Reportaža: U partizanskom logoru
Parta 03 S

Photo: Edi Šelhaus

Hoćeš da živiš? Preziri smrt!

Ovako ga je video slavni partizanski umetnik Božidar Jakac: Matej Bor (rad iz 1944)Matej Bor je bio književni pseudonim koji je koristio Vladimir Pavšič (14. april 1913 - 29. septembar 1993), slovenski pjesnik, prevodilac, dramatičar, novinar i učesnik narodnooslobodilačke borbe. Rodio se u selu Grgar kraj Gorice, u tadašnjoj Austro-Ugarskoj. Kada je nakon prvog svjetskog rata njegov rodni kraj završio u Italiji, porodica mu se preselila u Celje. Studirao je na ljubljanskom Univerzitetu gdje je diplomirao slavistiku i filologiju. Po izbijanju drugog svjetskog rata i okupaciji Slovenije, priključio se partizanima gdje je počeo objavljivati pjesme, te postao jedan od vodećih pjesnika Osvobodilne fronte. Njegova pjesma “Hej brigade” je postala neslužbena himna slovenskih partizana.

”Tragika Prešerna bila je usamljenost. Osim šačice prijatelja, u ono vreme u Sloveniji nije bilo nikoga ko bi shvatao Prešernov put, ko bi, rukom u ruci s njim, mogao da se bori za iste ciljeve. Slovenačko društvo još je spavalo neprobuđeno u zagušljivoj slovenačkoj močvari. Levstik je imao za sobom politički pokret: slovenački liberalizam. Međutim, uprkos tome Levstik je ostao sam: uskogrudi, podmukli, kolebljivi politikanti koji su slovenački liberalizam odveli u ćorsokak svojih ličnih koristi nisu mogli da shvate Levstikov put. To je bio susret beskompromisnog revolucionara i čopora pospanih oportunista. Revolucionar je ostao sam i u sebi doživljavao tragiku Prešerna.

U svojoj neumoljivoj borbi protiv malograđanštine svih oblika i svih vrsta, Cankar je našao jedino rešenje koje je u njegovo vreme bilo moguće: pridružio se tadašnjim najpozitivnijim ljudima kod nas, anarhističkim buntovnicima, jektičavim idealistima, boemima koji su svoju nesreću pokušavali da nadviču u zadimljenim krčmama, pridružio se Jermanima, Kačurima, Maksimima (1). Tragika Cankarevog života bila je u tome što on, rođeni revolucionar, u svoje vreme nije nalazio kod nas organizovanu revolucionarnu borbu. Anarhistička pobuna - to je bilo sve! Jedini pokušaj - socijalna demokratija - okoštao je još u klici. Nije mu pošlo za rukom da revolucionarnu svest ponese među mase. Uzavrelom Cankarevom temperamentu bilo je tesno među birokratskim dušama. Ostao je sam, kao što su bili sami njegovi drugovi Prešeren i Levstik i svi oni slovenački nepoznati i poznati buntovnici koje su naše male prilike ščepale za grlo kad god su hteli da viknu veliku reč pobune neprobuđenim slovenačkim masama. Savremeni pisac-revolucionar izrastao je sam iz organizovane slovenačke revolucionarne borbe. Savremeni pesnik ne može više da potone u usamljenosti, ne može više da ga usisa močvara! Danas iza njega stoji organizovan slovenački narod koji je spreman da se zajedno s njim bori za zajedničke, jasne ciljeve: za slobodu i novo društvo! Iza njega stojite vi, drugovi partizani! Danas recitujem ovde, u ovom podzemnom brlogu, vama, svojim drugovima, svoje pesme. Sutra ćete vi recitovati svoje pesme po slobodnim trgovima velike Slovenije! Poezija je večito živa ako je istinita! Poezija je večito živa ako je ljudska!”. Tako je govorio neke decembarske večeri u dolenjskim šumama, punim snega i mesečine, svojim drugovima komandir partizanske čete. Sedeo sam uz vatru koja je pevala među stenama, u ćošku, i zagledao im se u lica. Sve sami seljaci i radnici. Mladi momci. Došli su ko zna odakle, ovamo, u ove šume.

