalje uporno tvrdi, kako to već filozofi čine, da stvari jesu takve; to nije samo književni trik. Kad ga čitam danas, polovina mene kaže: „Kakve besmislice!“, a druga polovina je iznova očarana.

Lepotu na stranu, Hajdegerovi kasni spisi takođe povremeno u čitaocu izazivaju uznemirenje svojim sve mističnijim idejama o tome šta znači biti čovek. Ako neko govori o ljudskom biću uglavnom kao o otvorenom prostoru ili o nekakvoj čistini, ili kao o načinu da „pustimo stvari da budu“ i da boravimo na zemlji na poetski način, onda očigledno ne govori ni o jednoj pojedinačnoj osobi. Onaj stari Dasein udaljio se od čoveka više nego ikad. Sad spada u oblast šumarstva. Ima izvesnog glamura u tome da o sebi mislimo kao o botaničkoj ili geološkoj formaciji, ili kao o prostoru ili krajoliku – ali mogu li od Daseina da se naprave police za knjige? Upravo u periodu kad se Sartr sve više okretao pitanjima akcije i delanja u svetu, Hajdeger je skoro u potpunosti prestao da razmatra takva pitanja. Sloboda, odluka i teskoba za njega više nemaju veliku važnost. Postalo je teško razlučiti čak i sama ljudska bića, a čitaoca naročito uznemirava kad takve stavove zastupa filozof koji se još uvek nije uverljivo ogradio od onih koji su počinili najgore zločine protiv čovečnosti u XX veku.

Čitaoca naročito uznemirava kad takve stavove zastupa filozof koji se još uvek nije uverljivo ogradio od onih koji su počinili najgore zločine protiv čovečnosti u XX veku: Martin HajdegerPored toga, čak i najzagriženiji hajdegerovci sigurno potajno osećaju da on povremeno priča napamet. Često se navodi jedan odeljak iz „Izvora umetničkog dela“ gde se pominju cipele. Da bi objasnio šta podrazumeva pod umetnošću kao poiesisom, Hajdeger opisuje jednu Van Gogovu sliku koja prikazuje, kaže on, cipele koje pripadaju nekoj seljanki. Zatim poleće na krilima mašte i govori o tome šta ta slika „iznosi“ u poetskom smislu: u njima seljanka svakodnevno gazi uzoranom njivom, tu zatim zri žito, pa je sve tiho preko zime, dok se žena plaši gladi i priseća se porođajnih bolova. Godine 1968, umetnički kritičar Mejer Šapiro ukazao je na to da te cipele verovatno ne pripadaju nikakvoj seljanki, nego lično Van Gogu. Šapiro je nastavio da istražuje i 1994. je pronašao dokaze da ih je Van Gog možda kupio polovne kao elegantne gradske cipele u čistom stanju, pa ih je onda isprljao dugom šetnjom po blatu. Istraživanje je završio citatom jedne Hajdegerove svojeručne beleške, u kojoj filozof priznaje da „ne možemo reći sa sigurnošću gde stoje te cipele, niti kome pripadaju“. Možda to nije ni važno, ali deluje očigledno da je Hajdeger mnogo toga učitao u sliku uz vrlo malo opravdanja, te da to što je učitao predstavlja umnogome romantizovanu viziju seljačkog života.

Hans-Georg Gadamer rekao je da je video kako Hajdeger ostaje zatvoren u sebe, deluje nesrećno i kao da je potpuno nesposoban da komunicira sve dok druga osoba „ne izađe na misaoni put koji je on pripremio“

Možda je reč o nečemu ličnom: ili vas dotaknu Hajdegerove misli o Van Gogovoj slici, ili vas ne dotaknu. Mene nisu dotakle, ali ima drugih odeljaka u istom eseju koji me zaista dirnu. Oduvek mi se izuzetno dopadao njegov opis starogrčkog hrama, koji deluje kao da priziva samu zemlju i nebo: „Stojeći tamo, građevina počiva na stenovitom tlu. To počivanje dela izvlači iz stene tajnu steninog nezgrapnog, a ipak spontanog nošenja. Stojeći tamo, građevina odoleva oluji što besni nad njom, i tako tek pokazuje oluju u njenoj snazi. Sjaj i blistanje kamena, iako sâm naizgled svetli jedino zahvaljujući milosti sunca, ipak prvo iznose na videlo svetlost dana, širinu neba i mrak noći. Čvrsto zdanje, uzdižući se uvis, vidljivim čini nevidljiva vazdušna prostranstva.“1

