Treća valpurgijska noć
Tlerr 01 S

Photo: Bundes Archiv

Hitlerova borba oplemenjena umjetnošću

Nastavlja se. Počelo se nagovještavati "nakupljanje svega što pokreće Nijemca", što je Goebbels izričito odredio kao srž stvaranja nacije. Vođe su učinile dobru stvar, kada su za ministra propagande odabrale čovjeka, koji je sposoban utjecati na putovanja (u pravcu trenutno najpoželjnijeg cilja), kao i na mentalni razvoj, kakav je do tada bio samo Diebold. Goebbels poznaje svu odgovarajuću terminologiju, čija upotreba u literaturi asfalta više nije moguća. Ima odgovarajući stav i osjećaj, motivaciju i snagu, upoznat je sa procjenom i posljedicama, sa scenskim prikazom i filmskom skicom, kao i doradom, te svim ostalim potrebnim za pokret, ima doživljaj i aspekt, kako stvarnosti, tako i vizije, ima odgovarajući način života i pogled na svijet, želi i etos i patos, ali i mit, osigurava poredak i podjelu u životnom i radnom okruženju nacije, u njemu je obuhvaćen emotivni sklop društva, podržava narodno, kao i ono nadnarodno, i više je za spoj toga dvoga, pruža podsticaje, i daje nagovještaje na periferiji prije nego što dođe do glavnog sadržaja, kako bi uspostavio latentno i prikazao ono problematično u mozgovima, upoznat je sa onim epigonskim i predstojećim, cijeni želju, prepoznaje željeno, svjestan je i da je umjetnost umijeće, vrednuje rasterećenje, otvorenost, formiranost, razlikuje slojevito od konciznog, imam osjećaj i da je kosmički orijentisan; u svakom slučaju, vidi mogućnosti za napredak i po osjećaju određuje onaj tip koji će se na kraju odraziti na stvaranje ukusa, što je neminovno, on zna da će, kada stvaranje volje pređe u jedinstvo volje, a zatim u jedinstvo djela i kulture, nalet i ritam stvoriti važne faktore i da će se, iako će se tada ići na sve ili ništa, prije svega odraziti na sve čeličnoromantičarsko[1] – ukratko, njemu niko neće ništa glumiti, što se tada moglo naći u kulturnoj konfekciji B.T. ili B.Z. i što je, bilo da se radilo o novonjemačkom ili novojevrejskom, upućivalo na predjele na kojima ni trava nije rasla, a da oni za to nisu znali.

Jedem Worte klingt

Der Ursprung nach, wo es sich her bedingt.

(Iz "Fausta")

Jednostavno se nije vjerovalo da oni mogu uraditi ono za šta su sposobni prizemni ljudi; ne uzimajući u obzir to da do sada nijedan novinar nije imao pravog princa za pomoćnika. Brzina obavljanja onoga što su nazvali "Otvaranje stvari" (ili "Otvaranje kutije") iznenadilo je i najprepredenije kulturne stvaraoce, one koji su to dijete oduvijek ljuljali, posramilo sva čudesa svrgnute pozorišne režije, ali i učinilo je da predstavnici nečeg boljeg žale, jer im jedna takva snaga propada kao ministar za propagandu straha. I ponovno se na tonalitetu njemačkog svijeta nije ništa promijenilo. Istim mentalnim sredstvima se postiglo usidravanje onog što danas treba usidriti, vizija je fraza, ritam ostatak sintakse, što je za kolektivni doživljaj odredio ekspresionizam, pa i potisnuti kompleksi, koji su ipak sumnjivog porijekla, pronalaze svoje mjesto. Čak i Führer, koji svoje bogatstvo izražavanja ni u kom slučaju nije stekao kod Gundolfa i čiji pogled na svijet, čini se, nije toliko formirao Freud koliko Karl May, već žali zbog kompleksa manje vrijednosti od kojeg pati nacija. Šta je pozorište do sada činilo?