Ko zna šta ih je ponelo da su ščepali pušku, ko zna šta misle o meni sada kada ih gledam u oči i tražim u njima odgovor na svoje pitanje. Hoćemo li se razumeti? Jesam li našao pravu reč? Da li sam govorio iz njihovih srca? Jesam li našao ono što je trebalo da nađem kad sam se usudio izaći pred ovu publiku? Da. Jer predamnom je nova slovenačka publika. Publika sutrašnjeg dana. Novi kritičari! Da li će moja reč da zapali? U meni su se budili stihovi Majakovskog koje sam nedavno preveo:

Hoću da rodna zemlja
razume me, a ako ne shvati me,
kuda...
Rodnom zemljom
uz stranu ću ići
                           kao
                                  leti
                                         ukoso
                                                     kiša
                                                            sama...

Napolju je izlazio mesec, negde na stazi između drveća koračala je straža. S onu stranu ovih šuma, uz drum, čeka naša patrola u zasedi. Noćas je tamo već peti put. Kada će da se vrati? S kakvim vestima? Iz daljine, jedva čujno, s vremena na vreme javljali su se odjeci eksplozija. Topovi? Poviše šuma sela oslonjena o padine. Tiha, puna nečujnog nemira. Ponekad su dolazili kod nas, ovamo, u šume i vraćali se prepuni nekakve nedokučive čežnje. ”Došao bih kod vas. Još danas. Da nemam decu, ženu...”. U uglu su cvrčale i pucketale bukove cepanice, lica slušalaca sva ožarena u odsjajima melanholične partizanske vatre. Neko je spavao na slami, uzdahnuo, inače potpuna tišina. Samo moj glas i glas raspevanih plamena između užarenog kamenja. Slušali su, grlo mi se više nije stezalo, reči su mi tekle lako, slobodno, pune poverenja. Osećao sam da postajemo sve bliskiji, da nisam sam, da nikada neću biti sam sve dok im govorim ovako kao tog momenta u podzemnom brlogu. Nova slovenačka publika oslušnula je mojim rečima, dirnuo sam je, našao razumljivu, toplu reč...

Bilo je već kasno. Mesec je veslao visoko iznad jela i grabova kada sam s drugom komandirom pošao zamrznutom, škripećom prtinom na smenu straže.

”Smrt fašizmu!”

”Sloboda narodu!”

Ostali smo sami na mesečini i upijali opojnu tišinu decembarske noći. Znali smo se već niz godina. Imali smo zajedničku, poverljivu prošlost, kakvu imaju samo prijatelji iz mladosti. Koliko bogatstva zakopanog u sumraku davnih snova, lutanja, htenja, planova i razočarenja! Gimnazija, buntovnost, knjige, Rusi, Severnjaci, Moderna, anarhizam, prva noćna skitanja u znaku erotskih i stvaralačkih moći koje su se budile, vasiona, bog, krici u samoći, ekspresionizam, zatim otrežnjenje, socijalna problematika, sukobi s drugovima, prebacivanja: boljševik. Usamljenost. Lutanje. Samoća. Zatim potpuna pometnja, haos u kojem smo se izgubili. Tragali smo svako svojim putevima, dok se nismo našli u tim strašnim i velikim danima... u šumama na partizanskoj straži. Posmatrao sam ga. Snažno, zaraslo lice, raščupane brkove, oči nemirne, mutne, burne - na dnu nešto detinje, dobro, poverljivo. Njegovi momci su ga poštovali i obožavali: smatran je neobičnim drznikom s neobičnom srećom. Već je nekoliko puta na neshvatljiv način izbegao sigurnu pogibiju. ”Hoćeš da živiš? Preziri smrt!” Tako je govorilo sve u njemu dok je stajao predamnom na mesečini. U tome je bila sva tajna njegove sreće.

Svedok istorije: Matej Bor

Kako se promenio otkad se nismo videli. Šubara s petokrakom zvezdom i slovenačkom trobojnicom, jugoslovenska uniforma, puška, revolver, brci! Život nas svlači i oblači kao poludeli garderober, ne pita za ukus i primedbe. Međutim, drug komandir je našao svoju pravu uniformu. ”Duboko sam uveren da ćemo ova vremena preživeti srećni i zdravi. Nije moguće da mi išta podmetne nogu na mom putu. Zar da taj život u meni glupo okonča zbog dekagrama olova! Nemoguće! Ko će onda da obavi moj posao? Moji planovi! Ubeđen sam da mi se neće i ne može desiti ništa loše! Smej se! Ali sada osećam u sebi kako su nastajali mitovi o neranjivom Ahilu, Zigfridu...”

