Heroj borbe za ljudska prava i slobodu

Tačno u ponoć 17. februara 1998. godine  moja kćerka Maja, supruga i ja sletjeli smo u Njujork, sa svega dvije stotine dolara. Dok smo na aerodromu Džon Ficdžerald Kenedi pogledima tražili domaćine iz imigracione službe za prihvat izbjeglica, kćerka i ja svratili smo u prvu prodavnicu i kupili knjigu ''Noć''. Knjigu, koja je dio trilogije ''Noć'', ''Zora'', ''Dan'' napisao je Eli Vizel, novinar, pariski đak, profesor, pisac i prije svega borac i heroj borbe za ljudska prava i slobodu naroda širom svijeta, dobitnik Nobelove nagrade za mir 1986. godine. Tada nisam mogao ni slutiti da ću upoznati ovog svestranog čovjeka, filantropa, koji je preživio Holokaust, u Aušvicu i Buhenvaldu, gdje su ubijeni njegov otac Šlomo, majka Sara i najmlađa sestra Cipora, humanistu i borca za odbranu žrtava etničkog čišćenja u Bosni i Heregovini; čovjeka na čiju je ideju osnovan Međunarodni sud u Hagu za suđenje zločincima u posljednjem ratu na tlu Jugoslavije.

Sreli smo se u hotelu Don Cesar, u Sent Pitersburgu, na obali Meksičkog zaliva; Vizel je primijetio da na bedžu ispod mog imena piše ''Doboj, Bosnia and Herzegovina'' i upitao me kada sam došao, kako se snalazim, šta sam radio prije rata…

- Veoma mi je drago da sam upoznao kolegu novinara iz Bosne – rekao je tada Vizel. Bio je to jedan od najljepših trenutaka u mom životu.

Eli Vizel je svake zime dolazio iz Njujorka na Floridu, i ostajao tu po nekoliko sedmica. Bio je 23 godine predavač na koledžu Ekerd u ovom gradu, jednom od najboljh u Floridi. Poslije završetka studija na Sorboni, radio je kao novinar, dopisnik izraelskog lista  ''Yediot Ahronoth'', prvo u Parizu, pa zatim u Njujorku,  prvenstveno iz Ujedinjenih nacija  od 1956. godine. Bio je profesor na Siti koledžu za jevrejske studije u Njujorku, zatim u Bostonu i na još nekoliko koledža u Americi gdje je na devetnaest univerziteta proglašen za počasnog doktora. Napisao je više od šezdeset knjiga od kojih je ''Noć'' prodana u deset miliona primjeraka, širom svijeta, prevedena na trideset jezika. U Americi je ta knjiga nekoliko godina bila bestseler, najprodavanija, štampana u milion primjeraka! ''Noć'' i ''Dnevnik Ane Frank'' su osnovna lektira za proučavanje Holokausta. Prije sedam-osam godina Vizel je u listu ''Tampa bay times'' u Sent Pitersburgu objavio nekoliko do tada nepoznatih fotografija iz života Ane Frank.

Eli Vizel je rođen 1928. godine u rumunskom gradu Siget, u Transilvaniji.  Godinu dana pred kraj Drugog svjetskog rata, u maju 1944, porodica Vizel deportovana je u koncentracione logore u Njemačkoj. Bio je prvo zarobljenik u Aušvicu, gdje mu je tetoviran broj A-7723, na lijevoj ruci, pa zatim u Buhenvaldu. Strahote njemačkih logora preživjeli su 16. godišnji Eli i njegove dvije starije sestre – Beatrise i Hilda. Američki vojnici oslobodili su zarobljenike njemačkih logora  s proljeća 1945. godine. Eli je zatim odveden u jedno sirotište u Francuskoj gdje nastavlja školovanje.

