Srednjovekovna homoseksualnost (2)
Godzz 03 S

Photo: Adam and Eve Finding the Dead Body of Abel. 1869. Natale Carta. Italian 1800-1888.

Homoseksualni nagon i varvarski vladari

Rani srednji vek

Kriminalizacija istopolnih seksualnih odnosa od strane hrišćanskih careva postaje neprikosnovena kada su Zapadnim carstvom prevladali „varvari". Tokom vremena, germanski kodeksi zamenili su rimsko pravo. Izuzev u vizigotskoj Španiji, gde je sasvim jasno da su zakonici proizišli iz hrišćanskog učenja, germanski zakoni nisu pominjali zločin protivu prirode. Ali u vreme kada su se zakonski poredak i samo društvo ubrzano rastakali, na sreću (ili na žalost) homoseksualni nagon je slabo zanimao nove, još uvek sasvim varvarske vladare.

Kada je papa Grigorije Veliki (590-604), poslednji od ,,doktora crkve", poslao misionare da pokrste Germane i Kelte, crkva je, u svom strogom osuđivanju protivprirodnog greha, razvila nove metode prisile. Počevši u Velsu i Irskoj, koji su prvi pridobijeni za veru, ovome su poslužili priručnici za pokajanja koji su bili od pomoći sveštenicima u njihovom duhovnom staranju nad pastvom, gde su se nabrajale različite kategorije greha i za njih propisivale odgovarajuće kazne.  Privlače pažnju svojim iscrpnim, detaljnim pristupom seksualnom ponašanju. Svih nekoliko desetina, koliko ih je preživelo do danas, sadrže barem po jednu osudu sodomije, dok par njih nudi relativno duga razmatranja sodomije sa tipičnom kaznom od 7 do 12 godina za grehove svojstvene Sodomu, od 3 do 7 godina za oralno-genitalni kontakt, od 3 do 15 godina za analni odnos, do 3 godine za međubedreni, interkruralni odnos, a za masturbaciju svega od 30 dana do 2 godine. Kaluđeri su često snosili blaže kazne, makar u praksi, s izvesnim dopuštenjima za mladiće. Lezbejski odnosi jedva da su pomenuti. Nijedan od ovih priručnika ne ističe da je svetovna ruka ta koja će krivce proganjati ili kažnjavati, ali je većina tretirala homoseksualne prekršaje strože negoli heteroseksualne, propisujući veću strogost za analni nego za oralni seks - svejedno da li s partnerom suprotnog ili istog pola. U propisivanju različitih kazni, rani kanoni rukovodili su se ovim priručnicima - od kojih su neki bili zaodenuti kanonskim autoritetom — upkos smrtnoj kazni propisanoj u Trećoj knjizi Mojsijevoj i kletvama svetog Pavla.

Argumentacija da su svetački životi pokazivali mržnju prema homoseksualnosti jeste ubedljiva, isto kao što su kaluđeri bili kušani od strane ženskih transvestita za koje su pretpostavljali da su bili lepi mladići.  Međutim, tvrdnja da ova privlačnost potkopava argumente društvenih konstrukcionista izlaganjem homoseksualca mržnji, postavljena je loše, jer je sodomija, kako je naglašeno ranije, bila ta od koje se strahovalo i koja je u ovim slučajevima osuđivana, a ne „homoseksualna" osoba. Pod Karlom Velikim (768-814), svetovni zakon propisao je kazne za sodomiju i uredbom je osudio među kaluđerima, primećujući da je postala veoma učestala.

Stihovi veronskog sveštenika iz 9. veka, upućeni mladiću kog je preoteo suparnik, pokazuju jedno istinsko čuvstvo:

O ti, što lik si drag Venere divotne —

Savršen stas je-tvoj, crte besprekorne!

Bog nek te čuva sam, zvezde što nebesne

Sazda, i mora sva, temelje zemljine.

Lupeška podla reč nek te ne obmane,

Kloti nek budeš drag - njoj što nam prede dne.

 

Molim za dečka tog - iskrene molbe su -

Preklinjem srcem svim milosnu Lahesu,

Atrope sestru, ded - ljubazne neka su.

Neptun i Tetis bes nek smire talasu

Kad na brodiću svom zađeš u Atesu!

Ej kud mi bežiš to, milošte gde li su?

Kukavan šta ću sad, pogledi - mrtvi su.

 

Tvrd je iz kosti soj poniko majčinih -

Ljudi, taj nakot zli kamena bačenih.