Njegovo delo trebalo je da nas privede onome što je mladi Karl Jaspers nazvao „drugačijim mišljenjem, mišljenjem koje me, u znanju, podseća, budi, prinosi samome sebi, preobražava me“Spremna sam da prihvatim da će nekom drugom ovo izgledati dosadno ili čak odbojno. Ali Hajdegerova ideja da jedna ljudska konstrukcija može da učini da se čak i vazduh pokaže drugačije smestila se negde iza mojih percepcija građevina i umetnosti još otkad sam prvi put pročitala ovaj esej.

Rado priznajem da je na mene možda uticao kao književni, a ne kao filozofski tekst, ali ako je tako, mora biti rečeno da to nije bila Hajdegerova namera. Od svojih čitalaca on nije očekivao da se prema njegovom delu odnose kao prema estetskom iskustvu, niti da odu poput posetilaca neke galerije, govoreći: „Dopao mi se hram – ali cipele baš i nisu bile nešto.“ Njegovo delo trebalo je da nas privede onome što je mladi Karl Jaspers nazvao „drugačijim mišljenjem, mišljenjem koje me, u znanju, podseća, budi, prinosi samome sebi, preobražava me“. Pored toga, pošto je Hajdeger sada sav jezik smatrao poezijom, ili čak „kućom Bića“, bilo bi mu apsolutno ispod časti da brine o tome da li je određenu jezičku sekvencu bolje klasifikovati kao poeziju ili kao filozofiju.

Da bismo čitali kasnog Hajdegera, neophodno je da „otpustimo“ sopstveni uobičajeni kritički način mišljenja. Mnogi smatraju neprihvatljivim da jedan filozof postavlja takav zahtev, mada smo spremni da to isto učinimo za umetnike. Da bismo uživali u Vagnerovom ciklusu Prsten Nibelunga ili u Prustovoj prozi, privremeno moramo da prihvatimo naročite uslove koje nam postavljaju ti autori, a u suprotnom je bolje da uopšte ne pokušavamo. Isto bi se moglo reći i za Hajdegerova kasna dela – a ovde sam navela samo neke relativno pristupačne odeljke.

Veću poteškoću moglo bi nam predstavljati to da se odupremo uticaju takve lektire. Samom Hajdegeru bilo je teško da napusti sopstveni filozofski univerzum. Hans-Georg Gadamer rekao je da je video kako Hajdeger ostaje zatvoren u sebe, deluje nesrećno i kao da je potpuno nesposoban da komunicira sve dok druga osoba „ne izađe na misaoni put koji je on pripremio“. To je krajnje ograničena osnova za konverzaciju. Ali Gadamer je dodao da je postajao opušteniji po završetku formalnih časova, dok svi zajedno ispijaju po čašu dobrog lokalnog vina. 

Hana Arent nije odobravala to što se krije u Totnaubergu i gunđa protiv moderne civilizacije, na bezbednoj udaljenosti od potencijalnih kritičara, koje mrzi da se veru uz planinu samo da bi njega izgrdili. „Niko neće da se penje 1.200 metara da bi napravio scenu“, rekla je

Nekoliko poklonika koji su ranije išli Hajdegerovim putem sada su ga napustili, zgranuti kako njegovom nacističkom prošlošću, tako i osobinama njegove kasne filozofije. U pismu Jaspersu iz Amerike, 1949, Hana Arent opisuje predavanja o Ničeu koja je Hajdeger držao posle „zaokreta“ kao „prilično užasan“ vid „brbljanja“. Takođe nije odobravala to što se krije u Totnaubergu i gunđa protiv moderne civilizacije, na bezbednoj udaljenosti od potencijalnih kritičara, koje mrzi da se veru uz planinu samo da bi njega izgrdili. „Niko neće da se penje 1.200 metara da bi napravio scenu“, rekla je.