Do krajnjih granica je forsiralo individualizam, tako što je potisnute komplekse nekog bolesnika stavljalo na pozornicu. To se zvalo l’art pour l’art.

Lice ovlašteno za kulturu odjednom zna sve, udomaćio se u okruženju literarnog žargona, apstraktnog, otkucanog na bilo kojoj pisaćoj mašini u Berlinu, i s vremena na vrijeme se čak zna i nadovezati na pokoji polemično-satirični prizvuk, u kojem je meni najdraži bio navedeni objekat, kada bi naprimjer “točkićima” označavao naznake civilizacijskih zaostataka, ismijavao “gustu bradu” (još nazvanu i “brada časti”, ili “opojna brada”), ironizirao “patetiku”, čim bi se “lupao u muževna prsa”. To je puka lukavost, koju je mogla napraviti i “Šumska vila Hušhuš”, tako da se i originalu smatralo manjim zlom nego što jeste; poput svega nesavremenog, od čega su se distancirali ubacivanjem "Haj!", "Ha!", "Hu!", onim satiričnim "vjerovanje, uistinu", koje je mnogo gore od onog ozbiljnog, ili čak sa onim nervirajućim "zastrašujuće", koje jedino tako ispunjava smisao. Taj tip siledžije je, čak u potpunom smislu svoje aktivnosti, shvatio i "rad", a pogotovu je prepoznao one koji "stvaraju" nešto, što bi trebalo biti psihičke prirode, prije svega kada se radi o mišljenju. Sada je satirik Goebbels, koji je "visoku nauku" već vidio i "sakrivenu iza gomile dokumenata", ostvario ustupak, kako radio nikada nije smio samo stvarati mišljenje ili onim: time, međutim, ne želim reći da umjetnost mora biti paradni marš.

On čovjeku tako postane simpatičan, izuzevši neiskrenost koja zna da umjetnosti ništa drugo nije preostalo, nego da jednostavno bude to i tako djeluje, čak i ako bi po prirodi mogla biti drugačija. Ono što je još iznenađujuće čuti je da Goebbels odbija i "hura-kič", i samo njegovo izgovaranje berlinskim ustima čini da neko tome bude naklonjen. Pisac civilizacije ipak ne može bez tog satiričnog klišea, iako je blizak jednom pokretu čija je bit sastavljena samo od kiča i krvi; jer njegova bit se jednostavno ne može povezati sa svim čime raspolaže. Tako nije izgovorena nijedna parola protiv krvi, ali jeste protiv kiča, sa pogrešnom pretpostavkom da bi nešto bolje moglo proizaći iz svega toga. Jer čovjek, čiji potezi faktički, umjesto nove stvarnosti, više garantuju neku staru ironiju i koji je možda čak prozreo i gostioničare i prodavače cigareta koji su išli Grunevaldom prerušeni u Heruske, ne odustaje. Izgleda da ima štap Mojsija, da izvodi vodu iz stijene. Čini da autori, direktori i izdavači dođu sebi, pokazuje im smjerove, puteve i ciljeve, i plaši ih obećanjem kako će se "na onaj dio naroda koji stvara pisanjem istresti toliko problema, da će trebati na njima raditi sto godina". Na što neznalci samo mogu reći: vidimo se za sto godina, te da se onaj koji prije skonča može smatrati sretnim. U međuvremenu se nastavlja razvoj životnih stvari, mi smo to, kako pokazuju ilustrirani listovi, uspjeli u roku od dva mjeseca, da djevicama narastu pletenice duge po nekoliko metara, i odmah se Führeru pridružila garda tjelohranitelja, koja se sastoji od "dugih momaka"[2], 1,95.

Vom frischen Geiste fühl ich mich durchdrungen,

Gestaltet groß, groß die Erinnerungen.

