Bezbroj skrivenih svjetova
Fllm 01 S

Photo: YouTube

Hanino putovanje na drugi kraj noći

Te godine kada je majka rekla da će s nama živjeti kćerka njenog brata ljeto je bilo kišovito i prohladno a majka je zbog česte nestašice hrane bile nervozna i razdražljiva. Noćima je stojala naslonjena uz zid razgovarajući s ocem a šnjuru telefonske slušalice razvlačila je gotovo do pucanja nastojeći uvijek biti što udaljenija od mene i sestre misleći da će tih nekoliko koraka razdvojenosti biti dovoljno da sakrije suze i prigušeni plač nekontrolisane ženske histerije. Dok je jecala u slušalicu znala je tako slikovito gestikulirati slobodnom rukom da sam često pratio let otvorene šake a žmirkanjem mi je polazilo za rukom da trag njenog zlatnog prstena zamišljam kao let nekog insekta, svjetlucavog i nemirnog i uvijek u nekom nepredvidljivom kretanju.

Kada se Hana konačno uselila sa svojom studentskom prtljagom u našu neveliku garsonjeru jesen je odmicala svojom prelijepom neumoljivošću ali, nepredvidljivo zagonetna, nije bila kišovita ni tmurna nego je te godine bila vedra, sunčana i topla. Majka je tih dana iz kuće izbivala po cijele dane i meni i sestri jedino društvo tokom tih beskrajno dugih dana bila je deset godina starija rodica koju nismo najbolje poznavali. Obostrano nepovjerenje bilo je očito i opipljivo a sve što je radila, kretala se po kući stidno nastojeći biti što neupadljivija, odisalo je pokušajem da se bude nenametljiv i obazriv. U početku smo razgovarali susprežući riječi i krijući emocije ali kako je vrijeme odmicalo a naša dječija radoznalost postajala slobodnija to je naše zajedničko vrijeme bivalo veselije i srdačnije. Tek sam godinama kasnije shvatio da je vjerovatno i ona ispočetka osjećala istu vrstu nelagodnosti koja se uvijek javi u ljudima sa stidom kada se nađu u posve novoj životnoj situaciji. Kod Hane je, naslutio sam to kasnije, taj osjećaj nelagode pojačavala i čežnja za kućom jer je prvi put živjela odvojena od svoje porodice, sa najbližom rodbinom, ali ipak sa dvoje djece koje je morala upoznati i čije se dječije zlobe možda malo i pribojavala.

Majka se uvijek vraćala dosta kasno kući, umorna i očajna, a kada bi nakon sata nepomičnog ležanja u mraku pomislila kako spavam ona i Hana su sjedale za stol i osvjetljene treptavim i blijedim sjajem kandila kućne izrade šaputale nešto što je meni i do danas ostalo tajna. Koliko god bih se naprezao da uhvatim barem nekoliko smislenih riječi njihovog razgovora jedino što mi je uspijevalo bilo je da neprimjetno padnem u san i tek bih nakon jutarnjeg buđenja shvatao da je moje napore da ulovim nešto od tih tajnovitih priča, svojom neumoljivom tačnošću, prekidao Hipnos.

Vrijeme koje smo provodili sami s Hanom postajalo je sve duže i uskoro smo primjetili da je svoj boravak u našem stanu podvrgla čvrstoj rutini koja se sastojala ponajviše iz nevjerovatno discipliniranog učenja dok je bila sama s nama i ustrajnog pomaganja majci kada bismo svi bili na okupu. Izgleda da joj je rad uz majku pomagao da se oslobodi nelagode koju je osjećala kada je bila sa mnom i sestrom i tada je uspijevala da razmijeni neke misli ili opažanja vodeći uvijek računa da pokaže blagonaklonost koja je bila iskrena ali pomalo i izvještačena. Tada joj još nismo priznali ali trud koji je ulagala da odgonetne tajne našeg raspoloženja ostvario je uspjeh i u sljedećih nekoliko dana barijera koja je postojala između nas potpuno je nestala.

