Retro party time
Hank Williams 1

Photo: News Sentinel archives

Hank Williams u našem malom gradu

Sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća nisam puno mario za Hanka Williamsa. Doduše, među maminim pločama nalazila se i jedna njegova kompilacija. Ovo njemačko izdanje „The Very Best of Hank Williams“ iz 1965. godine donio je vjerojatno iz Berlina njezin bratić Pero, koji bi navratio kod nas svake godine oko Uskrsa. Očito ploča nije puno slušana, pošto su mamini favoriti bili Gigliola Cinquetti i njezina pobjednička skladba „Non Ho L'eta“, a posebno Drago Diklić i njegov singl „Još samo večeras“ iz 1964. godine. To je razlog što je ploča čak i danas dobro sačuvana. U maminoj skromnoj kolekciji singl pločabila je i ploča „My Riffle, My Pony And Me“, koju su 1959. izveli Dean Martin i Ricky Nelson u filmu „Rio Bravo“ Howarda Hawksa. Rado sam zbog filma slušao tu pjesmu, no country glazba mene i moju generaciju tada nije previše zanimala.

U lokalnom disco clubu „Naivni“  u to vrijeme uglavnom se treslo na Sweet („Poppa Joe“), Slade („Far Far Away“), Suzy Quatro („The Wild One“), Paper Lace“(„The Night Chicago Died“), Garry Glittera („Rock'n'Roll Part 1 &2“)... Ponekad bi legendarni D.J. Tona, nakon desetak piva, znao raspaliti neke „kaubojade“. Između ostalog bi tada išla i „Jambalaya (On The Bayou)“, ako se ne varam,  sa single ploče Johna Fogertyja iz 1972. godine. Nakon stiskavca „Love Hurts“ grupe Nazareth, ili nekog sličnog, točno u 23 sata svjetla su se palila i zabavi je bio kraj. Druženje se ponekad nastavilo na klupama obližnjeg parka gdje je nekolicina nas, kao nešto informiranija, izigravala pametnjakoviće i uvjeravala one neprogresivne kako se prave stvari kriju na pločama grupa Yes, Genesis, ili  Emerson, Lake & Palmer. Pomalo smo glumatali, jer, ruku na srce, nisam ih previše volio ni tada, kao uostalom ni sada.

U to vrijeme, u mojem susjedstvu otvorena je nova samoposluga. Tipska metalno-staklena konstrukcija tog doba, koja je u prvom dijelu imala trgovinu, a u drugom dijelu  kafić. iliti „bistro“, kako je tada bilo popularno zvati takve ugostiteljske objekte . Zbog velikih staklenih površina, narod je još prije otvorenja ovo socijalističkozdanje nazvao „Staklenjak“, a tako se kolokvijalno naziva i danas. Nalazi se točno preko puta Gradskog stadiona. To je bilo zgodno za nas omladince, koji smo trenirali i igrali košarku za naš lokalni klub. Sve dok je vrijeme to dozvoljavalo, treninzi i utakmice odigravali su se na vanjskim terenima. Ujedno je to bilo i zborno mjesto kada smo putovali na utakmice u goste. Uglavnom, u tom kafiću provodili smo puno vremena. Dosta se ožedni nakon napornog treninga, a tu se i slavilo ili žalovalo nakon dobivenih ili izgubljenih utakmica. Budimo iskreni, i nije to baš bio pravi sportski život. Kao i svaki sličan objekt, i u ovom se nalazio juke-box. Nikad nisam saznao tko je bio zadužen za izbor ploča kojima su napunili ovaj aparat, no ovaj je bio poseban po tome jer je gotovo isključivo svirao „domaće Meksikance“: Slavko Perović, Nikola Karović, Ljubomir Milić - ne sjećam se više svih imena. Nekako je tu zalutala i jedna mala ploča tada izuzetno popularnog pjevača koji se zvao Joe Maračić Maki. Na prvoj strani te ploče objavljene 1975. godine bila je pjesma „Good bye Joe“, a na drugoj strani „Jambolaya“ (ne, nije greška u tekstu, upravo je tako otisnuto na omotu ploče). Iako kompletan repertoar ovog juke-boxa nije bio po našem ukusu, ova „Jambolaya“ na poziciji D7 bila je, za razliku od svih ostalih, gotovo kao melem za naše uši. Puštali smo D7 ponekad i 10-ak puta za redom, tako da je to znalo dovesti i do grubih prigovora ostale cijenjene i pripite klijentele koja je željela kušati ponešto i iz vlastite „čaše gorkih suza“.