(Iz "Fausta")

Kada bi, prema tome, marš Fridericus rex opet ušao u upotrebu – do "inspektora", ali bez načela da glasnici ne trebaju biti posramljeni – na taj način će se nastaviti jedna mlada, herojska prošlost kojoj nimalo neće nedostajati razmišljanja i sjećanja. Tako se neko nedavno nazvao "časnim brokerom" – očit napad na one koji se na berzi kreću u uniformama; osim toga, tu su razglednice na kojima je prikazan pored stvoritelja starog Rajha, a razlika bi trebala biti samo u tome što se mi Nijemci ni tada nismo plašili ničega na svijetu, ali Boga jesmo. S druge strane su drugačija pretjerivanja izričito zabranjena, naprimjer, stavljanje izbornih parola na porculansko posuđe, ili da se na sajmu nekog mesarskog esnafa izlažu portreti heroja napravljeni od loja, a posebno upotreba rolni papira, čiji listovi služe za zloupotrebu simbola, na mjestima čiji su zidovi time svakako oblijepljeni. Radi se upravo o jednoj radikalnoj mentalnoj obnovi, koja bi trebala obuhvatati kompletan javni, kao i privatni život Nijemaca.

Od te tendencije proizilazi i bojni poklič "protiv kiča", koji se ustvari suprotstavlja onom "protiv nenjemačkog duha", koji se poprilično približava najstvarnijem pojmu u narodu popularnog raspoloženja. Također je i njemačkom filmu, koji je po prirodi naklonjen djelokrugu kiča, poručeno da se bavi "više idejama novog vremena" nego njihovom simbolikom, međutim tada se postavlja pitanje, odakle se one mogu uzeti kada ne bi odlučili da ih ukradu, što bi i učinili da one postoje. Sada, dok se nastavlja borba protiv kiča, za prvu posjetu Kancelara Rajha u gradskoj vijećnici u Berlinu su, iz predostrožnosti, na obje strane predvorja postavljeni glasnici u historijskim kostimima, to je novina kojom je razbijena jedna stara tradicija, zbog koje smo navikli da berlinske glasnike predstavljamo samo kao najavljivače vijesti, koje su počinjale sa "Znate li već", da bi se nastavile time kako je slavna Gert Rut Sadinsky nestala u jednom hotelu u ulici Kantstraße sa advokatom Wolfom III, i šta na to ima reći gospođa advokata, koju su pak povremeno viđali sa filmskom zvijezdom Fredom Neppkeom.

Što se ostale produkcije tiče, pokazani su – osim ako se dijelovi naroda koji stvaraju pisanjem nisu istrošili na židovskim izlozima na dan bojkota jevrejskih radnji – učinkoviti pristupi. Polemična literatura je dobila svjež dašak, a njeguje se i savremena poezija, koja oštrom satirom nasrće na zlo. Tako se kleveta jednog plemića pod naslovom "Jevrejski odljev kapitala u inostranstvo" prodaje k’o halva, što strašno dolazi do izražaja već u prvoj strofi, u kojoj se traži da se iskreno razgovara sa Jevrejima:

Toj bandi, koja se tako nevjerovatno ponaša

I laže i huška i otvoreno potkopava

I ovdje u tišini i u inostranstvu i hoće

Da oni opet preuzmu vladavinu

Vi jadne budale, koje tako mislite

Vaše vrijeme je isteklo, gospodo moja!

Slobodni ritam, sa određenom dozom neformalnosti u sintaksi i interpunkciji, je naravno više prilagođen zvučnom efektu. Radi se o stanovniku Osetlbiena koji ispoljava svoja iskonska osjećanja pri pogledu na:

Tu stranu rasu, toliko nepoznatu germanskoj krvi

Te pijavice koje toliko nevjerovatno isisavaju narod

Napolje s Jevrejima!