Prvi put je zamisao o jednom sasvim drugačijem svijetu Hana pomenula jedne noći kada je majka umorna od teškog kućnog rada kunjala zavaljena u ofucanu fotelju a nas troje, uz svjetlo kućnog kandila, razgledali ilustriranu enciklopediju. Dok smo gledali jednu staru fotografiju erupcije Vezuva Hana nam je objašnjavala hemijsku pozadinu procesa nastanka lave a onda je, valjda vidjevši s koliko pažnje pratimo njenu priču, naizgled sasvim uzgredno, pomenula kako je to materijal od kojeg se prave ljudi vatre, bića koja u posebnim prilikama izlaze na površinu zemlje i snagom svojih okamenjenih ruku ruše svaku prepreku. Opisivala ih s toliko živopisnih detalja da i danas pamtim sliku koju sam tada stvorio o njima; bili su krupnog rasta, tijelo im je bilo sačinjeno od žive lave a vrhovi ruku od ugasle materije, tako tvrde da su šakama mogli lomiti kamenje i stijene.

Nakon te noći neobičnih događaja između nas i Hane uspostavljeno je bezgranično povjerenje a odanost koju smo osjećali prema njenoj pažnji graničila se sa luđakom ljubavlju, dakle sa osjećanjima koje smo tek trebali otkriti u svojim životima ali koje smo u tim godinama ranog djetinjstva naslutili i barem djelimično upoznali. Majka se radovala tom nenadanom prijateljstvu i na vrijeme koje smo provdili zajedno gledala je s puno blagonaklonosti. Iako nikada nije razumjela prave razloge našeg međusobnog povjerenja laknulo joj je što kćerka njenog jedinog brata u njenoj kući neće biti izopćenica. Da je znala šta se dešavalo svake večeri dok je spavala glave naslonjene na rukohvat fotelje vjerovatno bi njena reakcija bila drugačija, ali ono što nije znala nije je moglo uznemiravati.

Hana je bila u stanju kontrolisati sile koje zakoni fizike nisu bili u stanju objasniti i ta je tajna ostala zalog našeg zajedničkog savezništva. Njoj je to bio način da pobjegne od stvarnosti i oslobodi se stege misli koji su morili njeno raspoloženje, a za mene i moju sestru prilika da prisustvujemo nečemu neuobičajenom i neponovljivom. I sve se dešavalo kao po nekom strogo utvrđenom pravilu za našim kućnim stolom i uvijek su blijeda svjetost i čađavi dim kandila bili jedini svjedoci naših nevjerovatnih pustolovina.

Prvo putovanje desilo se jedne tople septembarske večeri u kojoj nije bilo ni daška vjetra, sasvim nenadano i na naše veliko iznenađenje. Balkonska vrata bila su širom otvorena, majka je spavala na ležaju prekrivena bijelim baldahinom, nas troje smo sjedili za stolom gledajući kako vrh plamena neprekidno mijenja boje kada Hana samo reče „pođite sa mnom“. Konture naše sobe tada izgubiše uobičajeni oblik, stvarnost kojom smo bili okruženi promjeni svoj izgled i prije nego sam shvatio šta se dešava nalazili smo se na nekakvoj velikoj poljani po kojoj je raslo nepoznato cvijeće indigo plave boje. Gledajući njegove latice osjetio sam gotovo nezemaljsku svježinu a mirisi koji su se širili oko nas ispunjavali su mi nozdrve i proizvodili osjećaj sreće i zadovoljstva u mojim grudima. Tada Hana reče da budemo mirni, povuče glavu sebi u njedra i izgovori nekoliko rečenica kojima nisam mogao razumjeti značenje.

Ono što je uslijedilo bilo je neobičnije od svega što sam do tada u životu doživio jer nakon mistično i nerazgovijetno izgovorenih riječi pred nama se ukaza grupa divova toliko velikih da su zaklanjali pogled na nekoliko bijelih oblaka koji su plovili jarko plavim nebom. Od tutnja njihovog hoda zemlja se tresla a nakon svakog udara njihovih stopala o tlo iz plavih cvjetova polijetala bi jata malih svijetlosmeđih ptica. Trepteranje njihovih krila stvaralo je zvuk nalik onome kojega proizvodi rad veš mašine, a kretale su se u jatima koja su podsjećala na grupisanje riba u moru. Svaki put kada bi neki od divova zamahnuo rukom prema pticama jato bi se izvilo u pravilnom slijedu i savršeno uigranoj formaciji. Gledali smo divove sa iznenađenjem i čuđenjem a prvobitni strah od njihovog gromoglasnog kretanja ispario je kada sam uvidio da su njihova lica dobrodušna a da su zamasi rukom koji su djelovali kao da žele rastjerati ptice zapravo bili pokreti jedne igre u kojoj su podjednako uživala i ta glomazna ljudolika bića, i ptice koje su pristajale raditi vazdušne piruete, i nas troje koji smo sve to promatrali.