Gordi dečačić taj jedan je kam od njih,

Do njeg ne dopre plač grudi žalostivih.

Drugi se jadu mom raduje milosnik,

Ričem ko srna - vaj, vaj lane izgubih!

Rastakanje Karolinškog carstva otpočelo je 817. godine, a novi talasi invazija okončali su kratak period preporoda koji je bio uzeo maha. Sredinom 9. veka, Hinkmar Renski je tvrdio kako lezbejke „bije glas da se služe izvesnim đavolskim sredstvima ne bi li podstakle strast". Čak i u kasnijim vekovima, sama upotreba seksualnog pomagala (jednog ili dvostrukog) bila je dovoljna da vlasti intervenišu.  Metež tokom 9. i 10. stoleća ponovo je prekinuo hrišćanske napade na Sodom, koji su oživeli, kako smo videli, kada su Karlo Veliki i njegovi neposredni naslednici ponovo uspostavili poredak i pokušali da stvore hrišćanski komonvelt.

Crkveni slom

Počim se crkva preustrojila, nakon invazija i ostalih razaranja u ranom srednjem veku, vatreni klirici napali su na sodomite. Oko 1051. godine, sveti Petar Damiani, pripadnik kruga papskih reformatora, srdito optužuje muške homoseksualce u Liber Gomorrhianus, posebno među sveštenstvom, žestoko ih osudivši uz tvrdnju da svaki onaj koji upražnjava sodomiju „ruši bedeme nebeskog Jerusalima i ponovo diže zidove razorenog Sodoma". Njegove optužbe nagovestile su stavove potonjih sabora i kanoničara. Tvrdio je da takva sagrešenja nisu samo učestala već i da uzmiču licu javnosti budući da se okrivljeni jedino poveravaju podjednako sumnjivima. Odgovor pape (potonjeg svetitelja) Lava IX (1049-1054) nije ništa doli učtivo priznanje Damianiju što se iskazao kao protivnik telesnog okaljanja. Vatreni reforma- tor nije ubedio prvosveštenika da su nužne zamašne mere protivu svešteničke sodomije. Lav je bio sasvim voljan da zadrži moralni status quo u crkvi, sluteći možda da bi jedna kampanja, koja bi za cilj imala identifikovanje i odstranjenje prekršitelja, samo još doprinela da se rana samozarazi. Da je toliko pojedinaca sa nekonvencionalnim seksualnim sklonostima služilo veri koja im je tako revnosno branila seksualna zadovoljenja, predstavlja, u osvrtu na prošlost, koliko politički toliko i psihološki problem. Seksualna nenormativnost među sveštenstvom bila je, dosad, na žalost, predmetom sektaških ili anticrkvenih polemika pre negoli kakve nepristrasne studije.

Nova faza u razvoju stavova prema seksualnosti počinje sa Hildebrandom (Grigorijem VII, 1073-1085), najrevolucionarnijim od svih papa. On je zahtevao sveštenički celibat - da sveštenici napuste svoje žene i ljubavnice. Iako ne sasvim uspešan u prisiljavanju, neumoljiva hajka na svešteničku seksualnost prerasla je u izvesni krstaški pohod koji je pogodio i pravoslavne, muslimane i jevreje, jednako kao jeretike i sodomite. Pojačano isticanje asketizma i svešteničkog beženstva od tada će biti obeležje rimokatoličke moralnosti. Uzdržavanje sveštenika od seksa nikada se više nije dovodilo u pitanje, a osuda „neprirodnog poroka", čak i među svetovnjacima, neizbežno je postala glasnija i obavezujuća. 

Kanonsko pravo, isprva relativno nejasno i razvodnjeno, nakon 1000. godine ubrzano se razvija u homofobičnom pravcu. „Kanonski zbornici pokazuju da su reformatori favorizovali moralnu strogost: kao grupa, smatrali su seks i ostala zadovoljstvena iskustva okuženim, zlim i moćnim ishodištem greha".  Sledeći primer Burkharda iz Vormsa (+1025), Ivo od Šartra (+1115), u svom Decretum-u, dao je kanone koji su predviđali stroge kazne za felacio, bestijalnost, pederastiju i sodomiju. Za Jerusalimsko kraljevstvo, Sabor u Nablusu, u 1120. godini, oglasio je da bi krivce za sodomiju trebalo spaliti. Gracijanov zbornik, Concordia discordantium canonum, u pet tomova, priređen nešto pre 1150, nadomestio je ranije zbornike, postavši tako tekstom za sholastičare. Oslanjajući se na načela rimskog prava, Gracijan uvodi „prirodno pravo", koje postaje važno zbog sodomije. Godine 1234, Grigorije IX proširio je zbornik, načinivši Corpusjuris canonici, kome je, u 1298. godini, pridodata Liber Sextus (Šesta knjiga), a 1317. godine i Clementines. Ovih sedam tomova, i dva extravagantes naknadno dodata, bila su protumačena. Sve veći broj homofobnih bogoslova, poput fanatičnih kaluđera - od Tome Akvinskog pa do Luke iz Pene - uplivišu na tumače. Oni su, sa inkvizitorima, uticali na vlasteoske, kraljevske i gradske zakone da odrede novčane globe, škopljenja ili čak spaljivanja sodomita - sve one kazne koje su ostale strane Kanonskom pravu kao takvom, čak i nakon što je Trentskim saborom revidirano (1545-1563).

