Nogometna retro bilježnica: Dva uzastopna trijumfa Rijeke u finalima Kupa Maršala Tita ‘78/’79
Kup 01 S

Drugi meč finala Kupa Maršala Tita 1979: Nikica Cukrov (Rijeka) i Nenad Stojković (Partizan) u utakmici koja je završena rezultatom 0:0, nakon pobjede Rijeke sa 2:1 na Kantridi

Photo: Facebook

Heroji s Kantride

KAKO DA J' BILO ČERA, part 1, Marakana, 24. maja 1978.

Kad su naši u polufinalu rasturili mostarski Velež, moj je otac, još cirka s ulaznih vrata, koja se nalaze uvijek na istom mjestu, najavio s imperativom u tonu glasanja da  -  sad gremo si skupa va Beograd! Sestra je nastavila otpuhivati finu prašinu s prstiju koju je osobno proizvodila turpijajući tek zrihtane nokte, mama je zaključila da ima nekog neodgodivog posla u vrtu, jer proljeće je u punom naletu, pa se nema baš vremena za obilaženje nekakvih metropola u svrhu upražnjavanja navijačkih bedastoća. Preostali član obitelji, a bit će da je riječ o meni, poskočio je dva do tri puta po bivšem kauču, otada nadalje potpuno neupotrebljivom za daljnje aktivnosti gledanja škatule pokretnih slika, ne susprežući entuzijazam glede posjeta Marakani!

Ipak, da u potpunosti ne razočara tatu i mene ravnodušnošću spram odlučujuće finalne utakmice i otklanjanjem bilo kakve mogućnosti za pridruživanje ekspediciji, mama se, lijep alibi stvarno, uhvatila u koštac s izradom autentične navijačke zastave, koja je uključivala filigransko opšivanje svih detalja s grba najdražeg kluba – od svakog slova zasebno, do izlijevanja vode iz vrča, smještenog dolje, naravno, lijevo. Kad je zaključila borbu s heraldikom, postavila je grb na plavo (tad je plava boja bila puno bliža 'modroj', negoli ovoj akvamarin današnjoj) – bijelu podlogu i eto ga na – imao sam i bonus razlog za ushićenje! Nono je žrtvovao, teška srca vidio sam mu na licu, novu novcatu metlu, dekapitirajući joj slamnati dio, predavši mi bašton svečano kao da je na Danu mladosti onom barbi uručio štafetu.

Prije negoli sam je zauvijek ostavio u službi promicanja slavnog riječkog nogometa, nekoliko puta sam zamahnuo protiv nevidljivog neprijatelja u zraku, čisto da provjerim statiku štapa. Iako me je u jednom trenutku kisik bacio na pod, čemu nisu odmogli ni moji spretni tinejdžerski koraci, uspio sam se osoviti ponovno na noge i zaključio kako sam naposljetku ipak ja izišao iz tog rata pobjednikom, nakon čega sam nataknuo gotovu ukrasnu krpu s obilježjima NK Rijeke na ovo bezopasno oružje i počeo bezglavo juriti niz ulicu. Dolje, pa onda uzbrdo nešto sporije, ali kakvu god brzinu da sam koristio u tenisicama zastava je vijorila! Uspjeh je bio, dakle, zagarantiran! Crno ti se piše Trepčo! Ili nešto slično vjerujem da je, više kompromitirajuće i nekontrolirano, izlazilo iz mojih ustiju.

23. svibnja – mama nam je napunila kufere. Imam dva para mudandi unutra, facolići za brisanje nosa i, bude li neophodno, suza – komada 12, pastu i četkicu, nešto manje od osam panina punih nekakve salame za koju me nije bilo baš previše briga, ali sam ih odlučio konzumirati samo da me nitko ne gnjavi sa svim tim jedenjem, sokovi su prijetili razliti svoje sadržaje po našoj skromnoj odjeći ako ih još samo malko stisnemo uz jakne, pa je kriznim obiteljskim blic sastankom odlučeno da se ovi proljetni modni kerefeki imaju nositi na sebi, bez obzira na +27˚ u zraku. Jer tamo, na kontinentu, je uvijek hladnije. Uh, kakva falinga, nemate pojma!