Povratka u našu sobu se ne sjećam jasno ali kada sam sljedećeg dana, sumnjajući da je sve to bila bolesna zabluda mojih snova, počeo istinski sumnjati u stvarnost preživljenog sestra mi, jednom nesvjesnom dječijom gestom, stavi do znanja da to ipak nije bio san. Prekopavajući stvari iz našeg školskog stola Zina izvuče iz ladice papir indigo boje a zatim se okrenu meni i reče da je iste boje kao i cvijeće sa široke poljane. Tada shvatih da je ono što smo proživjeli sinoć bilo nešto nadnaravno i magično, ali stvarno na jedan neuobičajen i neobjašnjiv način. Od tog trenutka počeo sam razmišljati o Hani na jedan potpuno drugačiji način pitajući se zna li naša majka za njene sposobnosti, ali što sam više pokušavao odgonetnuti tajnu njenog ponašanja to mi je ona postajala misterioznija i enigmatičnija. Svojim ponašanjem Hana ničim nije odavala da uopšte zna šta se sinoć dešavalo i cijelog je dana obavljala kućne poslove zapanjujuće preciznom rutinom. Dva puta je silazila u podrum haustora donijeti napunjene kanistere vode, zamijesila je tijesto za pečenje hljeba i sa balkona unijela suhe bukove cjepanice pripremajući ih za večernje loženje vatre.

Majka je i te večeri došla uobičajeno umorna ali ovog puta je donijela kartonski paket u kojem je bilo svakojakih namirnica a među njima i desetak narandži i tri velike paprike. Te je večeri pripremala obrok dinstajući luk i paprike i pazeći da hljeb koji je pekla ne bude prepečen a miris hrane koja se pripremala za objedovanje i pucketanje suhih grana drveta, u starom limenom šporetu, stvarali su u stanu atmosferu bučne i ljudima prenatrpane ulice. Te je večeri majka bila boljeg raspoloženja ali nisam propustio vidjeti kako je tiho zajecala dok smo ja i sestra halapljivo jeli pripremljenu večeru a kada je kasnije te večeri prala posuđe u kadi čuo sam kako je uz bolan uzdah zaželjela da se rat koji nas je okruživao što prije završi, a nakon toga dugo je, u tišini, i pomalo odsutnog duha, prala prljavo suđe.

Kada smo sjeli uz kandilo listati stripove i gledati Hanu kako rješava neke matematičke zadatke doživljaja iz protekle noći nisam se sjećao, a sitost koja se umilno širila mojim tijelom osujetila je ne samo moje govorne sposobnosti nego i moć zapažanja i zaključivanja. U tom sam ugodnom poludrijemežu vidio kako je setra ustala od stola i legla privijajući se uz majku a onda i Hanu kako nastavlja rješavati školske zadatke i baš kada sam pomislio kako je vrijeme da i ja napustim svjetlosni krug koji je stvaralo uljano kandilo čuh melodičan pjev nekih nerazumljivih riječi, stvarnost se zakrivi a zatim ispravi ali sasvim drugačija nego je to bila samo koji trenutak prije. Ovog puta sami Hana i ja nalazili smo se u nekom kamenjaru a među velikim stijenama rasli su žbunovi jarko ljubičaste kadulje. Bilo je toplo i znoj koji se nakupljao ispod moje majice ubrzo je postao ljepljiv i svrbljiv. Ali kada smo, nakon kratkog i napornog hoda ušli u nešto što je nalikovalo velikom i zapuštenom groblju hlad koji su stvarale isklesane gromade kamena bio je prijatan i osvježavajući. Primjetio sam da su ti kameni blokovi ukrašeni svakojakim slikama i znakovima, a na mnogima su bile prikazane scene iz života ljudi. Svi su bili veliki najmanje dvije ljudske veličine ali mnogi među njima bili su dimenzija osrednje kuće i upravo su na njima prikazi uklesani u kamenu površinu bili najljepši i najraskošniji.