Međutim, njih nekoliko je učinilo upravo to. Jedan je bio njegov nekadašnji student Herbert Markuze, koji je ranije bio strastan hajdegerovac, a sad je postao marksist. To putovanje on je preduzeo u aprilu 1947, nadajući se da će mu Hajdeger dati neko objašnjenje i izvinjenje za svoje angažovanje kod nacista. Nije dobio ni jedno ni drugo. U avgustu je poslao pismo u kojem je ponovo pitao Hajdegera zašto se jasno ne ogradi od nacističke ideologije kad toliko mnogo ljudi čeka da on izgovori samo nekoliko reči. „Zar zaista želite da ostanete zapamćeni na taj način u istoriji ideja?“, pitao je. Ali Hajdeger je odbio da mu izađe u susret. U pismu od 20. januara 1948. zahvalio je Markuzeu za paket koji mi je bio poslao, koji je verovatno sadržao nužne namirnice, dodavši da je njegov sadržaj podelio „samo bivšim studentima koji nisu bili u partiji niti imaju bilo kakvih veza s nacionalsocijalizmom“. Zatim se okrenuo Markuzeovom pitanju, dodajući: „Vaše pismo tačno mi pokazuje koliko je teško razgovarati sa osobama koje nisu bile u Nemačkoj od 1933.“ Rekao je da ne želi da daje neku olaku izjavu kojom će se ograditi od nacizma, jer je toliko pravih nacista 1945. pohrlilo da učini upravo to, objavljujući „na najodvratniji način“ da su promenili uverenja, a uistinu to nisu mislili. Hajdeger nije želeo da svoj glas pridruži njihovim glasovima.

Zašto se jasno ne ogradite od nacističke ideologije kad toliko mnogo ljudi čeka da izgovorite samo nekoliko reči: Herbert Markuze u pismu HajdegeruJedan od retkih koji su ikada izrazili razumevanje za taj odgovor bio je Žak Derida, veliki filozof dekonstrukcije: u jednom razgovoru 1988. preokrenuo je pitanje Hajdegerovog ćutanja tako što je upitao šta bi se desilo da jeste dao neku jednostavnu izjavu u stilu – Aušvic je nešto apsolutno užasno, ja to fundamentalno osuđujem. Navodno, takva izjava zadovoljila bi očekivanja i time bi priča bila završena. Bilo bi manje povoda za rasprave i nedoumice. Ali u tom slučaju, rekao je Derida, osetili bismo se „oslobođeni dužnosti“ da promislimo o tom pitanju i da razmotrimo šta Hajdegerovo odbijanje znači za njegovu filozofiju. Time što je uporno ćutao, ostavio nam je „zapovest da mislimo ono što on sâm nije mislio“ – a Derida smatra da je to produktivnije.

Markuze nije bio voljan da prihvati tako komplikovano opravdanje, a Hajdeger, u svakom slučaju, nije ni pokušao da ga pridobije. Svoje poslednje pismo Markuzeu završio je nečim što zvuči kao namerna provokacija, naime, poređenjem Holokausta s posleratnim isterivanjem Nemaca iz istočnoevropskih oblasti pod sovjetskom dominacijom – što se u to vreme moglo čuti od mnogih Nemaca, ali čime je takođe bocnuo Markuzea na račun njegovih simpatija prema komunizmu. Markuze je bio toliko zgađen da je skoro ceo odgovor posvetio tome. Ako je Hajdeger sposoban da iznese takav argument, zar to ne znači da ga moramo smatrati „isključenim iz one dimenzije u kojoj je razgovor između ljudi uopšte moguć“? Ako Hajdeger ne može da govori ili da rezonuje, Markuze onda ne vidi način kako da pokuša da s njim razgovara ili da iznosi argumente. Nakon toga, ponovo je usledila tišina.

Jaspers je rekao da je Hajdeger filozof od najvećeg značaja, kome univerzitet treba da pruži svu podršku koja mu je potrebna da nastavi svoj rad – ali kome još ne treba dozvoliti da predaje. Napisao je: „Hajdegerov način mišljenja, koji mi izgleda temeljno neslobodan, diktatorski i nekomunikativan, veoma bi štetno uticao na studente u ovom trenutku.“

Hajdegerov filozofski „zaokret“ izazvao je i kritičku reakciju njegovog starog prijatelja Karla Jaspersa, s kojim već godinama nije bio u kontaktu.