Iako je Gracijan posvetio nešto malo mesta „neprirodnoj" seksualnosti, Petar Kantor joj posvećuje poveće poglavlje svoga Verbum abbreviatum-a. Čini se da je njegov krug izrodio izmišljotinu pripisivanu svetom Jeronimu - priču da su, u času kada je Bogorodica rađala Isusa, svi sodomiti iznebuha pomrli. Odonda su kanoničari redovno navodili Justinijanovu 77. novelu po kojoj su glad, kuga i zemljotres, kojima su mnogi dodavali poplave i ostale prirodne katastrofe, Božja odmazda za nekažnjene „zločine protivu prirode". Treći lateranski sabor (1179) naložio je da sveštenici okrivljeni za ,,tu razuzdanost protivnu prirodi" napuste crkvu ili zanavek budu zatvoreni u manastiru. Donekle paradoksalno, Bernard iz Pavije (+1213) držao je da sodomija ne stvara naklonost, te stoga ne predstavlja prepreku braku.

Nakon 1250. godine, određene su stroge kazne. Zgodna politička pogrda koju su pape izricale disidentima, sodomiju je, takođe, neprestano dovodila u vezu s jeresi. Mnogi su, verovatno s razlogom, ovaj porok pripisivali sveštenicima. Poput sholastičara, kanoničari su se bavili muželoštvom, skotološtvom i rukobludom kao nečim „protivprirodnim", jer isključuje mogućnost produžetka vrste, temelj seksualne moralnosti. Takvi zločini koje klirici počinjavaju predstavljaju skvrnuće, jer njegovo ili njeno telo jeste sud posvećen Bogu. Ovi prekršaji, ako se za njih sazna, nosili su sobom sram (infamia), gubitak dotadašnjeg položaja, nepodobnost za javnu službu, kao i lišavanje prava da se bude tužitelj ili svedok pred sudom. Ironično, kanoničar Petar iz Palude (oko 1280-1342) objasnio je naširoko zašto dvojica muškaraca ne mogu da se venčaju i tako ozakone svoju vezu.

Najkasnije kada je Grigorije IX naložio dominikancima 1232. da istraže jeretike u južnoj Francuskoj, inkvizitori, u određenim krajevima, počinju da proširuju svoju nadležnost i na sodomite, sada viđene kao saveznike demona, đavola i veštica. Takvi osuđenici predavani su svetovnim vlastima, koje su, u to vreme, bile nezavisne u izricanju i nalaganju smrtne kazne. Pre smaknuća, mučenje bi izvlačilo priznanja od žrtava a neretko bi zapisnici sa suđenja bili spaljivani zajedno sa njima.