Početak utakmice na Marakani 1978: Kapiteni Rijeke i Trepče, Zvjezdan Radin i Miško Stolić,  sa sudijama

24. svibnja – iznureni, stižemo rano ujutro u Begeš. Tata tvrdi da zna di je ulica Generala Ždanova. Ali, avaj, zaboravio da nema pojma ćirilicu! Nema problema, naučio sam u školi, velim. Na to on, ne baš uvjeren u moje poznavanje tog pisma, otpovrne: a da pitamo ove iz taksija? Hmm, slegnem ramenima jer otac očito misli da mi nisu baš sve vide u glavi na ispravnim mjestima, pa ujedinjeno promišljanje evoluira u angažiranje šofera i njegova vozila u transport nas dvojice do tražene adrese. Platio je u dinarima. Bilo bi mu draže da je potrošio meni za sladoled, ali ko se dovraga mogao sjetiti da ovi tu koriste ne do kraja poznato pismo za sporazumijevanje.

Ugostio nas je tatin kolega iz mornarice, da se okrijepimo miješanim mesom, salatom iz njegovog srijemskog vrta, kolačima - samo doduše - iz slastičarnice, jer ga je supruga na vrijeme odlučila napustiti tijekom održavanja finala i zbrisala na selo na par dana. Dok su momci, uz šljivovicu, evocirali prošlost, ja sam gledao kroz prozor, bez riječi pratio nevjerojatnu pokretnost grada – tramvaja, automobila, buseva, pješaka. Nije bilo osobito uzbudljivo razvijati svijest o vlastitoj provincijalnosti.

Veliko iznenađenje: Tim Trepče 1978. godine

Tata je pitao kolegu da i on ode s nama na tekmu, ali se ovaj izvukao na foru da mora nešto nezaobilazno napraviti za direktora poduzeća, no da nema problema za prijevoz do Marakane. Ali, otac je zauzeo odlučni stav da je tako što isključeno, da ćemo se mi radije prošetati ulicama, mada mene prije toga uopće nije konzultirao o toj ideji, pa sam samo još jednom slegnuo ramenima, držeći čvrsto uza sebe onaj nerazvijeni barjak, da ne bi slučajno nekako dobio nožice ili ostao u ovom 163m² sitnom stanu, naslonjen na kćerin klavir.

Onda smo krenuli. Poslije četrdesetak minuta bauljanja širokim avenijama, skuhani i ne osobito mirišljavi, naslutili smo obrise stadiona. Napokon, zastava je ponosno lelujala na mom ramenu, a onda je tata uskliknuo – vi'š ih naši! I stvarno, ondje, sa sličnim rekvizitima su dolazile grupice Riječana, spajali smo se u jednu rijeku, pjevalo se Tutti mi chiamano bionda, Kad Rijeka krene sa bijelog centra, pa onda još neke canzone d' una volta, dali smo na ulazu na uvid tikete, a taman sam prerastao onih graničnih 13 godina dokad je sve bilo besplatno, i napokon smo bili u toj megalomanskoj školjkci. Tata mi je objašnjavao na uho da inače tu bude i do 100.000 ljudi! Mene je zanimalo dal navijača ili ljudi? Na što mi je uzvratio da ga ne zajebavam. Pa, dobro, a zač ih je sad ovako malo? Aš igraju naši i ovi s Kosova.

A-ha, odgovorio sam s potpunim nerazumijevanjem.