Karl i Gertruda Jaspers nekako su uspeli da prežive čitav rat u Hajdelbergu, na svoj oprezan način, a Karl nije ni predavao, niti je šta objavljivao. Preživeli su za dlaku, jer se kasnije ispostavilo da su se njihova imena nalazila na spisku za deportaciju u koncentracione logore u aprilu 1945; američka vojska okupirala je Hajdelberg u martu, taman na vreme da ih spase. Za sada su i dalje živeli u Hajdelbergu, mada su 1948. konačno zaključili da se u Nemačkoj više ne osećaju ugodno, te su se preselili u Švajcarsku.

Godine 1945, organi nadležni za denacifikaciju na Univerzitetu u Frajburgu zatražili su od Jaspersa mišljenje o Hajdegeru: treba li mu dozvoliti da nastavi da predaje na univerzitetu? Jaspers im je u decembru te godine poslao karakteristično promišljen i uravnotežen izveštaj. Zaključio je da je Hajdeger filozof od najvećeg značaja, kome univerzitet treba da pruži svu podršku koja mu je potrebna da nastavi svoj rad – ali kome još ne treba dozvoliti da predaje. Napisao je: „Hajdegerov način mišljenja, koji mi izgleda temeljno neslobodan, diktatorski i nekomunikativan, veoma bi štetno uticao na studente u ovom trenutku.“

Dok je skicirao taj izveštaj, Jaspers je obnovio kontakt s Hajdegerom, prvi put još od pre rata. Zatim mu je 1949, s jasnom namerom, poslao primerak sopstvene knjige Pitanje krivice, objavljene 1946. godine. U ovoj knjizi, napisanoj u kontekstu Nirnberških procesa, Jaspers razmatra neprijatno pitanje kako da se Nemci pomire sa svojom prošlošću i da se okrenu budućnosti. Smatra da je ishod raznih suđenja i denacifikacionih istraga manje važan od potrebe za preokretom u samim Nemcima, koji treba da započne prihvatanjem pune odgovornosti za ono što se dogodilo, a ne okretanjem na drugu stranu ili traženjem izgovora, kao što mu je izgledalo da mnogi čine. Svaki Nemac, napisao je, mora se zapitati: „Na koji način sam ja kriv?“ Čak i oni koji su prkosili nacistima ili su pokušavali da pomognu njihovim žrtvama, ipak dele nekakvu duboku, „metafizičku“ krivicu, kaže on, jer „ako se nešto dogodi, a ja sam tu i preživim, a neko drugi bude ubijen, u sebi čujem glas, i stoga znam: kriv sam što sam i dalje živ“.

Ako se nešto dogodi, a ja sam tu i preživim, a neko drugi bude ubijen, u sebi čujem glas, i stoga znam: kriv sam što sam i dalje živJaspersov „unutrašnji glas“ podseća na Hajdegerov autentični glas Daseina, koji se javlja iznutra i poziva na odgovornost. Ali Hajdeger je sad odbijao odgovornost i sopstveni glas zadržavao za sebe. Rekao je Markuzeu da ne želi da bude jedan od onih koji izmišljaju izgovore, a žive dalje kao da se ništa nije promenilo. Jaspers je takođe smatrao da olaki ili licemerni izgovori ništa ne vrede. Ali nije hteo da prihvati ni Hajdegerovo ćutanje. Smatrao je da je neophodan ne jezik ritualnog odricanja, već jezik istinske komunikacije. Jaspers je smatrao da su Nemci zaboravili kako da komuniciraju tokom dvanaest godina skrivanja i ćutanja, te da to moraju ponovo da nauče.

