Slijepa sam, ali vidim
Keller 01 S

''Samoća i žaljenje su naši najgori neprijatelji; ako im se predamo, nikada nećemo učiniti nešto mudro na ovom svijetu''

Photo: Wikipedia

Helen Keller – Inspiracija za život bez ograničenja

Helen Keller (27.6 1880. – 1.6 1968.) bila je zdravo dijete, no, u dobi od 19 mjeseci oboljela je od upale moždane ovojnice koju je jedva preživjela. Posljedica bolesti bio je trajni gubitak vida, sluha i govora. Put iz mraka počela je nalaziti 1887. u dobi od sedam godina. Kao nadprosječno inteligentno dijete naučila je donekle brinuti o sebi, a postajala je i sve svjesnija da njenom životu nešto „nedostaje“.

Roditelji su je poslali u slavnu bostonsku školu za slijepe, Perkins Institute, u nadi da će se tamo naći netko tko će joj moći pomoći u obrazovanju. Taj netko bila je Anne Mansfield Sullivan koja je u djetinjstvu jednako imala problema s vidom i također pohađala Perkinsovu školu za slijepe. Kad ju je Anne upoznala, bila je neobuzdano, razdražljivo dijete koje se i zbog najmanjeg povoda znalo žestoko razbjesniti – sve dok nije pronašla način kako doživjeti svijet oko sebe. Odlučna Anne i neočekivano bistra Helen za samo nekoliko mjeseci komunicirale su jedna s drugom uz pomoć abecede na prste i rudimentarnog rječnika temeljenog na Brailleovom pismu.

S deset godina Helen je, potaknuta pričom o gluhonijemoj Norvežanki Ragnhildi Kaata, pokušala proizvesti govor. Također je mogla razumjeti ljude koji nisu znali ni abecedu prstima niti brajicu, i to samo dodirom njihovih pokreta usana.

Sullivan je primjenjivala i metode podučavanja Laure Bridgman. Davala bi Helen predmete da ih opipava, a istodobno je u njezinu slobodnu ruku prstima otkucavala njihove nazive. Nesvakidašnja marljivost učenice i iznimno strpljenje učiteljice urodili su iznimnim rezultatima. Ta iskustva opisala je u autobiografskoj knjizi Priča o mom životu (1903.) koja je postala bestseler i prevedena je na mnoge jezike.

U dobi od 14 godina, Keller i Sullivan preselile su se u New York gdje je Helen krenula u Wright-Humasonspecijalnu školu za gluhu djecu u New Yorku i posvetila se učenju govora.

Nakon toga se vraća u Massachusetts i upisuje Cambridge, gdje je školovanje platio njezin obožavatelj Mark Twain, koji je rekao da je Helen najveća junakinja u ljudskoj povijesti, kao i najveća žena nakon francuske nacionalne heroine Ivane Orleanske.

“Posrćem, padam, ustajem… Teškom mukom nastavljam dalje, ali idem naprijed… Sve sam željnija i sve više i više se penjem. Nazirem sve širi horizont. Svaka je borba – pobjeda.”

Tim je riječima Helen Keller opisala svoj studij na koledžu Radcliff na kojem je 1900. do 1904. godine studirala strane jezike i povijest, specijalizirajući se za englesku književnost. U vrijeme studija nastaju i prva njezina djela.

Samo 10 godina nakon što je uz pomoć Anne Sullivan naučila svoju prvu riječ, Helen Keller je diplomirala s najvišim ocjenama i postala prva gluha osoba koja je uspjela dobiti diplomu.

No, tu nije stala. Na Radcliffeu je obranila i doktorat iz filozofije, postavši jednom od popularnijih ikona američke kulture te se još jednom dokazala dokazala kada je odlučila angažirati se kao socijalna radnica.

Bila je neumorna aktivistkinja za rasnu i rodnu ravnopravnost, građanska prava, za prava osoba s invaliditetom, za pacifizam i militantni feminizam.

Jednom je izjavila: “Mislim da je Bog ženu napravio glupom kako bi bila prikladno društvo muškarcu!” Zbog svojih ljevičarskih ideja i članstva u Socijalističkoj stranci, FBI i njegov tadašnji direktor J. Edgar Hoover vodili su o njoj pomni dosje. Cijelog života Keller je predano radila za Američku organizaciju za slijepe (American Foundation for the Blind), putovala držeći predavanja u mnogim zemljama svijeta i bila vatrena zagovornica potreba i prava svih osoba s invaliditetom. U toj je misiji obišla četrdesetak zemalja i za svoj je rad dobila brojna priznanja i počasne titule.

Helen Keller je bila živi dokaz sposobnosti onih za koje se vjerovalo da „ne mogu“ i da su bespomoćni. Njena glavna poruka bila je:

“Mi smo kao i svi drugi. Tu smo da živimo život kao i svatko drugi. I u redu je da budemo to što jesmo.”

Godine 1915. ona i George Kessler osnovali su međunarodnu organizaciju Helen Keller koja je prije svega bila posvećena istraživanju vida, zdravlja i prehrane.

Slijepa i gluhonijema, Helen Keller napisala je sedam knjiga i, iako nikada nije čula nikakav zvuk, savladala je nemoć svojih glasnica i odlučno progovorila engleski, francuski i njemački.

Početkom 60-ih godina povlači se iz javnosti nakon što je pretrpjela moždani udar. Umrla je 1. lipnja 1968. u 88. godini života. Potkraj svog neobičnog i uzbudljivog života izjavila je:

“Slijepa sam, ali vidim; gluha sam, ali čujem.”

*Tekst prenosimo s portala VoxFeminae

Oceni 5