U narodnoj književnosti i književnosti na latinskom, homoseksualnost je samo povremeno igrala ulogu, možda tek kao zaostatak klasične starine.  Treba uvek imati na umu da je, bezmalo do samoga kraja, pisana srednjevekovna književnost u rukopisima kružila među čitaocima iz redova visoke elite, koji su često čitali i cenili latinsko pesništvo. Ni latinski a ni narodski, vernakularni tekstovi, pisani najčešće za dame i svetovnjake koji latinski nisu poznavali, ne govore mnogo o homoseksualnosti. Nisu bili često predmetima zvanične i nezvanične cenzure, uvedene pošto je štamparska presa učinila dostupnom književnost namenjenu širem krugu čitalaca vernakularnog stvaralaštva. Latinski klasici, jedina „egzotična" literatura dostupna srednjovekovnim čitaocima, bili su dovoljno bogati homoerotskim jezikom i temama da nadahnu bilo kog pesnikaili prozaistu. Dvanaestovekovni cistercita, Elred Rivoski, divno je, na latinskom jeziku, veličao mlade iskušenike. Mladići u mnogim od ovih srednjovekovnih pesama, ,,kao u nekim klasičnim pesmama, često svojim starijim ljubavnicima uzvraćaju ničim drugim do ohološću i suzdržanošću". Uz to, postojalo je više arapskih i nekoliko jevrejskih pederastijskih pesama iz muslimanske Španije. Priče o vitezovima i paževima, koji bez žena žive u zamkovima - gde bi jedina žena, s izuzetkom gospodareve, najčešće bila kakva sluškinja - koji su bili međusobno vezani i, van svake sumnje, gajili homoerotska osećanja, kadšto su, često izokola, u vernakularnim pesmama i romansama odražavale takve emocije.  Klirici su redovno optuživali članove engleske kraljevske kuće i njihove dvorjane za sodomiju, počevši od Williama II i sina Henrya I do Richarda I i Edwarda II, baš kao i nemačke careve i njihove dvorjane od Heinricha IV pa sve do Friedricha II i Konradina.

U srednjovekovnoj književnosti daju se raspoznati četiri glavna toka koja se tiču ljubavi prema sopstvenom polu: (1) veličanje fizičke lepote dečaka adolescenta, (2) slavljenje muške bliskosti i privrženosti, često kodirano kao požrtvovano prijateljstvo - budući da je romantična ljubav bila rezervisana samo za žene koje su romanse postavile na pijedestal, baš kao što se zbilo i sa novim kultom obožavanja Bogorodice; (3) obrade u kojima pojačana ambivalentnost, averzija i stroga osuda dolaze u prvi plan; i (4) prerada biblijskih ili hrišćanskih tema koje su, po samom svome poreklu, negativne i osuđujuće, kao što je slučaj sa često razmatranim delovima iz Danteovog Pakla.

Bilo je više homoseksualnih pesama tokom kratke renesanse u 12. veku nego bilo kada pre ili posle, što je Curtius smatrao pre jednom konvencijom (zasnovanom na klasičnom latinskom) nego Boswell, koji je držao da takve pesme ukazuju na stvarne ljubavnike, bilo da su oni pederasti ili gejevi.  Alan Lilski (oko 1128-1202), poznat kao doctor universalis, u svom delu De planctu natura oslikava prirodu kao biće koje ne poznaje bogoslovlje, koje zagovara ne suprotne već drukčije stvari, ali joj se od svih živih bića jedino čovek ne pokorava već izvrće zakon polne ljubavi. Bodri (Baudri) od Burgeja (1046-1130), poput svoga savremenika Marboda, piše ljubavne pesme i ženama i mladićima:

Ukor mi je što u mladosti,
Pisah ženskima, i muškima ništa manje.
Neke stvari, istina je, o ljubavi zbore;
a pesme moje drage behu svima. (Stehling, 151)

Takođe, nijedno od dvaju najuticajnijih dela iz sredine 12. stoleća, Gracijanov Decretum - tekst za kanoničare, i Sententiarum Petra Lombarda - za bogoslove, nije bilo naročito grubo prema sodomitima, zbog čega je Boswell verovao, po nama pogrešno, da predstavljaju dokaz tobožnje crkvene trpeljivosti.

Baldwin (1994), čija se knjiga Five Voices from Northern France around 1200 ne slaže po pitanju raznovrsnosti seksualnih tema, „nesumnjivo pristaje na uobičajeno ubeđenje: u skladu sa tradicionalnim jevrejsko-hrišćanskim neprijateljstvom, među svim vidovima seksualnog ponašanja, homoerotski odnosi osuđeni su kao najdostojniji prekora. Zbog uopštene pretpostavke heteroseksualnosti, pitanje o rodnosti bilo je implicitno u svih pet razgovora" . Koristio je tri latinska izvora pisana za sveštenike: Petra Kantora, koji je pisao u avgustinskom maniru; Prose Salernitan Questions, lekarski priručnik u Galenovom maniru; i izlaganje o ljubavi na podobije Ovidija od Andrije Kapelana. Takođe je proučavao dve vrste starofrancuskih izvora, jednu uglađenu vrstu namenjenu gospodi i damama kod Jeana Renarda — koji je razvio romantično gledište o Chretienu de Troyes i Marie de France (jedinoj značajnoj spisateljici), i jednu manje pristojnu, namenjenu građanstvu: komične priče poput onih Jeana Bodela. Na ovaj način, svaka književna vrsta predstavljena je u primerima, i to u vreme neposredno pre no što je usvajanje Aristotela i sholastičarske logike dovelo do porasta homofobije i „rasejalo zakonodavstvo koje je za cilj imalo da homoerotsku praksu iskoreni u Zapadnoj Evropi". Tada se čak i verovalo: Bog je stvorio svetu tajnu braka ne bi li polnim odnosima dao poseban prostor... začeće dece bilo je jedan od dva nesporna cilja koja su bogoslovi pripisivali instituciji braka. Još jedared... obezbeđivanje potomstva bilo je glavno opravdanje polnog odnosa.