U svakom slučaju, za Hanka Williamsa očito još nije bilo vrijeme. Osim „Jambalaye“, koju nam je znao priuštiti Tona u trenucima inspiracije izazvane maliganima, i Makija sa D7, pjesmarica nesretnog Hanka još će neko vrijeme morati pričekati.

Nekoliko godina kasnije, nabavio sam „Modern Sounds In Country & Western Music Vol. 1 & 2“  Raya Charlesa. Njega sam uvijek volio, no pjesma „You Win Again“ sa prve ploče posebno me se dojmila. Autor: Hank Williams. Iako se na pločama nalazilo još nekoliko pjesama iz Hankove pjesmarice, upravo je ova bila razlog da ponovo potražim onu staru ploču dospjelu iz Berlina tko zna koje godine.

Danas je neupitno da je Hank utjecao na mnoge izvođače. Njegovu country glazbu nabijenu emocijama i prožetu utjecajima gospela i južnjačkog bluesa, prigrliti će mnogi izvođači i odvesti njegove pjesme u raznim pravcima. Iako je živio burno i kratko, postao je jedan od najutjecajnijih američkih glazbenika svih vremena. U skladbama poput „Move It On Over“ ili „Honky Tonkin'', iako nastale krajem 40-ih godina, možemo naći same začetke rockabillyja, pa tako i ranog rock'n'rolla..

Hank Williams rođen je 17. rujna 1923. U sedmoj godini dobio je od majke na poklon jeftinu gitaru. Podučavao ga je crnački glazbenik Rufe Payne, i taj blues utjecaj može se čuti u njegovoj glazbi. Sa 14 godina predvodi svoju grupu The Drifting Cowboys. Svirali su po barovima  bez diskografskog ugovora sve do 1946. godine, kada im je Fred Rose, tada suradnik utjecajnog glazbenika i producenta Roya Acuffa, ponudio ugovor za vlastitu izdavačku kuću, a ubrzo nakon toga i za tada prestižni „MGM Records“. Veliki uspjeh kompozicije „Lovesick Blues“ otvorio mu je vrata za „The Grand Ole Opry“, na kojem je nastupao do 1952. godine, kada su mu otkazali ugovor zbog učestalih problema s alkoholom. Tome je pridonijela i Hankova burna narav, koja bi eksplodirala kad bi previše popio, a to se dešavalo često. Iste godine rastao se i sa suprugom Audrey, s kojom je bio u burnoj vezi od prosinca 1944.

Njihov odnos možda su najbolje opisali Katty Moffatt i Tom Russell, koji su zajedno napisali pjesmu „Hank & Audrey“. Možete je pronaći na albumu „Midnight Radio“ Katty Moffatt iz 1996., kao i na albumu „Jubille“ skupine Marley's Ghost iz 2012., kojoj se za ovu priliku pridružiolegendarni kantautor Marty Stuart. Još jedna posveta ovoj burnoj vezi dolazi od kanadskog kantautora Freda Eaglesmitha sa njegovog albuma „Milly's Caffe“ iz 2006. godine. Barski  honky tonk piano u skladbi „Mrs. Hank Williams“ odvesti će vas u neki zadimljeni honky tonk bar u kojem uvijek dominantna Audrey pokušava dovesti u red razdražljivu zvijezdu i osposobiti je za nastup.

Kraj je bio blizu. Njegov menadžer i prijatelj Fred Rose digao je ruke, prateći sastav „The Drifting Cowboys“ otišao je pratiti pjevača u usponu Ray Pricea, a Hank Williams bio je osuđen na sporadične male „gaže“. U prosincu 1953. angažiran je za novogodišnji  koncert u Cantonu, Ohio. Unajmio je vozača da ga preveze u njegovom automobilu na koncert. Vozač je mislio da njegov suputnik spava, omamljen bocom žestine i s nekoliko piva  koje je ponio sa sobom. Negdje u zapadnoj Virdžiniji, u ranim jutarnjim satima vozač je stao i otkrio da je Hank Williams mrtav. Službeni razlog smrti je srčani udar, potpomognut alkoholom i jakim tabletama koje je godinama pio zbog bolova u leđima. Umro je, kako i dolikuje zvijezdi, u svojem „Cadillac Coupe De Villeu“. Policija je u autu pronašla nekoliko praznih konzervi piva i nedovršeni rukopis jedne pjesme.