Slavlje igrača Rijeke: Sa peharom Maršala Tita na beogradskoj Marakani 1978. godine

Krenulo se s centra! Jedni su trčali amo, pa protivnički igrači za njima. Zapravo, oko lopte se vodila ključna bitka. Avramović je uglavnom stajao po sredini gola, ali katkad bi si pogledao u rukavice, pljunuo u njih, protrljao pažljivo, pa se ovlaš naslonio o stativu. Na suprotnoj strani, Desnica je izluđivao Ljiljaka i Grbovića, nabacivao na glavu Kustudića, al ovog baš nije išlo! Ademi je jednom došao blizu šesnaesterca, ali je Hrstić samo pogledom napravio da se ovaj napadač sprtlja i polomi oko penala. Sudac Ristić ga je potpuno izignorirao. Na poluvremenu ostao je početni rezultat.

Tata si je našao nekog za ćakulu, pa sam mogao malo u miru prokopati si po uhu, zvjerati okolo po velebnom zdanju, srkati sok od marelice na slamku.

Trepča je po izlasku na teren pokazala da može zaprijetiti. Ne sjećam se kako, ali tata me uvjerava da su imali neku priliku, i da je Savović stvarno bio opasan. Kako li su njemu ostali u glavi ti igrači, meni je enigma. Ipak je to bilo 1978., a i punk mi je bio jako jako fora. Glavni je sudac nakon još nekakvih 45 minuta drugog poluvremena odsvirao kraj, a na semaforu je stajalo 0-0. Ide se u produžetke. Ovi na travnjaku se okrepljuju, vidim kako Spasojević tjera i savjetuje Radovića i Ružića nek idu prema Trepčinom golu čim dobiju neku loptu za kotrljati je pod nogama. Ovi klimaju glavama kao da im je sasvim jasna ta trenerska taktika, ali bit će da su samo se htjeli riješiti tog ogromnog tereta koji je pred njima u produžecima.

Fiiiiiiii!, zaroštao je Ristić, a Rijeka se sjurila prema Mutibariću. Lopta je kratkim potezima došla do Milana Radovića, ovaj se oslobodio Prekazija, po zemlji šutirao i nekim čudom naši su zabili! 1 protiv 0! Odjednom sam se našao na tatinim ramenima, zastava je ispala, brinuo sam se za njezinu sudbinu više negoli se veselio tom predivnom golu! Neki dobri čiko dodao mi je tu palicu i moja je radost bila potpuna. Otac je pokupio neku čvrgu od drške, ali nikada mi nije prigovorio zbog toga. Konačno, nakon dugog mučenja utakmica je privedena kraju, naši su skakali jedni po drugima, radili ljudske piramide, međusobno se gurkali i bacali po zelenoj površini, dolazili do tribine na kojoj smo bili i mi dva, jer ondje se vijorila plavo-bijela kombinacija, pa smo bili uočljivi u odnosu na ostale navijače. Ili sam ja to tako želio upamtiti.

Upriličena je i brzinska svečanost uručenja trofeja Kupa maršala Tita, pa je Zvjezdan Radin s ten važon va rukah, okružen kompletnom infrastrukturom kluba poveo pobjednički krug po stadionu. Još je bio u dobroj kondiciji unatoč iscrpljujućih 120 minuta igre. Tata mi je rekao nek se sad držim njega jer da ćemo se spustit i nas dva dole, ča bliže stazi. Tako je i bilo, preskakali smo stolice, ljude, dobronamjernike koji su nam se dragovoljno uklanjali s puta, i stigli taman prije negoli je klupko igrača NK Rijeke s pozlaćenim ćupom stiglo ispred. Tata me je podignuo za hlače, Amerikanci to zovu vedžis, i zaurlao takni ga takni ga, a ja sam, unatoč neugodnom ambijentu oko prepona, zaista posegnuo i na punu sekundu do možda cijele dvije držao prste na Titovom trofeju! Igrači su, srećom po mene, produžili dalje, a ja sam se vratio u prijašnje stanje. Krepani od cijelog dana, teškim smo se korakom zaputili prema hotelu. Zaspao sam ko cjepanica.

Navodno, dok sam ja još plutao nepreglednim morem snova u hotelskoj sobi, igrače kluba su na Korzu dočekali stanovnici Rijeke i cijelog pripadajućeg prstena (barata se brojkom od 20.000 ali ja ipak to držim skromnom procjenom pa sam uvjeren da ih je bilo i preko Marakaninog kapaciteta), slaveći najveći uspjeh u povijesti!