”A Ahilova peta?”

”Trenutak malodušja. U meni toga nema! Još nikad nisam bio tako miran, sređen. Ponekad se upravo zbog toga samome sebi činim praznim. Mi nikada nismo bili zdravi ako nismo bolovali od nekakve dekadentne bolesti. Smešno! Ne možeš da zamisliš koliko takav život traži od čoveka! Sve! Kakvo je bogatstvo u partizanstvu! Uvek sam mrzeo okoštale, jednostrane, birokratske duše. Čovek treba da pokuša sve ako uopšte hoće da bude čovek. A prvo je: večiti obračun sa samim sobom. Precizno knjigovodstvo. Umetnost nije ništa drugo do neprestano, do krvi otvoreno obračunavanje s vlastitim, ličnim i kolektivnim životom društva, sveta, vremena. Da, i kosmosa! Savremena umetnost: spajanje aktuelnog i kosmičkog! Jesi li ikad pomislio na to? U tome je sav problem. Nešto od toga ima i u tvojoj lirici. Priznajem da si me iznenadio... Čuješ, negde laje lisica.”

Duboko iz šume, kao odjek, čula se lisica koja je lajala ko zna u šta i ko zna zašto u mesečinu noći.

”Uvo se privikne na sve glasove. Šuma, predivan svet za sebe. Sve već poznajem: srne, lisice, zimske ptice. Koliko ima tih noćobdija! Predstavili su mi ih moji vitezovi. Kakav divan posao formirati ove nove ljude! Upijaju kao gladni vukovi. Dugo su gladovali, nije čudo. Predajem im istoriju komunističke partije.  Znaš, nema čete daleko naokolo koja bi bila toliko narodna kao ova. Sve sami seljaci i radnici. Divni momci. Strašno sam ponosan...”

Pogledao me dopadljivim, gotovo dečjim samopouzdanjem, spustio pušku u sneg uz nogu, zapalio cigaretu i zatim poćutao nekoliko trenutaka onako kako je umeo samo on. Njegovo ćutanje nikada nije bilo prazno, kao što nije prazno ćutanje nijednog čoveka prepunog života i volje. Kada takav čovek ćuti, tišina oko njega prepuna je ćutljive rečitosti da ne hvataš reči kao riba vazduh na pesku.

”Teško su te očekivali. Željni su kulture! Pesama! Gutali su te. Tebi, naravno, ne govore o svojim utiscima, ne kažu svoje mišljenje. Napolju mi je jedan od njih rekao: Čitave bih nedelje tako sedeo i slušao. Inače su ćutali, ne vole brbljanje. Na početku si bio nekako, kako da kažem, suviše frivolan. Čak smešan za naše pojmove. No, sad si se već sredio, ‘uistosmerio’. Kod nas se ne priča mnogo. Međutim, vodim računa da se ne odmaraju. Rad je najbolji vaspitač. Neudobnost logora je moje pedagoško lukavstvo. Šta misliš da ne bismo mogli da imamo nešto viši i bolji krov! Nije nego. Ali ako bi im ovde bilo suviše udobno možda ne bih mogao bez muke da ih pokrenem. Marševi! Sjajno sredstvo za akciju, upoznavanje ljudi i konačno i najbolja razonoda. Noć, mesečina, tama! Opasnost? No, nje ima svuda! Moraš da rizikuješ. Zato jesmo partizani! Treba da se očeličimo, inače sve ovo nema smisla! Tako izrasta nova generacija! Iz partizanstva izrasta novi slovenački čovek. Nov tip kakvog dosad još nismo znali. Čučati na istom mestu je nemoralno, a i opasno! Dosadno. Ovih dana dalje, na marš, u napad. Povezaćemo se za akciju s drugim četama. Momci prosto drhte od očekivanja. Možda ima tu i nešto treme, ta, mladi su. Ali više ima radosti zbog činjenice da idemo u borbu! Mladi su, željni akcija. Međutim, za veće akcije tek treba da se pripreme! Poterati ih odmah u borbu je glupost, zločin! Potrebno je vaspitanje. Obraditi treba svakog pojedinca. Prvo davati individualne zadatke, tek posle kolektivne. Danas već po peti put čekaju u zasedi na izdajnika! Svako ima svoj zadatak. Prosto se takmiče između sebe ko će bolje da obavi. Sutra ideš s nama po selima...”