Čak su i udate žene bivale prisiljene da dragovoljno ostanu čedne kao mulier sancta, i to ne od strane medicinske nauke već religije, baš kao što se od sveštenika i đakona sve snažnije zahtevalo da prihvate celibat, uprkos protestima do kojih je u Parizu došlo već 1074. godine.

Međutim, uglavnom je tačno da je homoseksualnost podlegla hrišćanskom tabuu, koji nije predstavljao samo zabranu homoseksualnog ponašanja već i izbacivanje ove teme iz učtive konverzacije. Tek će se u 20. veku ta tema otvoreno i pozitivno vratiti u svet književnosti. Pozni srednji vek, pak, poznaje još jedan fenomen koji će potrajati do u 20. stoleće, to jest, razvijanje jezičkog koda koji će insajderima omogućiti da iskažu svoja homoerotska osećanja i jedan drugome otkriju svoja istinska seksualna opredeljenja a da ih u tome ne sprečavaju neprijateljska crkva ili društvo. Ova novina označava radikalan raskid sa izričitom homoerotskom književnošću antike, čiji autori i čitaoci nisu imali potrebu za jednim takvim skrivanjem. Mnogo više treba uraditi ne bi li se sakupilo i rastumačilo sve što je preteklo od tajne homoseksualne literature iz poznog srednjovekovnog perioda. Pozitivno nasleđe srednjeg veka uključuje Edwarda II i Piersa Gavestona, jedinog nedvojbeno pozitivnog homoerotskog modela veze između odraslih muškaraca koja je pomenuta već u elizabetansko doba u Marloweovom Edvardu Drugom. Opstanak dragocene književne građe o pederastiji iz antičkih starina, najvećma preko poznih srednjovekovnih rukopisa, nesumnjivo je podsticao renesansne pederaste. Medu preživelima antičkim primerima jesu Grčka antologija, poznata iz rukopisa iz kasnog 10. veka, Katul sa tri četrnaestovekovna rukopisa, i Atenej i Isihije iz rukopisa iz ranog 15. stoleća. Sasvim sigurno je gej-pozitivno nasleđe antike preživelo hrišćansko zanemarivanje, cenzuru i uništenje, zahvaljujući naporu nekolicine urednika i prepisivača koji zaslužuju jedan bliži osvrt.

U 13. veku imamo dve „rasprave", vođene između Jelene i Ganimeda, i Hebe i Ganimeda (Stehling 114,115), oko stanovite prednosti obeju vrsta ljubavnika. Iako, shodno prirodi, heteroseksualna ljubav pobeđuje, lepi nevini dečak, u oba dijaloga, iznosi dobre argumente.

Demonizacija

Pre 1200. godine, sodomija, obično, nije bila povezivana sa otpadništvom od crkve; uloga koju je muška homoseksualnost igrala u sakralnoj prostituciji u kultu Ištar-Tamuz, ili u drugim religijama paganske Male Azije, zadugo je bila zaboravljena, te su se i mere protiv argr-ova najvećim delom izobičajile.  Verujući da se isuviše odaju seksualnim porocima, krstaši su izgradili predrasude o muslimanima, kao i o Jevrejima, koje su držali za pohotljivce. Zapadnjaci su, takođe, sodomiju dovodili u vezu s dualističkom jeresi bugarskih bogumila i provansalskih katara.