To nije ostavilo nikakav utisak na Hajdegera, za koga se komunikacija nalazila sasvim pri dnu liste svega onoga što jezik može da čini. U odgovoru Jaspersu nije komentarisao sadržaj Pitanja krivice, ali je uzvratio time što je poslao Jaspersu neke od sopstvenih skorašnjih spisa. Jaspers je bio zgrožen. Polazeći od Hajdegerovog omiljenog izraza kojim jezik opisuje kao „kuću Bića“, u odgovoru mu je napisao: „Ljutim se, jer meni izgleda da sav jezik predstavlja samo most“ – most između ljudi, a ne sklonište, niti kuću. Hajdegerovo naredno pismo, iz aprila 1950, ostavilo je još gori utisak, jer u njemu govori samo o potrebi da sačekamo „nastupanje“ nečega što će obuzeti ljude, ili ih prisvojiti; pojmovi nastupanja i prisvajanja takođe spadaju među ideje koje je Hajdeger koristio posle svog zaokreta. Ovoga puta, Jaspersov odgovor bilo je ćutanje. Kad je konačno 1952. poslao sledeće pismo Hajdegeru, rekao mu je da ga taj novi stil pisanja podseća na mističke besmislice koje su ljude toliko dugo pravile budalama. To su „samo snovi“, rekao je. Već je u pismu 1950. Hajdegera bio nazvao „dečakom koji sanja“. To je tada delovalo kao velikodušno tumačenje Hajdegerovih slabosti, ali sada je očigledno smatrao da je vreme da se Hajdeger probudi.

Rane verzije svog predavanja o tehnologiji predstavio je nikom drugom do članovima Kluba Bremen – koje su činili uglavnom poslovni ljudi i bogati brodovlasnici, a klub se nalazio u hanzeatskom gradu čije ime je nosio. Možda je Hajdegeru bilo lakše da dopre do obične publike nego do filozofa, koji bi se više bunili ako iznosi naizgled besmislene zaključke, a ne bi se naprosto prepustili uzbuđenju da ih ponese

Jaspers je čitavog života zadržao veru u moć komunikacije, što je primenio u praksi tako što je govorio u popularnim emisijama na radiju i pisao o tekućim događajima na način koji će dopreti do najšire moguće publike. Ali Hajdeger se takođe obraćao nespecijalizovanoj publici, naročito dok mu je bilo zabranjeno da predaje, jer to mu je bio jedini preostali kanal. U martu 1950. održao je dva predavanja pacijentima i zaposlenima u sanatorijumu Bilerhoe na severu Švarcvalda, u sklopu niza predavanja držanih svake srede, koja je organizovao lekar Gerhard Štroman, s kojim se Hajdeger sprijateljio. Posle toga Štroman je napisao strastvenim hajdegerovskim jezikom da su predavanja bila uspešna, ali da su delovi večeri predviđeni za pitanja i odgovore bili nepredvidljivi: „Kad diskusija počne, ona sadrži najveću odgovornost i krajnju opasnost. Praksa često nedostaje. Neophodno je držati se poente [...] čak i ako je samo reč o pitanju.“

Pošto nisu uspeli da ostvare međusobno razumevanje, Hajdeger i Jaspers više se nikada nisu sreliHajdeger nije odustajao. Rane verzije svog predavanja o tehnologiji predstavio je nikom drugom do članovima Kluba Bremen – koje su činili uglavnom poslovni ljudi i bogati brodovlasnici, a klub se nalazio u hanzeatskom gradu čije ime je nosio. Taj niz predavanja ugovorio je njegov prijatelj Hajnrih Vigand Pecet, čija je porodica živela tamo, i po svemu sudeći, predavanja su dobro prošla. Možda je Hajdegeru bilo lakše da dopre do obične publike nego do filozofa, koji bi se više bunili ako iznosi naizgled besmislene zaključke, a ne bi se naprosto prepustili uzbuđenju da ih ponese.

Dakle, sve vreme dok je Hajdeger tvrdoglavo odbijao komunikaciju, njegov uticaj je rastao. U vreme kad je izneo doteranu verziju predavanja o tehnologiji, u Minhenu 1953, njegov prijatelj Pecet zabeležio je da je publika, mada zbunjena, na njegove završne reči odgovorila „ovacijama koje su se poput oluje prolomile iz hiljade grla, i nisu htele da prestanu“. (Nije pomislio da možda aplaudiraju zato što je predavanje završeno.)

