Dnevnik s ruba
Apanik 01 S

Photo: regmedia.co.uk

Histerije naše svakodnevne

Zanimljivo je kako se u Bosni a i Hercegovini začas upadne u histeriju. Cijelo društvo ima tu ničim izazvanu i bezveznu supermoć da preko noći sklizne u nervni slom. Znam da postoje razlike između histerije i nervnog sloma ali ja nisam psihijatar nego sam samo čovjek koji ponekad ima moć sa strane posmatrati stvari.

Onako kako ja vidim našu stvarnost čini mi se da su ljudi dosta dokoni na poslu, i da puno vremena provode na socijalnim mrežama, kao što i dosta vjeruju čitanim portalima. Ako su čitani ne znači da njihovi kreatori znaju tačnu razliku između dobra i zla. Ne samo da ne znaju takvu razliku nego je i dodatno zamagljuju iz dana i dan, te zaglupljuju ljude novim smećem od sadržaja.

Priznajem, samo sam čovjek od krvi i mesa, i mene ponese pjesma, i ja postanem ljut kao i naši dragi sugrađani, stanovnici ove bijedne zemlje. Na Itaki i ja bih da ubijam, kako je zapisao veliki Miloš Crnjanski u pjesmi Prolog u knjizi Lirika Itake iz 1919.

Kako pjesma ponese tako brzo i spusti, volim kada me spusti tamo gdje mi je mjesto, a to je ono posmatrača svijeta. Volim posmatrati svijet, tek tako, bez svrhe i cilja, mada je svako posmatranje na kraju plodonosno. Uvijek se nešto ispili iz tih misli. Tako sam sposoban satima sjediti na Alexanderplatzu u Berlinu, i inače sam sposoban danima hodati Berlinom onuda kuda me noge, oči ili slučajna ideja ponesu. Zato imam problem kada apliciram za neku bogatu evropsku rezidenciju za pisce kako da im objasnim da imam plan za novu knjigu, ali da on nije baš konvencionalan. Moj plan je free jazz; šetnje gradom i gubljenje vremena, u tome sam šampion svijeta. Ne volim skice ni grafičke prikaze novele u nastanku. Jednom sam isprintao 52 kucane stranice romana u nastanku i zalijepio sve roman po zidovima spavaće sobe. To sam uradio jer sam mislio da ću imati bolji insight u tekst, i da ću ga moći ispravljati stojeći pred tim zidovima od papira. I tako je to onda stajalo dvije godine a da nisam slova ukucao u rukopis, nemojte misliti da ti listovi i dalje ne stoje na zidovima. Stoje, ali nešto se, ipak, ukucalo u rukopis.

Zapadnjaci vole produktivnost, i stalno te pitaju: "Jesi li bio produktivan?" Uvijek imam problem s tim pitanjem, ne znam šta da odgovorim, pa nisam stroj, pisaća mašina u obliku humanoidnom. Više sam od toga, splet sam živaca, skupina gena, fenotip i genotip koji se odaziva na neko ime i prezime. Jebiga, zapadni jarane, nisam produktivan, ne znam kako da ti to objasnim.

Volim ništa ne raditi, samo tako šetati svojim omiljenim gradovima, ali ti to nećeš nikad moći razumjeti, pa tako nećeš moći razumjeti ni ono što pišem, iako koristim jasne, precizne riječi od najprovidnijeg gorskog kristala.

Tako kako posmatram svijet i pišem, ili ne pišem nego se samo pripremam za pisanje, to je stanje koje volim postići. Nije ga lako postići pored svakodnevne opterećenosti dnevnom politikom. Zato volim što sam pisac jer imam tu supermoć da sve vidim i sve osjećam a opet mogu se skroz isključiti i vidjeti kako naše društvo tone u histeriju kao u duboku i mračnu noć.

A to se upravo dešava pred našim očima. Ne razumijem zašto državna reprezentacija mora nositi majice s natpisom "policija", i zašto svako žaljenje mora imati svoj ultra-javni, teatralni obol? Zašto naši slavni sportaši moraju svojim statusima i komentarima na Instagramu propratiti svaku tragediju koja se desi u našem društvu, ili događaj sličnog značaja? Imam bezbroj ovih zašto, i premda znam odgovore na manje-više sva ta pitanja, opet ne znam šta je triger za masovnu psihozu, za psihotične epizode, kolektivnu histeriju u koju potone cijelo naše društvo samo zato što su neki zli mafijaši ubili dvojicu uzornih sarajevskih policajaca na dužnosti.

Za mene je država prestala postojati onda kada je neki sin nekog šupka miljenika vladajuće partije ubio Dženana Memića ili Davida Dragičevića. Tu prestaje svaka moja empatija spram države. I ne pada mi na pamet da pišem na Twitteru kako je ubistvo dva policajca napad na nekakvu državu. Napad na državu se desio u Bugojnu ljeta 2010. kada je jaro-vehabija Haris Čaušević Oks raznio pola zgrade policijske stanice i ubio jednog policajca, jednog teže i pet još lakše ranio. To je bio napad na slobodu u ovoj državi. Znamo da imamo kratko pamćenje, zaborav je jedino čega se mi sjećamo.

Ne mogu pristati na kolektivnu patetiku, jer nisam volio ni kolektivni patetični zanos bivše države, koji je kud i kamo imao savršenu ikonografiju. Jebeš društvo koje je u stanju da funkcioniše samo kada mu se dešavaju nekakve antičke ili biblijske tragedije, državotvorna ubistva etc. To je pretpotopno društvo koje stalno zahtijeva epskog pjevača da o njemu gusla i gusla. Ne volim epiku, gusle, ni krokodilske suze.

Kolektivna histerija će brzo proći. Koliko sutra svi ćemo biti pritisnuti bremenom svakodnevnice u kojoj nema vode, i u kojoj Sarajevo zajedno sa Pekingom ima najzagađeniji zrak na svijetu..

*Tekst prenosimo iz prijateljskih BH Dana

Oceni 5