Sredinom 13. stoleća, i sama reč Bulgarus podrazume- vala je značenje sodomita, ali, što je najvažnije, prvašnje strogo osuđivanje sada prerasta u zamašnu opsesiju, koju je Warren Johansson, 1978. godine odredio i označio deluzijom sodomije. U svom punom značenju, reč je o kompleksu paranoidnih verovanja koje je stvorila i u glave utuvila crkva, i koji dobrim delom hrišćanstva preovladava do dana današnjeg, što rezultira stavom da se svaka seksualnost bez potomstva - a napose seksualni odnosi između muškaraca - protivi zakonu prirode, zdravom razumu i Božjoj volji, kao i da sodomiju upražnjavaju oni pojedinci čiju su volju opsele demonske sile. Štaviše, svako je heteroseksualno usmeren, ali su svi podložni demonskom iskušenju da počine sodomiju i potencijalni su krivci za zločin; svi mrze i osuđuju sodomite, ali je ta praksa sveprisutna i preteća i beskrajno zarazna; na nju svako gleda sa odvratnošću i gađenjem, ali ko god da je iskusio sodomističko zadovoljstvo težiće za njim tokom celog svog života; to je zločin koji je počinila samo puka šaka iskvarenih pojedinaca, ali koji će zato, ukoliko ga ne zaustave i najstrože kazne, postati toliko razuzdan da će dovesti do samoubistva čovečanstva. Izvor je večnog prokletstva za grešnika, slabi i potkopava moralne kvalitete onih koji ga upražnjavaju; toliko je mrzak Bogu da izaziva njegovu osvetu u vidu nedaća koje, zbog nekažnjenog zločina jednog među njima, mogu da pogode čitavu zajednicu. Sopstvene zaštite radi, svaka hrišćanska zajednica mora uvek biti pripravna da predupredi njegovu pojavu ili širenje, a sve strane okrivljene za tako gnusnu praksu trebalo bi kazniti krajnje surovo, te ukoliko ne budu ubijeni, kako biblijska pouka nalaže, treba ih potpuno izopštiti iz hrišćanske zajednice.

Ova deluzija je istrajala i nakon što su svi ostali vidovi srednjovekovne netrpeljivosti (poput osude preljube u Trećoj knjizi Mojsijevoj i Novom zavjetu) napušteni ili makar toliko obesmišljeni da više nisu mogli biti delom zvanične politike, premda je, u ličnim nazorima pojedinaca, bivalo nekih naznaka. Ovo žilavo istrajavanje srednjovekovnog hrišćanskog nasleđa ostaje glavna prepreka gej pravima, ali takođe predstavija izazov za istraživače srednjovekovnog društva i struktura moći. U neku ruku je, čak, i srećna okolnost da su deluzije o sodomiji opstale suštinski netaknute sve do u doba prosvetiteljstva, ako su otada nešto malo izmenjene, jer se mogu proučiti in vivo svim raspoloživim kulturno- istorijskim i dubinskopsihološkim metodima, a ne samo iz požutelih šesnaestovekovnih dokumenata pisanih jezikom koji neretko skriva ono što bi savremeni istraživač voleo da sazna. Buduća studija njihove dinamike i društvenih snaga koje ih još uvek podupiru može pružiti dragoceni uvid u psihopatologiju.

U jeku usvajanja ovakvih uverenja, veoma problematični pojmovi, ako ne i apsurdni, nalaze svoje mesto u tekstovima o sodomia ratione sexus. Iako je sveti Anselm, kenterberijski arhiepiskop, u 1100. godini, u izvesnoj meri opravdao mlađe sveštenike koji su se odali sodomskom grehu, prevagnula je nova, tvrda struja. U svojoj Legenda aurea (1290), Jakov iz Varađine ponavlja fantazam Petra Kantora, po kome su, u trenu Isusovog rođenja, svi sodomiti sveta umrli, dodajući pritom mišljenje svetog Avgustina da je Sin Čovečji, pošto je ljudska priroda bila okaljana ovim porokom, ponova odložio svoje ovaploćenje, noseći se mišlju da od tog podviga, štaviše, sasvim odustane. Hugo iz Saint-Chera, u svom komentaru Vulgate (Pariz, 1232), svečano izjavljuje da ni trava neće rasti na mestu gde ima toliko sodomije; kako incubus (zloduh, demon koji dolazi pri spavanju) može uzeti muško obličje a succubus (demon koji ima seksualne odnose sa usnulim muškarcima) žensko, jedan succubus ne bi nikada uzeo muško obličje, jer bi se i demoni posramili pasivne uloge u sodomiji. U zakonicima koji se umnožavaju, da ne bude zabune, aktivan (obično stariji) partner često bi snosio teže kazne.

Hrišćanska netrpeljivost razvila je homoseksualno ponašanje u sklopu nedokazivih, ali izvesnih fantazija. Oko 1360. godine, južnoitalijanski pravnik Luka iz Pene piše u svojim Commentaria in Tres Libros Codicis, knjiga XII, 60 (61), 3:
Ako je sodomita u više navrata bivao kažnjen pa pomilovan, svaki puta ga je trebalo kažnjavati strože, ako je to ikako bilo moguće: stoga što su upražnjavaoci toga poroka neprijatelji Boga i prirode, jer u Božjim očima takav greh jeste teži od ubistva, zato što se na ubicu gleda kao na nekoga ko uništava samo jedno ljudsko biće, dok je sodomita taj koji ništi čitav ljudski rod.