Nekoliko dana kasnije, na posljednjem ispraćaju, Red Foley, Ernest Tubb i Roy Acuff  predvodili su izvedbu njegove gospelom nadahnute pjesme „I Saw The Light“ , a 20.000 ljudi odalo je počast najvećem country izvođaču svih vremena. Njegove pjesme kasnije su izvodili svi, od Tonny Bennetta do Rolling Stonesa, od Deana Martina do skupine The The, od Arethe Franklin do Casandre Wilson…

Kanautor Steve Young posjetio je Montgomery i Hankovo grobno mjesto, te nakon toga skladao pjesmu „Montgomery In The Rain“:

„And if it's all right with you

Before i get back on my train

I want to go out by Hank's tombstone

And cry up a thunder storm chain

'cause i did want to see Montgomery in the rain“

Steve Young-„Montgomery In The Rain“ („Seven Bridges Road“ 1972.)

Dostojni epitaf ispisao je Fred Eaglesmith:

„Hank Williams, he came up

From Montgomery

With a heart full of hurtin' country songs

but Nashville Tennessee

didn't really understand him

'cause he did things differently

than the way that they were done

But when he finally made it

to The Grand Old Opry

he made it stand still

He ended up on alcohol and pills“

Fred Eaglesmith-„Alcohol And Pills“ („Lipstick, Lies & Gasoline“ 1997.)

Hank Williams, barem za jednu noć, ostavio je trag i u našem malom gradu.

Krajem 80-ih godina novinarski veteran Ivo Čičin Mašansker došao je na ideju da napravimo petkom noćni program na lokalnom radiju. Pridružio nam se Zlatko Kenđelić, koji je u to vrijeme bio prepoznatljiv voditeljski glas na Radio Zagrebu (danas, nažalost, nije više među nama), a ja sam bio zadužen za odabir glazbe, koju sam donosio u studio od kuće. Bila je to mozaik emisija, sa zanimljivim gostima  i dosta nagradnih igara koje su osiguravali naši sponzori. Pretpostavljam da su upravo te vrijedne nagrade bile razlog što je slušanost bila veća nego što bismo to očekivali u ovom terminu na lokalnom radiju. U svakoj bismo emisiji odabrali jednu glazbenu temu. Ako je, na primjer, u emisiji bio prilog o izložbi vina, a gosti u studiju vinogradari i enolozi, vino se kao tema provlačila kroz sve pjesme koje bismo te noći emitirali. Kolege su uglavnom bile zadovoljne takvom koncepcijom i mojim izborom, te se tu nisu miješali, osim što je Zlatko inzistirao da svaka emisija počinje njegovom omiljenom  pjesmom „Hey Tonight“ grupe Creedence Clearwater Revival. Za jedan petak, pošto nismo imali neku specifičnu temu, odlučio sam da ćemo kroz čitav program puštati samo pjesme iz repertoara Hanka Williamsa. I to ne u njegovom izvođenju, već isključivo tuđe obrade. Ova ideja, blago rečeno, nije naišla na odobravanje, a i ja sam bio pomalo skeptičan. U najavi nismo rekli da će to biti pjesme iz pjesmarice Hanka Williams, već smo ih samo puštali. Kako je emisija odmicala, sve češće su zvonili telefoni i kad nije bio termin za nagradne igre. Pitanja su bila otprilike ovakva:

„Molim vas, ova pjesma koju ste pustili prije par minuta. Da li je to Ricky Nelson? Glas mi je poznat, ali to nisam još čula.“

Uglavnom, ljubitelji evergeen glazbe rado su slušali Tonyja Bennetta, Deana Martina, The Everly Brothers, Glena Campbela, Elvisa Presleya, Ray Charlesa, Ricky Nelsona... Ostalo su odradile pjesme Hanka Williamsa.

Sinopsis te emisije je davno izgubljen, no dok pišem ovaj tekst, ponovo slušam neke od obrada i prisjećam se ploča koje sam tog petka donio na radio. Dodao sam i neke novije. Pokušajte i vi, napravite jedan retro party na temelju ovog prijedloga i javite mi kako je prošlo.

