Kad zločinac sanja o veličini
Karadzic3

Veliki srpska vođa: Radodan Karadžić na Palama 1992. godine

Photo: Matija Koković

Haos ima svoju logiku

Opsjednut mapama: Radovan KaradžićJoš uvijek, jadno kako mu i pristaje, bez imalo dostojanstva (koje niko pametan nakon svega od njega ne očekuje) pokušava istrajavati na priči o muslimanskim teroristima, kao Arkan kada je nakon pokolja u Bijeljini mucao “islamski fun-funda-fundament-fundamentalizam” bez uspjeha pokušavajući da izgovori ono što već dan-dva pokušava da zapamti - islamski fundamentalizam, kao ono protiv čega se, kao, eto, ono bori. Lakše je Arkanu bilo ubijati u Hrvatskoj, jer tada je ubijao “ustaše” i one koji to po njegovom sudu mogu lako postati. A u Bijeljini je ubijao muslimane koje je, eto, morao nazivati stranim riječima. Fundamentalisti umjesto balije. Tako mu reklo.

Sanjao je Dabić o nekoj veličini, a jedina veličina koju je ikada dotakao je veliko zlo koje on osobno personificira. Nadriljekar je osuđen za genocid, osobno, i skoro za sve uopšte moguće zločine protiv čovječnosti i običaja ratovanja. Genocid koji je počeo 1992. godine mu nije dokazan. Dokazano je istrebljenje i slične kriminalne aktivnosti umjesto genocida, nije šija nego vrat, ali nijet genocida 1992. nije dokazan.

Patološki lažov vjeruje svom učitelju Gebelsu na riječ kada kaže da 100 puta ponovljena laž postaje istina, zaboravljajući kao i nacistički kepec da i 100 puta ponovljena laž zauvijek ostaje laž. Može postati laž u koju su povjerovali mnogi, ali laž ne može istinom postati. Sociopatska priroda i zločinački um unisono pjevaju istu naricaljku "nisam kriv, nije tako, nije istina”… sada nakon sudskog epiloga može slobodno nastaviti lagati još samo samog sebe i svoje poklonike kojima se zapravo obraća, u nadi da će osim na ploči studentskog doma u selu nadomak Sarajeva, njegovo načasno ime biti ovjekovječeno u guslarskom revanju.

Čobani Durmitora će uz vatru ponekad pričati da je bio jednom jedan čoban, baš kao što su oni, koji ono dobaci čak do vođe naroda, da bi uspio isti taj narod zaviti u crno, kao i ostale koji su s tim narodom bili u kontaktu. Ali ostalo mu je još samo da laže. Osnova patologije nadriljekara sa Durmitora. Negirat će genocid kao što ga negiraju i drugi po potrebi, neki jer su učestvovali u istom, oni ili njihovi bližnji, a neko jer počinioci imaju pravo glasa i izlaze na izbore, kao švercer Dildorad, on će nastaviti udarati u istu žicu dok ga ne izudara i zatuče vlastiti narod, kao mnoge prije njega.

Nadriljekar sa Durmitora: Radovan Karadžić a.k.a. Dragan Dabić

Kukavičluk je zajednički imenitelj i naredbodavaca i izvršitelja, volontera i statista. Samo kukavice, i sadisti, ubijaju onoga ko se ne može braniti, i samo kukavice ne smiju priznati svoja djela, jer kukavice tačno znaju šta čine kada čine zlo i nepravdu. Čine to jer mogu, čine to jer misle da neće biti kažnjeni. Kao što je Milošević pokrenuo rat jer je znao da je skoro sav kapacitet armije na njegovoj strani. Uvjeren u pobjedu, pokrenuo je zlo. Znao je to i beogradski iscjeljitelj Dabić, zato je i poveo Srbe u krvavi pohod. Srbe koje nije trebalo dugo nagovarati da ubijaju, siluju, pale i pljačkaju. Čak su i sami sebe opljačkali. Opljačkali su brojna fabrička postrojenja i odvezli mašine u Srbiju.

Tako i u selu pokraj Sarajeva, Famosove hale su ispražnjene. Čovjeku koji je izgradio i zaposlio čitavu opštinu, Mladenu Todoroviću, ni za grob se ne zna, ali zato studentski dom nosi ime dokazanog i osuđenog ratnog zločinca. (Nije to jedina ustanova koja nosi ime jednog fašiste. Postoje u našoj zemlji i osnovne škole sa imenima fašista, a bar po jedan primjer imaju i Bošnjaci i Hrvati.)