”Veoma sam radoznao, kako vas prihvataju?...”

”Videćeš. Naša partizanska dužnost nije samo borba, puška, bomba, naprotiv! Mi treba da donosimo na selo svoj duh! Hrabrost! Organizovati seljake, podizati njihovu svest, pobunu. Kulturu na selo! Pesmom i puškom! Već smo organizovali veče recitacija. Sluga Jernej! Kako je prošlo? Ako sam čak i ja bio oduševljen, možeš da zamisliš da je bilo sjajno. S tvojim pesmama imam poseban plan. Horsko recitovanje. Kada dođemo u selo, recitovaćemo. Pa i pred drugovima iz drugih jedinica. Za nekoliko dana pesme će se naći već s onu stranu ovih šuma i dolina. Videćeš. Sad nam nedostaje još samo zbirka revolucionarnih pesama od Prešerna do naših dana! Biste li nam to obezbedili tamo dole? No, zar ti je već zima na partizanskoj straži?”

”Ne. Divan osećaj: imati u tim danima pušku o ramenu. Radujem se tome kao dete. Zamisli paradoks: nas dvojica, humanističko tolstojanski, demokratski sentimentalni itd. antimilitaristi, stojimo tu posle niza godina zajedno s puškom uz nogu. Kako nam je vreme korigovalo mnoge pojmove! Izbilo nam je iz glava ne samo jedan klin! Ponekad smo, ako je tako bilo lepo, lagali i sami sebe. Danas? Da li je danas još moguća dekadentna laž? Vreme je divan demasker. Svima nam je strglo maske s lica. Tek smo se danas možda po prvi put videli u svojim ogledalima onakvima kakvi stvarno jesmo, bez pretvaranja i grimasa. Čini mi se da tek danas polako otkrivamo šta je dobro a šta zlo. Današnja borba probudila je u nama snagu koje dosad nismo bili svesni ili smo je pak zanemarivali. U nama je probudila život!”

”Svaki pojedinac, svaki narod, svaka klasa mora jednom da otkrije sve karte ako hoće posle da živi. Sada je jasno da ćemo živeti slobodno i bogato ili pak uopšte nećemo živeti. Čeka nas sreća ili pogibija. Ali ne i najgore: slugerijansko životarenje, sporo umiranje kao dosad. Sve ili ništa. To važi za sav narod. Mislim da ćemo postati neobičan, divan narod. Šta ti kažeš? Umijemo se u svojoj krvi i krenemo čisti u novo vreme. To su zakoni razvoja, života. Svaki se narod morao okupati u svojoj krvi. Ubeđen sam da mi nećemo potonuti u njoj.”

Drveće je ćutalo nad nama i oko nas, sasvim tiho u de-cembarskoj mesečini i decembarskom snegu.Bilo je već duboko iza ponoći. Zvezde su sijale kao dija-manti na prozračnom dlanu zimskog neba.

”Ujutro ideš na stražu. Sam. Ja ću da spavam. Noć je neumoljiv ispovednik. Sve nerešeno u sebi raspetljaš. Ništa lepše od toga da pregledaš svoj put sa perspektive par-tizanske straže. Nešto slično poželeo bih svima koji će da govore kao umetnici u ime slovenačke revolucije...”

Kratko je zaćutao i tiho dodao:

”Ovde kod nas nema laži. Nestaju kao pena.”

”Smrt fašizmu!”

”Sloboda narodu!”