Jaspersova priča sa skijanja prikazuje ga kao opreznog čoveka, sklonog oklevanju i skeptičnog, svesnog privlačnosti dalekih vidika, ali nesklonog da se zaputi u te daljine. Hajdeger, implicira on, jeste hrabriji, ali možda je na pogrešnom putu, u opasnosti, a već je otišao predaleko da bi mogao da se okrene i vrati natrag

Čak i danas, komunikaciji okrenutog Jaspersa ljudi mnogo manje čitaju nego Hajdegera, koji je uticao na arhitekte, sociologe, kritičare, psihologe, likovne umetnike, reditelje, ekološke aktiviste i bezbrojne studente i entuzijaste – uključujući kasnije i pripadnike dekonstrukcionističke i poststrukturalističke škole, koji su polaznu tačku za sebe pronašli u njegovim kasnim radovima. Pošto je kraj četrdesetih godina XX veka proveo izvan društva, pa je zatim rehabilitovan, Hajdeger je otad postao sveprisutan u univerzitetskoj filozofiji širom evropskog kontinenta. Kalvina O. Šrega, Fulbrajtovog stipendistu koji je 1955. došao u Hajdelberg da studira filozofiju, iznenadilo je postojanje kurseva o mnogim drugim savremenim filozofima, samo ne o Hajdegeru. Te zbunjenosti je kasnije nestalo. Napisao je: „Ubrzo sam shvatio da je tema svih kurseva bio Hajdeger.“ Ko se onda, na kraju, pokazao kao veći majstor komunikacije?

Pošto nisu uspeli da ostvare međusobno razumevanje, Hajdeger i Jaspers više se nikada nisu sreli. Nisu doneli odluku da prekinu odnose; jednostavno se tako desilo. Jednom prilikom, 1950. godine, kad je Hajdeger čuo da će Jaspers proći kroz Frajburg, pitao je kad stiže njegov voz da bi se videli na peronu, barem da se rukuju. Jaspers mu nije odgovorio.

Upravo je njegov um hrlio daleko, do raznih kultura i epoha, povezivao i upoređivao – dok Hajdeger nikad nije voleo da se udaljava od svog šumskog doma: Karl JaspersNastavili su samo veoma retku formalnu korespondenciju. Kad je Jaspers 1953. napunio sedamdeset godina, Hajdeger mu je poslao čestitku. Jaspers je odgovorio u nostalgičnom tonu, prisećajući se njihovih razgovora dvadesetih i početkom tridesetih godina, zvuka Hajdegerovog glasa i njegovih gestova. Međutim, dodao je, kada bi se sreli sada, ne bi znao šta da kaže. Rekao je Hajdegeru da mu je žao što u prošlosti nije bio snažniji – što ga nije naterao da pošteno položi račune o svojim postupcima. „Uhvatio bih te, da se tako izrazim; neumorno bih te ispitivao i prinudio bih te da reaguješ.“

Šest i po godina kasnije, za Hajdegerov sedamdeseti rođendan, Jaspers mu je poslao čestitku. Kratko pismo završio je prisećanjem na jedno popodne u vreme kad je imao oko osamnaest godina i bio na zimovanju na Feldbergu, skijalištu nedaleko od Hajdegerovog dela šume. Pošto je bio nežne građe, a ne dobar skijaš poput Hajdegera, nije se udaljavao od hotela i polagano se kretao na skijama, ali ipak ga je zapanjila lepota te planine, te je ostao „očaran u snežnoj oluji pri zalasku sunca“, gledajući kako se na brdima menjaju svetlost i boje. Pismo je završio na stari, prijateljski način, „tvoj Jaspers“. Jaspersova priča sa skijanja prikazuje ga kao opreznog čoveka, sklonog oklevanju i skeptičnog, svesnog privlačnosti dalekih vidika, ali nesklonog da se zaputi u te daljine. Hajdeger, implicira on, jeste hrabriji, ali možda je na pogrešnom putu, u opasnosti, a već je otišao predaleko da bi mogao da se okrene i vrati natrag.

Levinas je u zatočeništvu razvio teme kojima se ranije bavio, uključujući ilya („ima“, „postoji“) – to amorfno, nediferencirano, nelično Biće koje se nadvija nad nama u časovima nesanice ili iscrpljenosti. To je Hajdegerovo biće, predstavljeno kao strašna bolest, a ne kao mistični poklon koji treba da iščekujemo u strahopoštovanju

Jaspers je tu bio skroman. U stvarnosti, upravo je njegov um hrlio daleko, do raznih kultura i epoha, povezivao i upoređivao – dok Hajdeger nikad nije voleo da se udaljava od svog šumskog doma.

