Jugomemorija
Foresta2

Photo: handluggageonly.co.uk

Hladni rat, savršen okvir za odrastanje

1.
Iza naše zgrade raste veliki orah. Plodovi su mu veći od dječačkih stisnutih šaka. Oduvijek sam ga smatrao svetim drvetom, nekom vrstom Adamovog oraha. On je bio zamajac oko kojeg se vrtio sav svijet iza moje zgrade. Svijet životinja i biljaka, kojem ću biti posvećen cijelo djetinjstvo. Kako da ne budeš posvećen prirodi kad pomisliš na miris nepokošene trave u junu, pred neku oluju, kada se život zgusne u čudan naboj, u guste kumulonimbuse iz kojih će začas pasti kiša i olakšanje na Zemlju.

Na Adamovom orahu je ordinirao jedan djetlić. Gledao bih ga kroz prozor spavaće sobe kako kljuca debelu koru moćnog oraha. U njegovoj krošnji su bile i zelene žune, one koje je Greta hranila masnim ostacima nakon što bi očistila meso za šnicle. Miroljubive ptice koje jedu meso. Priroda je pokazivala svoje pravo lice. Brutalnost. Ono čega nije bilo u školskim bukvarima, gdje su nas pokušavali odgajati kao malene imbecile, koji trebaju vjerovati u naivnu i romantiziranu sliku stvarnosti.

Kad sam prvi put vidio kako se mačići guše u vodi, izgubio sam vlastitu nevinost i vjeru u crno-bijeli poredak stvari u kosmosu. Taj kosmos je bilo bure ustajale vode u koju je jedan demonski dječak ubacio tek rođene mačiće. Pored bureta je bila trafo stanica. Htio sam se popeti gore, uzeti u ruke žice kroz koje prolazi električna energija i njima kao bičevima ukrotiti i izudarati stvarnost. Što nije bilo moguće. Jedino si mogao slegnuti ramenima na takvu nepravdu, i boriti se protiv onih koji je žele provoditi.

Djetinjstvo je dubok i mračan bunar. Dole, na dnu je hladna i osvježavajuća voda. Voda je izvor cjelokupnog života, kaže latinska izreka. Ona te može obnoviti, izbaviti iz terora loših događaja, prijetećih vijesti sa državne televizije. Ako se umiješ hladnom vodom ona te može osloboditi osjećaja krivice, jer nisi bio u mogućnosti spasiti mačiće, iako si ih izvadio iz vode, stavio pored trafo stanice i nadao se čudu. Nadao se da će njihova majka doći i hrapavim, ružičastim jezikom lizajući ih oživjeti.

2.
Hladni rat uopšte nije bio hladan. Možda za ljude s one strane željezne zavjese. Ovdje, kod nas, u Jugoslaviji nije bilo tako. Kod nas se činilo kako Drugi svjetski rat nikad neće završiti. Cijelo društvo je bilo zarobljeno u oplakivanju mrtvih iz razornog rata. Kad si dijete onda to ne shvataš ozbiljno, tako smo se zezali smišljajući pjesmice na temu Na Kordunu grob do groba.

Naše jugoslavensko društvo je bilo opsjednuto nekrofilijom pobjednika. Kipovi i kosturnice su bili posvuda. Išli smo stalno na ekskurzije, u vrelim autobusima gdje su učenici povraćali, i gdje nas je hladan zrak na planinskim prevojima vraćao u život. Sendviči od jeftine salame, znoj učenika, kisele povraćotine, i tako ošamućeni smo hodali po stratištima, užasnuti spomenicima, pričom kustosa, množinom mrtvih za koje nismo mogli reći zbog kojeg su razloga ubijeni.

Odrastati u jednom ratničkom društvu prožetom tugom koju gaje pobjednici, jer za pobjedu su nužne velike žrtve, nije bio nimalo lak zadatak. Zato sam se okrenuo prirodi. Društvo me nikad nije previše zanimalo. Iako smo u školi imali predmet Poznavanje prirode i društva. Ne sjećam se šta se izučavalo u udžbenicima tog predmeta.

Htio sam upoznati prirodu. Ona me stalno zvala k sebi. U proljeće lišće me vabilo napolje. Prvi biljni vjesnici proljeća su me začarali svojom magnetičnom privlačnošću. Znao sam da su jedino biljke, i da je jedino crna zemlja sposobna iskupiti sve te mrtve kojom je naša sadašnjost bila opterećena. Biljke i zemlja crnica, ilovača, glina crvena, glina žuta ili bijela, one su imale moć izbaviti mrtve iz strašnih ralja praznine. Svi ti mrtvi su nastavljali svoje živote kao čestice komosa u svakoj pojedinačnoj tratinčici svakog nadolazećeg proljeća. Maslačci su bili lansirne rampe odakle će se duhovi ubijenih partizana uzdići biljnim prozirnim padobranima (tada nije postojala riječ: paraglajder) do nebesa. Onda kad cvijet maslačka sazrije, i kad se padobranci-paraglajderi uzdignu visoko u zrak. Dok ne postanu tačke na nebu. Kao strijele koje smo odapinjali toliko daleko u nebo da bi od njih zaista i ostale samo tačke, dok bi neke mogle skroz i nestati iz našeg ljudskog vidokruga. Lansirane u orbitu da bi se potom survavale prema zemlji, nakon što naprave luping na nebu, i dok se, na koncu, ne zabiju u mekanu zemlju.

Vjetar je puhao, i nosio sjeme maslačka posvuda po našem gradu. Partizani se se uspinjali u svoje ateističko nebo.

Hladni rat uopšte nije bio hladan. Samo se tako zvao. Nuklearne rakete su bile zalog mira i stabilnosti svijeta kojeg smo nastanjivali. Savršen okvir za jedno odrastanje.

*Tekst prenosimo iz prijateljskog magazina BH Dani

Oceni 5