Ha, ne mo'š bit na sto strana istovremeno!

KAKO DA J' BILO ČERA, part 2, Kantrida, 16. maja 1979.

Pozdrav publici na Kantridi: Igrači Partizana uoči prve finalne utakmice Kupa Maršala Tita - meč je dobila Rijeka rezultatom 2:1

Upravo sam otkrio Jacka Kerouca, vozao se njegovom 'Cestom'. A pred 358 dana zaključio sam status pionira, te stekao epoletu omladinca noseći je već evo cijelu godinu minus tih sedam dana. I ne samo to. Sprašili su me, samo još koji dan kasnije, i iz osnovne škole. No prije Velikog otpuštanja još je valjalo održati riječ (član 5, točka 1) zadanu prije nekoliko godina i bespogovorno se odazvati pozivu pri sudjelovanju velikog sleta. Ovaj nije isključivao retoriku samoupravnog socijalizma iz uporabe, dakako, pa su nam dijelovi svijesti itekako bili indoktrinirani ponekim obilježjem tog doba. Evo, naprimjer, na gramofonu mi se bjesomučno vrtio longplej od američke new wave/punk grupe The Real Kids.

Zamislite, ta je ploča bez intervencije komisije za šund licencno objavljena u Jugi bez obzira što je sadržavala tekstove primjerene neuravnoteženoj i kontaminirajućoj zapadnoj mladeži, a nikako ne ovakvima koji su odrastali u našem dijelu Evrope. Razlog je bio toliko budalast da spada zaista u kategoriju kurioziteta. Naime, izdavačka kuća zvala se vrlo prikladno, valjda ciljano prema Kubi i ostalim sličnim politički obojanim zemljama svijeta, Red Star Records. Kad ste, dakle, deflorirali ploču, nataknuvši je na aparat za sviranje ovih nosača zvuka, crvena se zvijezda 33 i 1/3 puta u minuti vrtjela, stvaravši lijep privid vrtoglavice u konzumenta. Pod utjecajem subliminalne ideološke poruke obožavao sam taj album i naučio odlično svirati reketu za tenis! Najdraža pjesma za virtuozno hvatanje sa sportskim rekvizitom: Reggae Reggae. I nema ama baš ni trunku nasludbe o jamajkanskom ritmu. Tome se nisam mogao oprijeti, ma kakvi!

Dana 16. svibnja 1979. odigravala se prva finalna utakmica. Ovdje, na Kantridi. Školu su nam ukinuli za taj dan. Naša je sreća, međutim, bila ograničenog karaktera. Jer od ranog je jutra to uključivalo pojavljivanje na stadionu, postrojiti se po atletskoj stazi, slušati razne male diktatore kako nam se valja ponašati tijekom tog svečanog dana. Podijelili su nam sokove. I sendvič. Svakom po jedan, ne primjerak po nas sedam. Nije se štedilo, to vam mogu reći. Onda su nam uvalili majice – crvene za one koji su svojim tijelima ispisali ime doživotnog predsjednika i za one s matematičkim porukama, 60 i neki drugi broj. Kvragu i s njim. Neki manje privilegirani dobili su, valjda po kazni, žute i bijele t-shirtove. Kakvi luzeri!

Koreografija je uključivala i folklorne navade svih naroda i narodnosti one bivše zemlje čije se ime sustavno voli izbjegava napisati. I tako, nakon što smo danima uvježbavali te zahtijevne pozicije u kojima smo ljubili travnjak i skrušeno se molili da nam klub i opet uzme Važ, konačno smo pred 20.000 Riječana bili izloženi - skupa s pokalom, koji je cijelu godinu bio dijelom svečane veltrine u uredu direktora kluba, te igračima lokalnog tima i onog protivničkog na crno bijele štrafte. Kad si mlad kičma te uopće ne boli onako skvrčena. Iako, udobnost nije bila prva na pameti funkcionerima partije kad su nas držali tako kratko ondje. Nešto manje od dve ure. Pa da. Okrenuo sam u jednom trenutku glavu na lijevo, čisto da se uvjerim dal su ama baš sve stijene bile popunjene. Jesu. Zadovoljno sam nastavio pasti ponuđeni desert u obliku zelene trave. Bilo je usput, dakako, i nešto govorancije, al se to nije čulo dalje od centra. A i ovi lovranski limenjaci nisu djelovali impresionirani tim političkim blasertruć retoricima pa su udarali po starim provjerenim hitovima.