Nakon nekoliko minuta hoda u kojoj sam vidio slike neviđene ljepote Hana naloži da stanemo i čim sam uspio uhvatiti malo daha od napornog hoda iza jednog kamena, na kojem je bila uklesana zmija koja guta vlastiti rep, izađe krupan muškarac obružan kopljem i velikim štitom. Crte lica su mu bile grube ali pravilne, tijelo bronzano smeđkasto a kosa, koja se nazirala ispod raskošne srebrne kacige, bila je smaragdno plave boje. Stajao je nekoliko koraka ispred nas ali se činilo da nas ne primjećuje a svjetlucanje njegove ratničke opreme na suncu djelovalo je poput ukazanja pustinjske fatamorgane. Dobro pamtim strahopoštovanje s kojim sam posmatrao njegovu veličanstvenu pojavu, njegovo uznosito držanje i pomalo oholi pogled kojim je posmatrao krajobraz, a kada podiže glavu u primjetih da se s neba prema njemu spušta neko biće u letu. Isprva je bilo kao tačkica na nebu ali što se više približavalo zemlji to je postajalo veće i prepoznatljivije a kada se spusti na jedan od isklesanih kamenova prepoznah u trepetu krila orla i zapazih da se odmah po slijetanju naklonio čovjeku izražavajući pokornost.

Orla su pratile i druge životinje, zmija koja je izgmizala iz neke pukotine, divlja svinja koja ropćući dotrča do čovjekovih nogu, vuk koji se prišunjao odnekud iz čestara a zatim se oglasio gromoglasnim rikom i mnogo drugih životinja među kojima sam još prepoznao nekoliko dingača i dva divlja konja. Čovjek ih je posmatrao s nekom podrazumijevanom ozbiljnošću, kao gospodar koji ne dozvoljava da se njegov neprikosnoveni autoritet dovede ikada u pitanje. Na njegov znak životinje se raziđoše i čovjek opet ostade sam, ali tada se pojavi zec koji dotrča odnekud između velikih kamenova i ustrča se oko čovjekovih nogu, a onda i on nestade gubeći se u sjenama velikih kamenova. Još dugo smo tako gledali čovjeka koji je izgleda bio gospodar divljim životinjama, a kako se dan bližio svom kraju postajalo je jasno da je njegov život nekako povezan sa tim mjestom. Kada pade noć i kada se na nebu ukaza bezbroj svjetlucavih zvijezda čovjek podiže ruke iznad glave i oglasi pjesmom koja je imala opijajuću milozvučnost. Pjesma je bila toliko zapanjujuće potresna da nekoliko likova uklesanih na kamenim stijenama poče da se pomjera i za tili čas se pjesma jednog čovjeka pretvori u horsko pjevanje. Shvatio sam da nariču za umrlim ili poginulim drugarima i da je ovaj čovjek jedini koji je preživio neki daleki i krvavi rat a kada se iz te šume složnih glasova izdvoji jedan starozavjetno ozbiljan i žestok čuh sasvim jasno kako razgovjetnim riječima reče „Demile ne umiri dok ne osvetiš tragediju našeg nestanka“.

To kao da je bio signal koji je čekao jer se nakon tih riječi čovjek nakostriješi, u njegovim rukama zatreptera neka skrivena snaga i on brzinom jedne od onih životinja koje su mu se tog dana poklanjale zbaci mirnoću sa sebe i uz puno opetovanog bijesa otrči negdje u nepoznato, u mrak koji je bio rasijecan jakom mjesečinom.

Sutradan čak ni pogledi puni saučesništva koje sam upućivao Hani nisu uspjeli da promjene njeno suzdržano ponašanje i nije čak ni nekim aludivnim komentarom pomenula sinoćnju dogodovštinu. Meni se, opet, cijeloga dana motao po glavi lik krupnog Demila i pokušavao sam shvatiti šta je bila tragedija koju je dobio u naslijeđe kao gorku opomenu nekih davnih vremena. Tog sam dana s nestrpljenjem očekivao noć koja je dolazila nadajući se kako ćemo se opet otisnuti na neko tajanstveno putovanje i kada se u kasno poslijepodne majka vratila kući nisam ni primjetio da joj je raspoloženje promijenjeno. Tek sam mnogo godina kasnije shvatio da je tog dana bila neobično tiha i da je sa Hanom razgovarala sasvim kratko, a da je nakon toga sjedeći u fotelji teško uzdisala pritisnuta problemima koji će meni i sestri zauvijek ostati tajna.