Došao je novi stražar koji će koračati ovom zamrznutom, škriputavom prtinom dok ga opet ja ne smenim. Ko zna kuda će tumarati snovi ovom tihom momku koji nas je odsečno pozdravio i pošao stazom. Tumaraće po sebi, vraćaće se ko zna kuda u sećanja i osluškivaće u noć...U logoru je gorela vatra. Neko je upravo dodao nove cepanice. Drugovi su spavali mirno kao deca. Slama, impregnirana podloga, debela ponjava i večita neugasiva partizanska vatra među užarenim kamenjem u uglu. Napolju puške, tihe, spremne na pucanj i poslušne kao dobre životinje.

Legli smo i nas dvojica. Komandir je ubrzo utonuo u san podjednako mirno kao što su spavali njegovi ”vitezovi”...Ujutro, još u mraku, stajao sam među bukvama i jelama, osluškivao sam u noć, u sebe, u šume, u dolinu koja je trebalo da bude tamo negde iza drveća ispod nas, u sela na padinama, daleke dane sahranjene negde na dnu svesti, prošao svim stazama do najskrivenijih mesta sećanja i tražio nove puteve u sutrašnji dan: oko mene je ćutala noć, od nekud se opet javila lisica, životinja čiji glas nisam poznavao kriknula je negde ispod mene, jela je otresla grudvu snega s grane i zatim ućutala u svom snu... Razgovarali smo do zore; tišina, noć, ja. Kada je sunce preplavilo nebo, trepćući iznad jela, dobio sam oprost. Sve sam ispričao, sve što je godinama ležalo neispričano, zakopano u srcu, i dobio... oprost. Noć je dobar, ali neumoljiv ispovednik. Doživeo sam partizansku ispovest...

Još istog dana predveče otišli smo iz šume u sela i vratili se u logor u ponoć s punom naprtnjačom hleba, brašna, mesa i municije. Nas trojica. Komandir, ja i najmlađi među nama, Kekec, živahan, kršan momak koji mi se, zamišljen, poverio da planira da posle rata postane pilot. Kada je sam, mašta o ruskim stepama, kanadskim divljim konjima, severnim jelenima i afričkim džunglama, obalama... Sve će to jednom još videti... u avionu... iznad oblaka leteće od juga do severa, od istoka do zapada... naravno, ukoliko ne nestane u ovom ili onom sukobu koji ga još očekuju: a iz njegovih zamišljenih, prostodušnih očiju sjaji poverenje i vera da će jednog dana sve još biti dobro, lepo...

Išli smo preko snegom pokrivenog proplanka, svako sa svojom puškom o ramenu, samo je Kekec držao u džepu bombe... za svaki slučaj. Išli smo bez reči, preko njiva, kolskih puteva, travnika, dalje, dalje... U daljini smo u sumraku u koji je već prodirala mesečina ugledali usamljenu crkvicu. Brdo, crkva, noć... naši koraci. Vetar je brijao oko ušiju dok smo se penjali uz strminu. Na bližnjim obroncima čučala su sela. Ponegde je gorelo svetlo. Osim nas na snegom pokrivenim padinama, nigde nikoga. Samo je s onu stranu sela, sat hoda od nas, patrolirao neprijatelj. Drum je bio nemiran. Reflektori automobila pomicali su se prema severu... Ovde smo se osećali bezbednim, na svome, kao na osvojenoj teritoriji. Ovamo su samo retko zalutale tuđinske uniforme... Partizani su išli po selima bez nekog većeg rizika. Konačno smo se popeli na vrh do crkve. Sklonili smo se u trem ispred glavnog ulaza, severni vetar je sve bešnje udarao. Nikoga još nije bilo.

”Doći će. Sigurno. Strpimo se!”

Sklonili smo se od vetra u ugao trema i čekali.

”Stoj!”

”Dobro veče!”

Bili su seljaci. Prvo dvojica, a zatim je došao i treći i otvorio vrata da smo mogli da se sklonimo u unutrašnjost crkvice.

”Mogli smo još koga da pozovemo. Ta, pouzdani su, ali... Bolje je ovako. Zasad.”

Kekec je praznio njihove korpe koje su pomalo zbunjeni stavili ispred nas. Naprtnjača se zaobljavala.

”Nije mnogo, ali...”

Osvobodilna fronta: Plakat iz 1941. godineSeljaci su bili nekako pričljivi, rekao bih ponosni što su sada tu, među nama. Posmatrali su naše puške i zadovoljno se osmehivali. Obuzela me prijatna svest da se nalazim među njima kao partizan, da mogu da razgovaram s njima kao partizan iz veće blizine.Pažljivo su slušali druga komandira koji im je obrazlagao osnovne težnje Oslobodilačkog fronta.

