Retro: Dogodilo se 1969. godine
Bittl 01 S

Photo: amazon.com

Hipijevska kontrakultura i seksualno oslobođenje

Brojka iz naslova nije clickbait za ljubitelje erosa, mada šezdeset devetka može asocirati na sličicu iz seksualnog priručnika ili na erotske ilustracije iz indijske Kama Sutre, možda i na popularne sajtove za odrasle, ako si uspaljeni tinejdžer ili zaljubljenik u hardcore poetiku, ali je ’69. ovdje zanimljivija samo kao godina.

Te ’69. John, Paul, George i Ringo ovjekovječili su jedan trenutak u vremenu slikajući se na zebri londonskog Abbey Roada. Tada nisu mogli znati da će to postati najznamenitija fotografija Beatlesa, i općenito jedan od ikoničnih pop-kulturnih foto zapisa. Swinging London njihao se u ritmu Rolling Stonesa i Kinksa. Mini suknje, cvijetni dezeni, drečavi sakoi i ekspresivnija šminka bili su dio modnog šarenila swinging kulture. Jedna dinamična pop revolucija intenzivno je življena.

’69 se desio i Woodstock. Hipijevska kontrakultura i seksualno oslobođenje bili su na vrhuncu. Neka Linda i neki John vodili su ljubav na livadi, prepustili su se čulnim senzacijama i romantičnim predodžbama. Puteno i osjećajno harmonizirano je na Woodstocku. Poljem se širio miris marihuane, LSD je otvarao vrata percepcije, tako barem vele Aldous Huxley i ljubitelji njegovih poznijih radova. Šarena hipijevština širila je ideje slobode i zajedništva. Ljubav i antiratne poruke odaslane su u svijet. Make love, not war, parola je koja se urezala u kolektivnu svijest jedne generacije.

A onda ni dva mjeseca poslije, na prvom programu BBC-a, John Cleese je izgovorio: A sada nešto sasvim drugačije. I bi tako. Televizijskim eterom protutnjao je Leteći cirkus Monty Pythona. I zabezeknuo puritansku Britaniju, naviknutu na konvencionalniji tip humora i tradicionalne gegove.

Mogao si tako vidjeti raspjevane drvosječe koji se vole oblačiti u žensku odjeću. Ocvale gospođe i bakice koje se torbicama mlate u blatu, simulirajući bitku kod Pearl Harboura. Marx, Lenjin, Che Guevara i Mao Tse-tung u tv kvizu gdje im se postavljaju pitanja o engleskom nogometu. Picasso, Kandinski i Mondrian slikaju po Engleskoj vozeći bicikl, dok ih voditelj sa BBC-a frenetično prati. Nogometna utakmica između antičkih i njemačkih filozofa koju sudi Konfučije, utakmica u kojoj Nietzsche fasuje žuti karton a Sokrat zabija pobjednički gol. I tako dalje i tako slično, a tu su i nadrealne animacije Terry Gilliama kao zaštitni znak serijala.

John Cleese, Eric Idle, Michael Palin, Terry Jones, Graham Champman i Terry Gilliam razbili su krute okvire tadašnjeg humora. Ismijavali su sve redom: religiju, seksualnost, nacionalizam, vojsku, povijest, intelektualce, filozofe, umjetnike, voditelje sa BBC-a, britansko društvo, Evropu… Ismijavali su čitave kanone misli. Njihov humor imao je štono bi se reklo subverzivnu oštricu. Pa ipak, subverzivno djelovanje i društveni angažman Pajtonovcima nisu bili primarni, nisu im zapravo uopće bili važni. Važno im je bilo da se dobro zezaju. Bio je to humor radi humora, svojevrsni l’art pour l’art.

Taj plimni val novog humora kasnije je zapljusnuo i druge dijelove svijeta. Tadašnju Jugoslaviju, recimo. Pajtonovsku formu u Jugoslaviji je preuzela sarajevska Top lista nadrealista, popunjavajući je domaćim bizarnostima i specifičnim lokalnim humorom, baš u Jugoslaviji i baš te ’69. Orson Welles i Yul Brynner ratovali su jedan protiv drugog po hercegovačkim gudurama, snimala se Bitka na Neretvi, ekranizacija možda i najslavnije bitke Drugog svjetskog rata na zapadnom Balkanu, kako se danas geopolitički krsti ovaj dio svijeta. Orson je bio veseli Ravnogorac sa šubarom na glavi, a Yul Brynner partizanski gerilac. Nije poznato jesu li Cleese, Idle i ekipa gledali Bulajićev filmski spektakl, ali njihovo poimanje Drugog svjetskog rata ionako je nešto potpuno drugačije u odnosu na zvaničnu verziju. Pajtonovci su svojim tumačenjem ovog međunarodnog sukoba dali nemali doprinos žanru alternativne historije.

Elem, naciste u Drugom svjetskom ratu nisu porazili ni Churchillova mudrost ni Titovi gerilci, ni Bitka za Britaniju ni Bitka za Staljingrad, ni savezničko iskrcavanje na Normandiji ni mitraljez Bate Živojinovića - presudio im je ni manje ni više nego – vic! I to ne bilo kakav vic, nego onaj najsmješniji na svijetu, ili u originalu – Killer joke. Niko ga nije mogao pročitati i ostati živ, a naposljetku je preveden na njemački što je bila prekretnica za pobjedu u Drugom svjetskom ratu.

Killer joke skeču britanski vojnici lagano, s papirom u ruci, trčkaraju prema nacističkim rovovima i horski čitaju vic. Njemački vojnici, zakocereni od smijeha, padaju kao pokošeni. Mrske Švabe doslovno umiru od smijeha. Nacistička Njemačka u konačnici je kapitulirala. Killer joke je deklasirao Treći Reich.

’69 je bila epohalna za humor, a šestorka iz Letećeg cirkusa najzaslužnija je za to. S Monty Pythonom humor 20. stoljeća dobio je svoju avangardu, dobio je eksperimentalnu formu, inovativnu ideju i urnebesnu izvedbu. Parodija i farsičnost dobili su s Pythonom svoje novo ruho. Jedna uvrnuta ideja realizirana je kao TV show i ušla u televizijski i pop-kulturni kanon.

Oceni 5