Kada se kandilo i treći put rasplamsalo bacajući po zidovima stana nepravilne sjene nas troje smo, kako će se ispostaviti, posljednji put otplovili iz ratne Zenice u neki drugi i daleki svijet. Sjećam se da smo stajali u visokoj travi koja je svaki put kada bi se zatalasala mijenjala boju i da je dok smo hodali kroz taj predio oslikan temperama padala kiša čije su kapi bile guste, teške i masne slijevajući se niz našu kožu  poput razlivene tinte polomljenog nalivpera. U zraku se mogao osjetiti miris prepečenih badema pomiješanih sa mirisom netom ispržene kafe i taj je miris bio uspokojavajuće omamljiv. Svaki put kada bi nozdrve uvukle u pluća njegovu opijajuću težinu osjećali smo se sretnijim i laganijim. Hodali smo u takvom stanju sve dok se krajobraz oko nas nije stopio u jednu nejasnu, amorfnu i nepravilnu sliku ispunjenu fluroscentnim bojama. Samo je taj put naše putovanje izgledalo kao san, a ubijeđan sam da je bilo stvarnije od svega što smo prethodnih noći doživjeli s Hanom.

Odlučan da tog dana porazgovaram s Hanom o našim putovanjima nisam mogao dočekati jutro zamišljajući u glavi kako će izgledati naše suočenje. Povratak je bio neprimjetan kao i prošla dva puta i kada sam primjetio da ležim na svom ležaju pokriven tankom smeđom dekom vidio sam da sestra čvrsto spava u krevetu koji se nalazio nasuprot mojoj postelji. Kada je napokon svanulo i kada smo se svi okupili oko kuhinjskog stola kidajući svježe ispečen hljeb na moje veliko iznenađenje majka reče da se Hanin boravak u našoj kući završava. Dok sam pokušavao naći riječi kojima bih joj se obratio moju izgubljenost prekide jetka zvonjava na kućnim vratima. Njen pratilac je već bio stigao i nije više bilo vremena čak ni za neko prisnije pozdravljanje. Poljubio sam je u obraz samo ovlaš i pomalo ljut što nas napušta a onda gledao kako je majka uplakana grli i ljubi nastojeći je nesvjesno zadržati u našem domu. Dok je dugačkim hodnikom našeg haustora odmicala prema liftu okrenula se jednom i mahnula nam i to je bio posljednji put da sam je vidio za dugo vremena.

Godinama kasnije shvatio sam da je morala otići od nas jer je rat u Zenici postajao sve neprijatniji i komplikovaniji. Otišla je tražeći sreću a život ju je odveo na neka poprilično neobična mjesta. Iz tog nama tada sasvim nepoznatog inostranstva slala je pisma natopljena brigom i tugom i pakete natrpane potrepštinama. Kada se rat završio otputovala je živjeti na drugi kraj svijeta i dugo nisam imao priliku razgovarati s njom o onim noćima koje smo proveli uz tanahnu svjetlost improviziranog kandila. Kada smo se godinama kasnije napokon susreli na jednom porodičnom okupljanju na taj pomalo tužni pir došla je sa mužem i dvoje djece i koliko god da sam se trudio zapodjenuti razgovor o stvarima koje nisam mogao izbaciti iz sebe prostora za intimu nikako nije bilo. I baš kada sam pomislio da je sve ono bila igra dječije mašte Hana mi se, naizgled, sasvim slučajno okrenu, pogleda me ravno u oči, a onda usne raširi u jedan vilinski smijeh i tada shvatih da je sve to bila stvarnost, da se svako putovanje odvilo i da bez obzira koliko se trudio da nekoga ubijedim kako pored ovog vidljivog postoji još bezbroj skrivenih svjetova to će uvijek biti samo iskustvo podareno isključivo meni.

Oceni 5