Nemoj me buditi: Prvi roman Marka Tomaša
Aabra 01 S

Photo: Braca Stefanović/XXZ

Hemijski sastav bola

Već od prve rečenice (“Prije nego što sam i dirnuo šalicu s esspresom stresao sam pelinkovac.”) čitateljstvo može naslutiti da će autor/pripovedač dugo i sistematski, gotovo sa izvesnim animozitetom, uništavati glavnog junaka, Njegovo Veličanstvo Pelinkovac. Ne opirući se, smerno zauzimajući namenjenu mu poziciju, između režnjeva autorova simpatikusa, glavni će se lik pretvarati u pogonsko gorivo stilskih bravura, dosetki i, nadasve, ozbiljne alkoholičarske refleksije. Negde između konstatacije izvesnosti smanjivanja zamišljene - ne nužno i aproksimativne, štaviše, gotovo egzaktne - količine, te ubedljivog mamurluka (tobož' prvi, haj'te, molim vas) i ad hoc mudrolija, iza kojih se kao brižljivo odabranu soundtrack valja nekakav neprebolni rhytm & blues.

Iz ovakve ekspozicije možemo se komotno prepustiti uobičajenom direktnom prenosu fabule, u ovom slučaju vratiti na početak. Ili, pak, skoknuti do generalija pripovedača: čovek “slobodne” profesije (novinar sudske hronike), okrutno nezainteresovan za gotovo sve što se dešava u vezi sa njegovim poslom, vlasnik miliona grčeva u stomaku i srodnih probavnih tegoba, na pragu četrdesetih, u starosnoj dobi kada ga progoni osećaj da se “upravo očešao o smrt”. Dok iskazuje znake života, oslanjajući se na neke davno usvojene rituale kojima ne vidi smisao. Nekakav događaj, susret sa ženom koja je upala u nevolje, za njega je zanimljiv jedino budući da novi oblik dosade nije na odmet.Tako ulazimo u vrtlog avantura o kojima vam pažljivi čitalac ne može mnogo reći, pogotovu o njegovom svršetku. Reč je, fakat, o kriminalu, zašto ne biste malo i rizikovali.

A glavni lik neće pobeći: “Prije nego što sam napustio stan stresao sam u sebe nekoliko pelinkovaca neodređene zapremine. Uzeo sam tri limenke piva iz malog frižidera u kojemu je rijetko bilo nešto drugo izuzev piva, pelinkovca i, katkada, viskija. Čovjek mora voditi računa o svom kemijskom sastavu”.

Krimi priča, dakle, i pripovedač koji u njoj ima ulogu da saopšti kako se, eto, nešto dešava. Drugi glavni lik (osim Pelinkovca), prvo lice jednine, čak i odlazi da nešto radi (prati suđenje) i u redakciju koja se savršeno uklapa u unutrašnjost njegovog malog frižidera. Idealno mesto za uvod u refleksne trzaje uznemirujućih misli za komešanje straha i bola, izgubljenost, besmisao. Odatle se odlazi na rekapitulaciju, svođenje računa, promalja se kovitlac neizgovorene istine: “Godinama sanjam svoj život. Sanjam ono što je sadašnjost. Što je bilo također sanjam. Prošlo vrijeme kao izgubljenu prtljagu. Ljude koje sam napustio ne mogavši podnijeti se. Sobe u kojima sam čekao da sve to nestane. Njih sanjam kao palače u kojima sam siguran da nigdje neću pogriješiti. Možda se cijeli život samo plašim neuspjeha. Neuspjeha u odnosima i poslu. Vaspitan sam da se svega plašim. Možda je tu ključ. Kao da je ikoga briga. A možda samo previše brinem i otuda ovaj osjećaj izgubljenosti i zbunjenosti. Svijet ne pripada meni. Ja ne pripadam svijetu.”

Zvuči kao pravi egzistencijalizam. Sa netom otkrivenim ljudskim licem. Zvuči kao bol. Kao odsustvo ljubavi koje sve vreme pritiska Prvo Lice Jednine. Kao prisustvo nepobedive praznine.

Nije baš da to nismo već čitali u stihovima Marka Tomaša (Trideset deveti maj, Varanje smrti, Crni molitvenik, Regata papirnih brodova), ali, kao da u njegovom romanu čitamo i prepoznatljivi, privremeno skriveni iskaz, stil koji smo očekivali u novom pojavnom obliku. 

Nemoj me buditi donosi ekstrakt bola koji je mnogo teško “stresti” u sebe.

Čitate na svoju odgovornost.

 

Oceni 5