Guy de Roye (Guido de Monte Rocherii), arhiepiskop Tura i Rensa, godine 1388, u Manipulus curatorum (u francuskoj verziji iz Troa, iz 1604. godine, pod naslovom Le Doctrinal de Sapience, naveo je kako je sram zbog sodomije toliki da se čak i neprijatelji Isusovi, tokom njegovog postradanja, nisu usudili da ga zbog iste optuže, mada su protiv njega nakupili svakojake druge klevete), istakao je: Govoreći o poroku sodomije, Avgustin kazuje koliko je on gnusan, rekav da je taj greh daleko veći od telesnog poznanja sopstvene majke, kao što je pokazala i kazna koja snađe Sodomljane što izgiboše u ognju i sumporu sa nebesa. Ovaj greh, sem toga, duhovno grdi na Gospoda, zbog čega u Postanju Gospod kaže: Vika je u Sodomu i Gomoru velika, jer štono Avgustin veli, ovim grehom, društvo, koje bi trebalo da je u nama sa Gospodom, narušeno je onda kada je i sama Priroda, čiji je On pokretač, zagađena opačinom požude... To je zaista toliko prokleto da ne samo puki čin, već i njegovo pominjanje, pogani usta onoga ko govori, uši onih koji slušaju i same elemente u osnovi.

Toma Akvinski odigrao je odlučujuću ulogu u toj navaIi deluzija o sodomiji. U ključnom delu Sununa Theologiae (I-II, q. 31, 7) on je „loše protumačio" materiju pozajmljenu iz Nikomahove etike (VII v 3-4, 1148b). U njoj Aristotel izričito tvrdi da seksualna sklonost muškarcima može biti uzrokovana prirodom (natura) ili navikom (exconsuetudine). U svom komentaru na latinski prevod Aristotela, Akvinski je ponizno priznao da se takva neprirodna zadovoljstva mogu sagledati i iskusiti ,,iz prirode telesnog sklopa koji su [izvesni ljudi] stekli od samog početka" (ex natura corporalis complexionis quant acceperunt a principio). Ali je, zato, u Summa Theologiae zabašurio ovaj ustupak ne bi li potvrdio da ono što je protivno ljudskoj prirodi (id quod est contra naturam hominis) može „postati saprirođeno pojedinačnom ljudskom stvoru" (Jiat huic homini connaturale). „Saprirođeno" ovde nema značenje „urođenog" već se odnosi na osećanja koja su toliko srasla sa ličnošću osobe da su postala njenom „drugom prirodom". Docnije dodaje i ono što Aristotel nigde ne pominje - da „takva iskvarenost može nastupiti... iz psiholoških razloga" (quae corruptio potest esse... exparte animae), te kao primer toga navodi ,,u odnosu sa životinjama ili muškarcima" (in coitu bestiarum aut masculorum) da bi parafrazirao hrišćansko poimanje sodomiae.

Poput Filona Judejskog, Akvinski spaja jelinsku koncepciju „neprirodnog" sa zoroastrijsko-judejskim zakonom ne bi li doveo do sholastičke osude. Iako Aristotel nije osudio homoseksualno ponašanje kao takvo, Akvinski u ovom slučaju nalaže moralnu osudu u saglasnosti sa biblijskim predanjem.

Počev od poznog 13. veka pa nadalje, uredbe protiv sodomije, sa kaznama u rasponu od novčanih pa sve do škopljenja, progonstva i smrti, ulaze u svetovno zakonodavstvo. Duhovni prekršaj je iz kanonskog prešao u građansko pravo. Vreme i mesto su se menjali, ali su jezik i namera svugde bili isti. Prvo pomenuto pogubljenje u Zapadnoj Evropi datovano je 1277. godine. Ilegala je postala norma i tako je ostalo sve dok prosvetiteljstvo nije otpočelo sa kritikovanjem i urušavanjem starorežimskog krivičnog prava, verujući da je sodomija, poput veštičarenja, kriminalizovana zbog sujevere i fanatizma.