”Da. Tako je. Danas više ne možemo da čekamo. Sada se radi o biti ili ne biti. Ljudi su se dobro otreznili. Niko više već mesecima ne mašta o Hitleru. Izdajnika ima malo, više budala.”

”Vremenom će biti potrebno da razmislite o zajedničkoj borbi. Moraćete da se latite oružja i krenete s nama kao što su već krenuli drugi vaši drugovi.”

Slušali su. Jesu li već bili tako daleko? Ne znam. Znam samo da su u nama, partizanima, videli svoje predvodnike i prijatelje. Shvatali su nas. Sutra će krenuti s nama.Kad smo kretali, pomalo nespretno su stegli pesnicu u partizanski pozdrav i još dugo gledali za nama dok smo tonuli u sneg, odlazeći na drugu padinu, u drugo selo, preko prostrane vrtače.

Organizovana je nova ćelija Oslobodilačkog fronta. S puškom u ruci, među gumnima i ambarima koji su bacali svoje dugačke senke preko opustelih kolskih puteva i ogra-da, približavali smo se jednoj od ”naših kuća”. Kekec je pošao po domaćina. Nije bio kod kuće. Kod komšije, dole u selu, peku rakiju. Konačno su domaćin i Kekec došli do ambara gde smo čekali komandir i ja.

”Što ne biste sišli dole do nas? Pečemo rakiju. Hoćete gutljaj? Ogrejaće vas. Vetar je severni, đavolski duva. Pođimo. Ispričaćete nam štogod.”

Pošli smo između kuća praznim putem i konačno ušli u kuću. Prvo smo bili samo nas četvorica, ali ubrzo ih se nakupilo, mladih, starih, žena i muškaraca. Upravo su slušali vesti. Svi su sijali od zadovoljstva zbog novih ruskih pobeda.

”Zima će da ih pokupi, Rusija će da ih proguta.”

Samo domaćin koji je kod kuće imao radio nije rekao ništa. Dok su nas drugi posmatrali, rekao bih, s prikrivenim, toplim poštovanjem, on je čelom uprtim o savijen, koščat palac žmureći sedeo i slušao svaku reč. Procenjivali su nas, merili najsitniju reč: u njihovim pogledima nije bilo nepoverenja, već zabrinutosti, zamišljenosti. Očigledno im je prijalo što smo došli ko zna odakle među njih, s puškama. Partizan mora među seljake u svojoj uniformi, naoružan. To je bitno. Tako je smatrao komandir. Treba da pokažemo ljudima da se ne bojimo i da već predstavljamo vlast. Tako je: organizacija, moć uticaja. Bio je u pravu. Njegova slikovita uniforma s petokrakom zvezdom i slovenačkom trobojnicom delovala je na njih slično kao i na mene kada sam ga prvi put ugledao, kada je iza drveća kročio na put. Ostavljala je utisak nečeg solidnog, snažnog, vrednog poverenja.Razgovarali smo do duboko u noć. Slušali su, potvrđivali, protivrečili, samo je stari ćutao oslonjen na bure i žmureći slušao.Popili smo svako svoju čašu još tople rakije da nam je krv zakipela pod kožom.

Samo je Kekec ošamućen zadremao na klupi, glave utonule u podignutu kragnu kaputa. Spavao je mirno i sanjao ko zna o čemu. A mi smo razgovarali o svemu i video sam da se sve bolje i bolje razumemo. Seljaci ništa nisu krili od nas. Igrali smo otvorenim kartama. Smatrali su nas svojima.Konačno se domaćin prenuo iz svog razmišljanja i rekao:

”Čini mi se da je još suviše rano. Sačekajmo, pa onda da udarimo. Ne prenaglo!”

”A kako udariti onda ako ne bude sve pripremljeno? Šta da smo noćas došli kod vas i rekli: noćas krećemo! Biste li pošli s nama?”

”Naravno da ne! A kako bi! Ta nema šta da se uzme u ruke.”