Za vrijeme boravka u Parizu i studija filosofije, psihologije i literature na Sorboni, Eli Vizel je upoznao pisca Fransoa Morijaka, nobelovca, koji ga je podsticao da piše knjige o Holokaustu. Savjet svog kolege Vizel je poslušao i ne samo da je pisao knjige nego je svoj život posvetio traganju i širenju istine o Holokaustu. Djela Eli Vizela su svjedočanstvo o strašnom vremenu, dokumenti protiv zla i zaborava. Kada je 1985. godine predsjednik SAD Ronald Regan, prilikom posjete Njemačkoj, obišao groblje njemačkih vojnika, SS-ovaca, Eli Vizel se javno pobunio i poslao poruku najmoćnijem čovjeku na zemlji:

- To mjesto, gospodine predsjedniče, nije  za Vašu posjetu. Vaše je da odete na mjesto gdje su pobijeni milioni nevinih ljudi, među kojima je najviše Jevreja, koje su usmrtili njemački vojnici.

Svoj glas Eli Vizel je digao i protiv ubijanja i zločina u Bosni i Hercegovini. Dolazi u oktobru 1992. godine na Balkan, u času kada se Bosna tresla od ubijanja, plača i suza, progona nevinih ljudi, pljačke i beznađa; posjetio je Beograd, Sarajevo, Banjaluku i logor na Manjači i rekao: ''Bosna nije bila Aušvic, ali se dogodio genocid''. Došao je sa željom da se prekinu stradanja bosanskih naroda. Razgovarao je i sa Slobodanom Miloševićem i Radovanom Karadžićem poslije čega je izjavio:

- Pokušali su me ubijediti da su na dobroj strani, ali znao sam da nisu. I Milošević i Karadžić su imali moć da zaustave rat.  Ali, nije samo njihova greška. Svijet nije imao volju da taj rat zaustavi. Moja uloga je bila ne samo da ih pokušam uvjeriti da im svijet neće oprostiti, već da kažem i moćnicima u svijetu da treba da intervenišu i da zaustave rat. Bez intervencije Vašingtona, Londona i Pariza rat bi trajao još nekoliko godina.

Eli Vizel je bio jedan od svjedoka na suđenju Biljani Plavšić koja je osuđena za zločine u Bosni. Kaže da ga je posebno pogodila njena izjava ''da Srba ima dvanaest miliona i u borbi protiv muslimana može da ih izgine i šest miliona, ali  će ostali Srbi živjeti u miru''! Teško se može i zamisliti takva suluda ideja - da se žrtvuje šest miliona svojih sunarodnika! Biljana Plavšić, koja je često isticala da se zaklinje u Svevišnjeg, kao da je smetnula s uma da Bog neće žrtve nego milost. Jednom prilikom Eli Vizel izrekao je možda i najbolju ocjenu vremena u kome živimo: ''Vjetrovi ludila još vladaju ovim svijetom''.

Eli Vizel je bio neumoran u borbi za ljudska prava  sovjetskih i etiopskih Jevreja, starog naroda Miskito u Nikaragvi, izbjeglica iz Kambodže, Kurda i žrtava gladi u Africi… Za svoje napore i želju da se u svijetu živi u ljubavi za čovjeka, dakle bez rata, nasilja, ponižavanja, rasizma i gladi dobio je 1986. godine Nobelovu nagradu za mir. U obrazloženju Komiteta za dodjelu nagrade kaže se da je Eli Vizel nosilac poruke čovječanstvu za mir, razumijevanje i ljudsko dostojanstvo. Te godine, zajedno sa suprugom Merien, koja je takođe preživjela Holokaust, osnovao je Fondaciju za ljudska prava u kojoj je bilo sakupljeno oko petnaest miliona dolara. Ovaj novac Eli Vizel je povjerio bankaru Bernardu Madofu na čuvanje, koji je po Ponzijevoj šemi, prije sedam-osam godina prevario mnoge Amerikance i pronevjerio milione dolara njihove ušteđevine. Vizelovi su takođe izgubili veliku sumu novaca. Ogorčen zbog prevare, Eli Vizel je u intervjuu za ''Tempa bej tajms'' rekao da želi da Madof ostatak svog života provede iza rešetaka. Sud je osudio Bernarda Madofa na 150 godina robije.