Još jedan bivši prijatelj koji se okrenuo protiv Hajdegera bio je onaj mladić koji se razigrano rugao Ernstu Kasireru u Davosu 1929. godine: Emanuel Levinas.

Pošto se pre rata preselio u Francusku i stekao državljanstvo, Levinas se borio na frontu i bio je zarobljen kad je Francuska pala. Bio je zatočen u jedinici određenoj za jevrejske ratne zarobljenike u Štalagu 11B, u Faling­boštelu pored Magdeburga. Tamo je proveo pet užasnih godina, tokom kojih su on i ostali zatvorenici živeli na tankoj supi i korama od povrća, moreni iscrpljujućom sečom drva u obližnjoj šumi. Čuvari su ih plašili da bi svakog časa mogli biti poslati u neki od logora smrti. Zapravo, to što je boravio u logoru za ratne zarobljenike verovatno je Levinasu spaslo život.

Time je dobio izvesnu formalnu zaštitu, koju ne bi imao kao jevrejski civil na slobodi, mada su njegove žena i ćerka takođe preživele tako što su se, uz pomoć prijatelja, sakrile u jednom francuskom manastiru. U Litvaniji, njegovoj rodnoj zemlji, ostali članovi njegove porodice nisu preživeli. Kad su 1941. Litvaniju okupirali Nemci, svi Levinasovi rođaci zatvoreni su u geto u njihovom gradu Kaunasu, uz ostale Jevreje. Jednog jutra nacisti su okupili veliku grupu ljudi u kojoj su se našli Levinasovi otac, majka i dvojica braće. Izveli su ih izvan grada i streljali.

Ako uklonimo pojedinačna bića da bismo se suočili s čistim Bićem, na kraju nam ostaje nešto užasavajuće i neljudsko: Emanuel LevinasPoput Sartra, tokom intermeca u Štalagu, Levinas je u zatočenju mnogo pisao. Mogao je da prima papir za pisanje i knjige, pa je čitao Prusta, Hegela, Rusoa i Didroa. Vodio je beležnice, iz kojih je nastalo njegovo prvo veliko filozofsko delo Egzistencija i egzistenti, objavljeno 1947. godine. Tu je razvio teme kojima se ranije bavio, uključujući ilya („ima“, „postoji“) – to amorfno, nediferencirano, nelično Biće koje se nadvija nad nama u časovima nesanice ili iscrpljenosti. To je Hajdegerovo biće, predstavljeno kao strašna bolest, a ne kao mistični poklon koji treba da iščekujemo u strahopoštovanju. Levinas se naročito užasavao onoga što je Hajdeger nazivao ontološkom diferencijom: naime, razlike između bićâ i njihovog Bića. Ako uklonimo pojedinačna bića da bismo se suočili s čistim Bićem, smatra Levinas, na kraju nam ostaje nešto užasavajuće i neljudsko. To je bio jedan razlog zbog kojeg njegovim razmišljanjima, napisao je – mada su inicijalno nadahnuta Hajdegerovom filozofijom – „takođe upravlja duboka potreba da napusti klimu te filozofije“.

Levinas se okrenuo od maglovitog Bića i pošao drugim putem – prema pojedinačnim, živim ljudskim jedinkama. U svom najpoznatijem delu, Totalitet i beskonačnost, objavljenom 1961, u temelj svoje filozofije postavio je odnos Sebe i Drugog – za njega je to centralni pojam, kao što je Biće bilo za Hajdegera.