A oni nisu uključivali poznavanje repertoara moje najnovije akvizicije među plejkama, Real Kidse. Upravo kad mi je dodijalo gore opisano sklupčano stanje tijela i duha i poželio sam se ondje malo istegnuti, pokazati bicepse i one druge mišiće šta ti se razvijaju sami od sebe ako ne bildaš nimalo, počeli su nas tjerati s terena. Iš - iš! Idemo! Nek se sad ubrzamo i da šta čekamo?! Razbježali smo se pred tim razgoropađenim desetarima i njihovim bičevima i posakrivali se po atletskoj stazi. Ondje nam se nudilo skupljanje lopti te ubacivanje istih prema igračima. Naknada je iznosila nijedan šamar! Vu – hu! Veselo smo se odazvali. Barem ja.

Onda je Jeka Primorja oplela himnu kluba. Bilo je ko na sprovodu tiho i ganutljivo. Prolomio se aplauz, pola od olakšanja a ostalih pola od gušta. Već ovisi ko je za koga navijao. Ali, hej, kad Riječani rade šou program onda tome nema konca! Jer tad su plesači, oni šta su bili poredani okolo (a neki su se držali i za ruke, bio je to simbol nečega, ziher), iz KUD Student udrili po kolu jugoslavenske braće i sestara. Narodnjaci, pih! Uvijek ista priča, 1979 ili 2014 ili 2041! Ja sam pronašao tatu tamo ispod reklame za Elektrolux, možda zato jer je uporno urlao da ako san ča jil. Oduševljeno sam mu pokazao dimenzije, 14 X 7cm, sendviča s parizerom kojim su nas našopali, na što mi je on zadovoljno zaklimao da je to u redu. Još je nešto dobacio minutu kasnije, ali bila je galama pa sam slutio da je ovog puta mogla biti riječ o tome dal mi je hladno ili ne, na što sam mu poručio da je sve u najboljem redu! Kad sam vratio pogled na zelenu površinu ovi su još hopsali. Nikad kraja akrobatskim egzibicijama! Nad glavama nam je potom počeo desant! Nije zafrkancija! Kružili su avioni, komada dva, visoko iznad i izbacili nekog tipa dolje! Padao je slobodno i to dulje vrijeme, cirka 20ak sekundi, a onda ga je neka vučna sila povukla prema gore! Jer je uključio padobran. To mu nije, međutim, smetalo da napravi dva đira okolo centra prije negoli je doskočio ravno na onu bijelu točku s koje se počinje igrati nogometni susret! Spustio je loptu ondje i svi smo se ponadali da je sada STVARNO došao kraj tim kerefekima od predigre!

FK Partizan je složio respektabilnu ekipu protiv branitelja Kupa, svima su se tresle gaće od Klinčarskog na lijevom krilu. Ali ni naš Edmond Tomić nije bio za bacit, ma kakvi! Kad je ljubljanski sudac Nikič zasvirao u fućkalicu, stadion je eksplodirao. Ne ono kao doslovno, nego se začuo moćni veliki huk s tribina. Da je bilo suprotno morala bi bit angažirana protuteroristička agencija, šta li već. Naravno, Beograđani su stiskali, a mi se malko branili. Povremeno, oklijevajući, zapičili bi se u kontranapad i već u 18. minuti iz jedne takve situacije Cukrov zabija za naše vodstvo! Jaoooooo!, začulo se iz mnogih grla kojima su bili miliji gosti. Sjećam se da sam skakutao po onoj crvenoj stazi kao neprivlačan križanac orangutana i klokana. Neki dječarac iz druge škole me je nokautirao, ali slučajno. Brzo sam se pribrao i nastavio s prethodnom aktivnošću, ždoing-ždoing-ždoing, ko na šustama.