… Kada je riječ o književnom izražavanju savremenih događaja poput protivljenja, kako bijegu, tako i ostanku Jevreja, zaista se ne može poreći da je ono pomalo prenategnuto. Istovremeno, i riječ ima jednako pravo kao i djelo da se o njoj sudi milostivo, ne praveći razliku između Sturma i Dranga jednog mladog pokreta i njihove vrijednosti. Ne smijemo u onome što joj je odobreno predvidjeti ono što je dobro i moramo i ovdje prepoznati stanovište vodstva, od kojeg se, konačno, čuje neodobravanje napada koji podržava. Jer, nećemo valjda ozbiljno pretpostaviti da riječi, koje tako jako odobravaju želju za djelovanjem, odgovaraju ukusu jednog čovjeka, o kojem je Kube, koji je i sam esteta, rekao:

“Volja je Adolfa Hitlera, da politička bitka bude… oplemenjena kroz njegovanje njemačke umjetnosti. Mi bliži saradnici znamo da je on najsuptilniji poznavalac umjetnosti, koji je ikada bio na čelu jedne velike nacije. Sjećam se kad se pred veliku odlučujuću borbu za Schleicherov kabinet uputio stepenicama Pergamskog oltara, da bi njegovom silnom ljepotom ponovo osvježio svoje ljudske žudnje. I nakon teških dana borbe njemački narod se mora opet okrenuti svojoj duši, jer "duševna obnova je potrebna". Umjetnička strana, koja je u biti ona jača strana, do sada se premalo posmatrala, te bi čak i stručnjak bio zapanjen tajnima čežnjama čovjeka od djela, o kojem njegov spostveni list, koji sigurno jeste informisan, pod naslovom "Kada bi umjetnici znali…" stvara sliku jednog mecene, o kakvom ni Horacije nije sanjao:

Kada bi umjetnici slutili koliko je Adolf Hitler utjelovljenje pojma umjetnika, tada on među njima ne bi imao neprijatelja – ta riječ, u vremenima naših najtežih bitaka, koju je označio Baldur von Schirach, nam je poput zvijezde Danice, čak i u najtamnijim satima, donijela svjetlo i osvjetljenje.

Znači, ne radi se o toj samoj pojavi, već o njoj onakvoj kakvom ju je Schirach vidio, Schirachova riječ nas je navodila da budemo uzdignute glave. Čak i kada bismo fino htjeli, oh, očajavati – taj talisman nade štitio nas je bilo kakvog posustajanja: Kada bi umjetnici znali… Kamen koji ima moć učiniti nepopularnim kod Boga i naroda? No, Völkischer Beobachter, "Narodni promatrač", potvrđuje spoznaju onog vidovnjaka čije samo ime zvuči kao mješavina Edde i Pentateuha: Kada bi znali kakva je bila sudbina koju smo tako rano doživjeli, da jedan politički vođa uopšte ne mora po svaku cijenu biti zabavan karakter, nego da jednako i žestinom herojske osude i nemilosdrnošću naredbe može imati otvoren um za svaku umjetničku transfiguraciju postojanja – oni će, u to smo oduvijek bili sigurni, postati vojska onih koje smo "naučili da se odreknu svakog oblika intelekta" da bi ga "naprosto voljeli". Kad bi znali – ta misao nas je tako silno obuzela, gotovo mučiteljski. Čovjek može zamisliti kroz šta su oni prolazili zbog "Narodnog promatrača"; kao da su bili u Dachauu. Ali:

Trebaju znati, moraju znati!

U tu svrhu su "umjetničko-stvaralačke ličnosti pozorišta i svijeta filma" pozvani u hotel, u Kaiserhof:

Jetzt so, mit ungeheurem Streben,

Drang aus dem Abgrund ich herauf,

Und fordre laut, zu neuem Leben,

Mir fröhliche Bewohner auf

(Iz "Fausta")

i proizađe sasvim u stilu konkordije, jer je državno umijeće viđeno u razgovoru sa muzom, neprisilna, ali aktivna razmjena misli. Poneki, kojeg sam podučio talentu, je tu i uživa u plodovima svoga rada. Da se primijetiti kako je Willy Fritsch već pri rukovanju na cilju, kako se Paudlerova (čiji me Gleichschaltung ostavljao ravnodušnim) stapa s Trećim Rajhom, čuje se kako Liane Haid povikuje: "Fantastično ste to učinili, gospodine Hitlere, samo tako nastavite, sretno!" i među Lamijama uvijek nasmijani Goebbels:

Wie sie dem Satyrvolk behagen;

Ein Bocksfuß darf dort alles wagen.