Zločinački duet: Radovan Karadžić i Ratko Mladić

I kao što su srpski zločinci sistematski silovali muslimanke u Višegradu, Foči i drugdje ulazeći u mračne sobe samo sa ručnom lampom, tako sada ti zločinci moraju zauvijek biti u mraku i kriti od samog sebe svoja nedjela, i onog pravog sebe. On se niti stidi, niti kaje, niti može biti ponosan jer je to mračna tajna koju ne može ispričati nikome, ni svojoj djeci, ni unucima, ni prijateljima niti bilo kome živom. Stid ne osjećaju, ali ne mogu biti ponosni. Za njih će se silovane žene stidjeti, stideći se tuđe sramote. Da li kada opšte sa svojim gospođama pomisle na zlo koje su činili nečijim kćerkama, sestrama, majkama? Da li ih uzbuđuje pomisao na užas u kojem su uživali? Da li bi dijelio svoju gospođu sa prljavim, pijanim, kolegama kao što je dijelio zatočenu muslimanku? Da li kada gleda svoju kćer vidi kćer muslimana koju je silovao? Ništa od toga nije važno žrtvama. Kao što nije važno da li je Dabić osuđen na 40 ili 400 godina. Osuđen je za najgore zločine koji se mogu zamisliti.

Pratio sam pažljivo život i nedjelo nadriljekara od kada se kao političar pojavio. Njegove riječi i “kodirane poruke” razumijevao sam trenutno, nažalost, na potpuno ispravan način. Ipak, jedna izjava mi iz nekog razloga odzvanja glasnije od drugih. Reklo je to durmitorsko čobanče u praskozorje krvavog pira koji je planirao. “Haos ima svoju logiku.”

Istina, imao je pravo. Znao sam to tada a znam i sada. Znao sam tada da je rat i sukob lakše početi i razvijati, nego mir i dobro. Na miru treba raditi i graditi ga stalno, a za zlo je samo potrebno pokrenuti niz događaja. Da, haos ima svoju logiku. Osuda za najteže zločine je posve logičan ishod za kreiranje haosa u kojem su stradali mnogi, a posijano sjeme mržnje je proklijalo, korov i plodove mržnje imamo svakog dana na trpezi, servirane za sve nas.

U manekenskoj pozi: Radovan Karadžić

Juče u 14 sati odlučio sam otići na ručak. Upravo u trenutku kada sam se našao na ulici, širok snop svjetla probio je nebo sivih oblaka iznad Sarajeva. Lijep prizor. Sklon sam misliti da je to znak. U obližnjem restoranu, u Titovoj ulici, čekao sam konobara, a u sudnici, tamo daleko, zlotvor je čekao da mu pročitaju sudbinu. Mrtvi nemaju satisfakciju, ali imaju živi. Kao što se kazna za djela iz prošlosti ne sudi samo radi prošlosti već prvenstveno radi budućnosti. Kada neki čoban pomisli da postane vožd možda se sjeti jecaja guslara: … na robiju ga osudiše, da bijela dana ne zna više.

Iskreno, od dana kada ga je uhapsilo mene ono više nije zanimalo. Znao sam sve šta će i šta može palamuditi lažov i kriminalac. Čuo sam za života dovoljno da sve ostalo mogu pretpostaviti. Kao ni njegovi zli vojnici, neće se pokajati za učinjeno i učinio bi kao i njegovi poslušnici sve opet isto. Ipak, on osobno više neće biti u prilici za tako nešto.

Kao mantru sam četvrt vijeka ponavljao kletvu iz znamenite drame: “Radovane, Radovane, zemlja ti se radovala.”

Gledajući bešćutno lice sjetih se Andrića: ”Ima ljudi koji mogu tako dobro da prikriju hod svojih misli i tok svojih osećanja da niko ne može pogoditi njihovu pravu prirodu. Ali izgleda da naše misli i naša osećanja neosetno i neprimetno, godinama, modeliraju naše lice, kao tiha, uporna voda površinu zemlje, i kad stane da se primiče starost, odjednom se otvore na njemu neočekivane brazde i ponori. I svak može da pročita sve ono što je izgledalo zauvek sakriveno."

Eto, tako. Sve dođe na svoje. Đavo i konobar uvijek, na kraju, dođu po svoje.

“Konobar!”
“Izvolite.”
“Račun, molim.”
“Evo, odmah.”

U Haškom tribunalu: Radovan Karadžić, zločinac

Izlazim na Titovu ulicu, rijeka ljudi još uvijek nesmetano protiče. Hodam svojim gradom, slobodan. Kao i svakog dana nema puno onih koji plivaju tom rijekom a čije lice poznajem. Nema veze. Na ulici me sačekala neizvjesna budućnost. Za razliku od nadriljekara, sada osuđenog ratnog zločinca, nisam znao svoju sudbinu. Pravo i pravda nikada nisu bili u nužnoj relaciji. Zadovoljno nastavljam koračati kroz život.

Razmišljam o nenaučenim lekcijama i zaboravljenom znanju. Zločin je veći nego kazna, neuporedivo, ali je kazna ipak kazna, a presuda je presuda. Zapisana da se čita kada više niko od nas ne bude tu. Stotine stranica presude istovremeno su i istorija zločina. Provjerena, dokazana i zapisana istorija.

Istorija svijeta je istorija ratova. Istorija bolje pamti zlotvore nego dobre ljude. Ipak, nije isto znati da je osuđeni zločinac u zatvoru i eventualna pomisao da se taj isti kriminalac negdje krije i propovijeda “tihovanje” razvijajući “metodolijom” tehniku “odvajanja pažnje od čulnosti” i fokusiranje pažnje na ništa.

* Tekst preuzet sa bloga edinzubcevic.blogspot.com

Oceni 5