Levinas to dodatno razvija: kad sretnem tebe, obično se susrećemo licem u lice, te posredstvom svog lica, kao druga osoba, možeš da mi uputiš etičke zahteve. To se veoma razlikuje od Hajdegerovog Mitseina, ili sabića, koje upućuje na grupu ljudi koji stoje jedan pored drugog, rame uz rame, kao da izražavaju solidarnost – možda kao ujedinjena nacija ili Volk

Jednom prilikom rekao je da je tu promenu u razmišljanju prouzrokovalo jedno iskustvo iz logora. Poput drugih zatvorenika, bio se navikao na to da se čuvari prema njima odnose bez ikakvog poštovanja dok rade, kao da su nekakvi neljudski predmeti koji ne zavređuju saosećanje prema bližnjem. Međutim, svake večeri, dok su marširali nazad unutar ograde od bodljikave žice, njegovu radnu grupu dočekivao je pas lutalica koji je nekako ušao u logor. Pas je lajao i skakao oko njih, srećan što ih vidi, kao što već psi čine. Pseći pogled ispunjen obožavanjem svakodnevno ih je podsećao kako je to kad te drugo biće prihvata – kako izgleda najosnovnije priznanje koje jedno živo biće ukazuje drugom.

Razmišljanje o tom iskustvu Levinasu je pomoglo da stigne do filozofije koja je u suštini etička, a ne ontološka, kao Hajdegerova. Svoje ideje razvijao je na osnovu radova jevrejskog bogoslova Martina Bubera, koji je u knjizi Ja i ti, objavljenoj 1923, uspostavio razlikovanje između odnosa koji imam prema bezličnom „ono“ ili „oni“ i direktnog, ličnog susreta koji imam s „tobom“. Levinas to dodatno razvija: kad sretnem tebe, obično se susrećemo licem u lice, te posredstvom svog lica, kao druga osoba, možeš da mi uputiš etičke zahteve. To se veoma razlikuje od Hajdegerovog Mitseina, ili sabića, koje upućuje na grupu ljudi koji stoje jedan pored drugog, rame uz rame, kao da izražavaju solidarnost – možda kao ujedinjena nacija ili Volk. Levinas smatra da se doslovno suočavamo jedan s drugim pojedinačno, a to postaje odnos komunikacije i moralnog očekivanja. Ne stapamo se; reagujemo jedan na drugog. Umesto da te ubacim u nekakvu ulogu u mojoj ličnoj drami autentičnosti, ti me gledaš u oči – i ostaješ Drugi. Ti ostaješ ti.

Potpuno je preokrenuo filozofiju, tako da su ti odnosi postali temelj našeg postojanja, a ne njegov produžetak: Emanuel LevinasOvaj odnos je u većoj meri fundamentalan nego sopstvo, svest, čak i nego Biće – i donosi neizbežnu etičku obavezu. Još od Huserla, fenomenolozi i egzistencijalisti pokušavaju da prošire definiciju egzistencije tako da obuhvati naš društveni život i odnose. Levinas je učinio više od toga: potpuno je preokrenuo filozofiju, tako da su ti odnosi postali temelj našeg postojanja, a ne njegov produžetak.

Pseći pogled ispunjen obožavanjem svakodnevno ih je podsećao kako je to kad te drugo biće prihvata – kako izgleda najosnovnije priznanje koje jedno živo biće ukazuje drugom

Ta promena bila je toliko radikalna da je Levinas, poput Hajdegera pre njega, morao da pribegava jezičkoj gimnastici da ne bi zapao u stare načine mišljenja. Njegov stil pisanja s godinama je postajao sve vijugaviji, ali u središtu mu je ostao prioritet etičkog odnosa prema Drugom. Kad je malo ostario, njegova deca su se šalila na račun njegovih najpoznatijih ideja. Kad bi se unuci posvađali oko toga ko će za večerom dobiti najveću porciju, onome koji uzme najviše, očigledno ne mareći za potrebe drugih, neko bi kazao: „On ne praktikuje dedinu filozofiju!“

Trebalo je hrabrosti da bi neko zbijao šale s Levinasom. Kako je stario, karakter mu je postajao sve teži i često je praskao na Druge koje je sretao na konferencijama ili na časovima kad bi mu postavljali glupa pitanja ili kad se činilo da ga ne razumeju. Po tome, ako ni po čemu drugom, zadržao je nešto zajedničko sa svojim nekadašnjim mentorom.

(1) Martin Hajdeger, „Izvor umetničkog dela“, Šumski putevi, preveo Božidar Zec, Plato, Beograd, 2000, str. 28. Prim. prev.

Oceni