Komandir je živnuo, više nego čitave večeri:

”No, vidite. Treba se pripremiti! Kažite svom momku da vam sašije novi kaput. Hoće li? Ne! Zašto? Jer ne ume. Pošaljite ga na zanat, pa će vam sašiti. Svi mi treba da učimo. Svakog dana su potrebne vežbe, rad. Organizacija! Već danas treba da se borimo u malim sukobima kako bismo sutra bili sposobni za velike.Tako je i nikako drukčije. Inače nikad nećemo moći da ‘udarimo’. Udariće drugi!”

Stari, razboriti domaćin zbunjeno je gledao. Ništa nije odgovorio, a videlo se po njemu da sada shvata. Klimnuo je glavom i više nije ćuteći razmišljao. Radoznalo nas je posmatrao, pa zatim rekao:

”Druže komandire, hoćete li još gutljaj?”

U čast velikog književnika: Spomenik Vladimiru Pavšiču alias Mateju BoruSvi su osećali da ovaj čovek, ovaj komandir, zaraslog lica, s grozničavim, dobrim očima, šubarom i puškom, ne misli na sebe već na ono što im je ponekad tako nejasno odzvanjalo u mislima: narod. Narod. Jer to je ipak živa, poštovanja vredna stvar, ne samo izmišljotina gospode kandidata pred izbore. Narod. U očima im se videla nova svest.Više se nisu osmehivali na ovu čudnu reč. Narod? Da, stvar nije tek tako. Od toga sve zavisi.

”Ako narod ne bude jedinstven, svi ćemo nestati. Ako narod ne bude srećan, nećemo biti ni ti ni ja. Proganjaju nas zato što smo Slovenci. Znaš li zašto? Jer smo Slovenci! Zato, a ne što smo klerikali, liberali i ne znam šta još sve.”

Revolucija. Kako čudna reč. Strašna. Čovek bi sakrio glavu pod pokrivač ako bi pomislio na nju. A danas? Zar nije sve drukčije s tim? Revolucija? Ta, to je upravo ono čega dosad nije bilo. Bez toga nećemo biti zadovoljni ni ti ni ja. Da, gospodine komandire, revolucija je potrebna. Te večeri su naslutili šta se u stvari krije iza ove strašne reči: revolucionar, boljševik.

”U Rusiji ih gone. Teško će umaći. Jeste li čuli, družekomandire?”

”Rusija se bori za nas. Što viču protiv nje? Ko im veruje

”Tek nam se sada otvaraju oči kad smo sasvim propali.”

”Tako je! Treba ščepati pušku. Ići ćemo s vama. Oružja ima dosta po ambarima i tavanima!”

Tako smo govorili i jedva smo se otrgli od prijatne kuhinje gde je mirisalo na ispečenu rakiju. Seljaci su se raspričali tako da nam nije bilo lako krenuti. Pre nego što smo pošli doneli su nam hleba, mesa, jabuka, krompira.Napolju smo tiho zapevali. Mesec je plovio preko beskonačnog neba, vetar je zapljuskivao među ambarima i kovitlao sneg.Kada smo ponovo utonuli u šume znao sam da tim ljudima koje ponekad nazivamo nesvesnim seljacima, nema šta da se prebaci. Krivica je na nama. Ko je vodio računa o njima? Ko je u njima budio svest, nacionalnu i socijalnu? Licemeri su ih lagali! Ko im je pružio političko vaspitanje? Ko im je razotkrio fašizam, kapital? Ako je neko rekao pravu reč, dobio je po glavi, ščepali su ga za vrat! Do sadašnje svesti došli su uglavnom sami. Život ih je varao, bacao pesak u oči, a život im je i otvorio oči. Tako je.Išli smo šumom pevajući sibirsku partizansku pesmu: po šumama i gorama... idu čete partizana...

Kekec se sasvim razbudio i mumlajući pevušio u korak...U logoru je sve spavalo. Stražar je koračao putem tamo i natrag, misli su odlutale ko zna kuda. Tišina u šumi prelivala se u veličanstvenu noć u mesečini…

(1) Lica iz literarnih dela Ivana Cankara, nap. M. K.

* Priča Mateja Bora preuzeta iz kataloga izložbe Političke prakse (post)jugoslovenske umetnosti 

Oceni 5