(Iz "Fausta")

I sada: nas ne prožima više ono bolno: Kad bi znali, već nas usrećuje izvijesno: Sada znaju!

Otada je u umjetničkom ostao samo korak do prepoznavanja takozvanih "osnovaca", publika je aplaudirala kompozitoru jedne Goetheove simfonije, koja je posvećena Führeru, jer je pozdravljala, sa učiteljem, velike duhove, kojima njegovo djelo služi: Goethea i Adolfa Hitlera. Muzički kritičar koji je to napisao zove se Damisch. Samo tako može biti, samo tako mora biti tačno je zaključio narodni kolega, kada su umjetnici to napokon saznali. Sve se pokreće. Pjesnici dobivaju mig, o kojem odlučuju umjetnički nastrojene vođe u Kaiserhofu:

Apollen hält ein froh Verweilen

Dort nun mit seliger Musen Chor

(Iz "Fausta")

gdje se, kako kaže Nestroy, odaje počast i muzama i čaju. Ubrzo sa usana skoči pjesmica i pokazaše se prvi izdanci produkcije u stilu narodne pjesme, koja ne odgovara samo herojskim danima, već i onim idiličnim:

Pod brezom stajahu dvoje,

Plavušan i plavuša,

Nebo bi plavo i bio je maj

I sunce zemlju obasja.

I kako su sada "dva plava srca vrelo drhtala" i:

Na vrhu krošnje pjevaše ptičica pjevica

I veselo je svojom glavom klimala

Tad je krv mladoj djevi navrla

Sve do pod njene plave pletenčice

– u to se uključuje i onaj koji ne sudjeluje, i kada "Narodni promatrač" takvo svođenje mita o krvi na općerazumljivo odbija smatrajući ga kičem, samo dokazuje da potcjenjuju dijapazon mogućnosti svojstvenih vrsti i da se ponovno fokusiranje na prainstinkte možda previše svodi na Bilingerovu mjeru. Nije istina da njemačka duša pronalazi zadovoljstvo u borbenosti, per aspera se uvijek ide ad astra, i kulturni aspekt svega postignutog obećava uspon, od materijalnosti "Paklenog Breughela", do laganog štiva poput časopisa Herzblättchens Zeitvertreib. Narodna književnost će se, kada se napokon riješi šljake, pokazati dostojnom cilja, koji je dogovoren u hotelu "Kaiserhof", i sigurno ne bismo pogriješili kada bismo predvidjeli njen razvoj, koji u izražavanju volje za odbranom dopre do Körnera, u potvrđivanju prava na uživanje do Baumbacha. (Povezanost elemenata je vidljiva u ismijavanju svega vojnog). Mladoj djevi će pletenice i dalje rasti, Lorelei će češljasti svoju zlatnu kosu, a u njoj nećemo naći ni dlaku Heinea, niti leševe u Rajni koja mirno teče. Razvedrava se kroz oluju. Nakon što smo pšenicu očistili od kukolja, zapalili je i Jevreje ubili lopatom, zadržat ćemo jezičko blago koje su oni za sobom ostavili kao ukras za vlastiti dom.

Prevela: Jasmina Mršo

[1] Napomena prevodioca: "Čelični romantizam" je pojam kojeg je upotrijebio Goebbels u govoru na otvaranju Kulturne komore Rajha, 15. novembra 1933. Čelični romantizam prikazuje život preko umjetnosti, ali sa određenom dozom grubosti i discipline.

[2] Opaska prevodioca: Misli se na Potsdamske divove.

*Tekst preuzet sa sajta časopisa sic!

Oceni 5