Naši su se sustavno branili, a kad bi bekovi Filipović i Hrstić nahrupili prema naprijed, Partizanovci su se u rikvercu povlačili i međusobno sudarali. To je bilo baš fora. Malo je manje bilo zeka-peka kad je Kozić u 67. minuti izjednačio. Ko da su nam neznatno potonule lađe. Ondje iza centralne tribine vidio sam dvije barke kako gube bitku s bonacom i polako silaze na dno mora. Već mi je bio pun kufer i utakmice i uvertire za dan mladosti, poželio sam se pokupit doma, kad li krene neki improvizirani napad Rijeke prema Zaladu. Lopta ide amo i tamo, pa natrag, netko je ispuca naprijed, a tamo se, oko penala, motao Ružić na kojeg su navalili Kovačević i Kunovac, a sve u cilju da upravo oni budu zaslužni da tjedan kasnije podignu pokal umjetnika pukovnika prvoborca Branka Šotre prema nebu. I tako, dok su oni snatrili o tim budućim zvjezdanim trenucima na svom stadionu JNA, zaboravili su na Bursaća koji je spletom izvanrednih sposobnosti (lakat+koljeno+rame) oslobodio se Kozića, kopačku gurnuo prema golmanu, skupa s loptom dakako, i zakucao ih oboje iza crte! Opla miki! 2 protiv 1! Pleh muzika z Lovrana je ponemela, sve je zapjevalo i zatancalo, ovi s najviših stijena su izvodili salto, ali bez mortale učinka, zastave zaklanjale vidike, sve u svemu festival ljepote i sportske pobjede! Još je valjalo izdržati našima samo 6 ili 7 minuta do kraja i fiju!, imaju solidnu prednost pred uzvrat 24. svibnja!

Kad je susret finil pješke sam se, iznuren – a to već postaje pravilo nakon finalnih riječkih tekmi, uputio doma. Ne sjećam se pravo da vam velim jel sam se tuširao ili ne, ali nekako pretpostavljam da me mater nije puštala ni blizu dvorištu ako joj svečano ne obećam kako ću cjelodnevno stečeni pot isprat prije spavanca u kadi. Jedno je sigurno – doma sam arival prije tate. Kad se i ovaj pojavio - veseo - u kuhinji, pregledao je pažljivo popudbinu frižidera gorenje, te dijelove pothlađenih artikala kombinirao s dosta kruha i maneštre. Među zalogajima mi je priopćio i tužnu vijest – ovo leto ne gremo va Beograd. Nevjerojatno, ali laknulo mi je.

Trijumf u Beogradu: Pehar Kupa Maršala Tita uručuje se igračima Rijeke, maj 1979.

Odluka se pokazala ispravnom jer tamo smo odigrali zero – zero i jedini smo, dotad u YU nogometnoj povijesti, uz Hajduk i Crvenu zvezdu, uspjeli obraniti veliki srebrni trofej! Sama je tekma bila fanj štufna, gledalo se na JRT, a jedino šta je bilo vrijedno spomena je bilo koškanje Desnice i Klinčarskog, pa ih je sudac Manojlovski lijepo zamolio, uz prigodni crveno dizajnirani papirić, da idu ća s terena. Partizanovac koji nam je tjedan prije zabio onaj izjednačujući gol, dakle Kozić ako niste pažljivo pratili tekst, nije se mirio s tom odlukom pa je i on četiri minute također ispraćen od strane čovjeka u crnom u svlačionicu. I opet je bila fešta doma na dočeku jedanaest hrabrih i onih ostalih koji se nisu imali priliku dokazati.

* Priče iz knjige "Canzoni d'una volta" prenosimo sa dozvolom autora.

Oceni 5