U proljeće 2016. godine usudio sam se da ga upitam da li bi htio da dadne intervju za portal E-novine u Beogradu. Objasnio sam mu da već nepune dvije godine pišem za ovaj portal na kome se objavljuju tekstovi protiv fašizma, nacionalizma, zločina, korupcije i pljačke u državama nastalim poslije raspada Jugoslavije. Pokazao sam mu nekoliko tekstova Petra Lukovića, Tomislava Markovića, Bojana Tončića i drugih novinara i saradnika. U kratkim crtama objasnio sam mu o čemu su oni pisali na portalu E-novine. Rekao je da će razmisliti. Dan-dva prije povratka u Njujork, krajem marta 2016, potražio me i saopštio da pristaje sa napomenom da pripremim pitanja. Zamišljao sam kako će to biti možda moj najbolji i sigurno moj najdraži intervju. Rastali smo se uvjereni da ćemo se vidjeti za Novu, 2017. godinu sa željom da u januaru napravimo intervju za E-novine.

U životu ne bude uvijek kako maštamo i želimo. Sudbina je htjela drugačije. Drugog jula 2016, u 87. godini umro je Eli Vizel. I baš tog jula, dvadeset dana kasnije, ugašen je portal E-novine.  Ugasio se život čovjeka koji je pobožno i iskreno vjerovao da svijet može biti bolji i sve radio da bi zaštitio čovjeka i njegov život. To je bio najtužniji mjesec u mom životu, ovog ludog 21. vijeka.

Sredinom juna ove godine, u znak poštovanja prema svom sugrađaninu, ''najvažnijem Jevreju u Americi'', na Menhetnu, na uglu 84. ulice i avenije Central parka, gradonačelnik Njorka Bil DiBlezio svečano je proglasio jugozapadni ugao ovog dijela grada kao Eli Vizel put. Gradonačelnik najvećeg grada u Americi izjavio je da je Eli Vizel bio čovjek najsnažnijeg glasa za mir u svijetu i zato je Njujork ponosan i počašćen da se sjeća ovog izuzetnog humaniste. 

Grad koji pamti svoje najbolje ljude ujedno je i veliki grad ne samo po veličini nego i po svom velikom duhu.  Samo ljudi velikog srca kao Eli Vizel imaju snage da svoj život posvete odbrani čovjeka i njegovog dostojanstva. Njujork je u tom čovjeku, koji je gledao istini u oči i išao kroz život sa svojim bolom i svojom nadom, sa željom da svijet bude bolji i ljepši, prepoznao svjetsko blago.

* * *

Eli Vizel: Noć

Nikad neću zaboraviti tu noć, prvu noć u logoru koja je pretvorila moj život u jednu dugu noć, sedam puta prokletu i sedam puta zapečaćenu. Nikad neću zaboraviti taj dim.  Nikad neću zaboraviti malena lica djece, čija tijela sam vidio kad su se pretvorila u vijence dima pod nijemim plavim nebom. Nikad neću zaboraviti te plamene koji su zauvijek progutali moj vjeru. Nikad neću zaboraviti tu noćnu tišinu koja mi je oduzela, za svu vječnost, moju želju da živim. Nikad neću zaboraviti te trenutke koji su ubili mog Boga i moju dušu i pretvorili moje snove u prašinu. Nikad neću zaboraviti te stvari, čak i ako sam proklet da živim dugo kao i sam Bog. Nikad.

(Odlomak iz knjige ''Noć'', prevod sa engleskog: Maya Xenia Petrović Malagaris)

Elie Wiesel: Night

Never shall I forget that night, the first night in camp, which has turned my life into one long night, seven times cursed and seven times sealed. Never shall I forget that smoke. Never shall I forget the little faces of the children, whose bodies I saw turned into wreaths of smoke beneath a silent blue sky. Never shall I forget those flames which consumed my faith forever. Never shall I forget that nocturnal silence which deprived me, for all eternity, of the desire to live. Never shall I forget those moments which murdered my God and my soul and turned my dreams to dust.  Never shall I forget these things, even if I am condemned to live as long  as God Himself. Never.