Party time:

  1. Elvis Presley-„Your Cheatin' Heart“ (single 1958.)
  2. Van Morrison-„Half As Much“ („Pay The Devil“ 2006.)
  3. Glen Campbell-„Lovesick Blues“ („Houston, I'm Coming To See You“ 1974.)
  4. Sheryl Crow-„Long Gone Lonesome Blues“ („Timeless-Tribute To Hank Williams“ 2011.)
  5. Don Gibson-„Baby, We're Really In Love“ („Some Favorites Of Me“ 1962.)
  6. Hank Snow-„Pan American“ („Railroad Man 1963.)
  7. Hank Williams III-„I'm A Long Gone Daddy“ („Long Gone Daddy“ 2012.)
  8. Merle Haggard-„Moanin' The Blues“ („A Working Man Can't Get Nowhere Today“ 1977.)
  9. The Nitty Gritty Dirt Band-„Honky Tonk Blues“ („Will The Circle Be Unbroken“ 1972.)
  10. Johnny Burnette-„Settin' The Woods On Fire“ (single 1959.)
  11. Ricky Nelson-„My Bucket's Got A Hole In It“ (single 1965.)
  12. Rose Madoxx-„Move It On Over“ („The One Rose“ 1960.)
  13. Merle Haggard-„I Saw The Light“ („The Land Of Many Churches“ 1971.)
  14. The Boxcars-„Never Again (Will I Knock On Your Door“) (It's Just A Road“ 2013.)
  15. James King-„Crazy Heart“ („Lonesome And Then Some“ 1995.)
  16. Mason Proffit-„I Saw The Light“ („Bare Back Rider“ 1973.)
  17. Doug Kershaw-„Jambalaya (On he Bayou)“ („The Louisiana Man“ 1978.)
  18. Bob Dylan-„I Can't Get You Out Of Mine Mind“ („Timeless-Hank Williams Tribute“ 2011.)
  19. Ray Charles-„Hey Good Lookin' „ („Modern Souns In Country & Western Music-Vol. 1“ 1962.)
  20. Van Morrison-„My Bucket's Got A Hole In It“ („Pay The Decil“ 2006.)
  21. Johnny Cash-„The Night Hank Williams Came To Town“ („Johnny Cash Is Coming To Town“ 1987.), ft. Waylon Jennings
  22. The Tractors-„Settin' The Woods On Fire“-(„The Tractors“ 1994.)

After midnight:

  1. Ray Charles-„You Win Again“ („Modern Sounds In Country & Western Music-Vol. 2“
  2. Johnny Horton-„Lost Highway“ (single 1964.)
  3.  The Everly Brothers-„I'm So Lonesome I Could Cry“ („Sing Great Country Hits“ 1963.)
  4. Del Shannon-„Ramblin' Man“ („Del Shannon Sings Hank Williams“ 1965.)
  5. Jimmie Dale Gilmore-„I'll Never Get Out Of This World Alive“ (Come On Back“ 2005.)
  6. Rosanne Cash-„Take This Chains From My Heart“ („The List“ 2009.)
  7. Ray Charles-„Your Cheatin' Heart“ („Modern Sonds In Country & Western Music-Vol. 2“ 1962.)
  8. Steve Young-„My Sweet Love Ain't Around“ („Rock, Sault & Nails“ 1969.)
  9. Aretha Franklin-„Cold Cold Heart“ („Unforgettable-A Tribute To Dinah Washington“ 1964.)
  10. Casandra Wilson-„I'm So Lonesome I Could Cry“ („New Moon Daughter“ 1995.)
  11. Nora Jones-„Cold Cold Heart“ („Come Away With Me“ 2002.)
  12. Keith Richards-„You Win Again“ („Timeless-Tribute To Hank Williams“ 2011.)
  13. The Rolling Stones-„You Win Again“-(bonus pjesma sa CD reizdanja albuma „Some Girls“ 2011.)

„From Hank To Hendrix“, otpjevao je Neil Young na svojem odličnom albumu „Harvest Moon“ iz 1992. godine. Kod mene je to išlo nekako obrnuto. Od Hendrixa do Hanka, a onda sve dalje.

Oceni 5