Drugo oružje crkve u njenom ugnjetavanju sodomije jeste pripisivanje sramnog čina. Bila je to stigma na sve one koji su narušavali naročita kanonska ili ostala sveštena pravila, a u slučaju sodomite nasleđivan je večiti sram, što će reći - doživotno izopštenje iz hrišćanske zajednice. Oni koji su osuđeni za protivprirodni porok, ili su makar okrivljeni za isti, doživeli bi društvenu smrt: čak i kad nisu bili sudski gonjeni, oni i njihove porodice mogli su buti potpuno isključeni i ekonomski bojkotovani; mogli su biti vređani ili čak ubijeni potpuno nekažnjivo, jer civilne vlasti nisu imale obavezu da progone napadače, što je mentalitet koji se održao u policiji i sudstvu do današnjih dana.

Opstanak srednjovekovnog srama a ne nekakve „instinktivne odbojnosti" prema homoseksualnosti do modernih vremena, potcrtava ostrakizam i proganjanje sa kojim se trenutno susreću oni koji vole sopstveni pol. Sram je nešto što medievalisti naročito zanemaruju; dosadašnja dela su se, mahom, bavila nedovoljno jasnim tehničkim problemima kanonskog prava pre nego li njihovim uplivom na društvo, koji itekako, u vezi sa položajem sodomita, treba rasvetliti.

Paranoidne deluzije

Podvedena pod „protivprirodni zločin", sodomija za hrišćanski um postaje nevidljiva, ali ostaje predmetom hiljada fantazija. Nigde je nije bilo, ali je, opet, društvu odasvud pretila uništenjem. Izbrisana je iz drevnih anala, nepominjana u sadašnjosti, zabranjena da postoji u budućnosti. Zapisnici sa suđenja bili su spaljivani zajedno sa osuđenima tako da nijedan trag ne bi ostao. Pa ipak, razvijajući se u neprobojnom mraku neznanja i sujevere, ona je bitisala tiha i nevidna, poput duha izmičući kandžama jednog netrpeljivog sveta. Ovo pomeranje od izričitog, ali ne i opsesivnog osuđivanja, iz ranijih vekova ka jednoj mahnitoj netrpeljivosti prema homoseksualnom izražavanju ostaje obeležje zapadne civilizacije od vremena poznog 13. stoleća.

Kao i u slučaju progona veštica, ili podizanja optužnica protiv jevreja, optužbe za sodomiju, podnete protiv određenih pojedinaca ili sekti, nisu morale biti nužno utemeljene u stvarnosti. Ovo je i suština viševekovne rasprave o navodnoj krivici vitezova templara, koji su okrivljeni za sodomiju i od kojih je, u pojedinim slučajevima, priznanje iznuđeno mučenjem ne bi li njihov red mogao biti ukinut a imovina zaplenjena. Najrevnosniji istražitelji često su dolazili do negativnih zaključaka, ustanovljujući, štaviše, kako optužbe ne uspevaju da ubede onovremenu javnost da suđenja nemaju drugi razlog sem puke pohlepe francuskoga kralja Filipa IV.  Kako god, neki drugi, možda manje kritični, polazeći od pretpostavke poput one da ,,u jednoj svemuškoj organizaciji uvek ima homoseksualaca" te da „bliskost između muškaraca obično vodi nekom vidu homoseksualnosti", otvoreno su podržali optužbe, čak su ih i dalje razradili.-" S tim u vezi, međutim, stoji i činjenica da je pogubljenje Piersa Gavestona - protiv koga je dokaz bio daleko ozbiljniji - obavljeno nepune dve godine po suđenju templarima, kao i da je Edward II, njegov ljubavnik, bio oženjen kćerkom Filipa IV, koja je docnije pomogla uzevši učešće u muževljevom zbacivanju i njegovom surovom ubistvu.

Zabluda o veštičarenju bila je izuzetno živa od kraja 15. do sredine 18. veka, kada je, osim u nekim zabitim mestima, diskreditovana. Judeofobična zabluda trajala je znatno duže, svakako do sredine 20. stoleća, kada je učešće mnogih hrišćana u holokaustu, bilo aktivno ili pasivno, kod jednog dela bogoslova dovelo do osećanja krivice, jer upravo su hrišćani vekovima blatili Jevreje. Zabluda o sodomiji ostala je u punoj snazi sve do 60-ih godina 20. veka i tek se sada dovodi u pitanje.

Plakar i tajna potkultura

Deluzija o sodomiji primorala je homoseksualce da žive u stanju upodobljavanja i nevidljivosti. Jedina društvena organizacija na koju su mogli da računaju bila je ona kriminalne potkulture, koja se nadala i priželjkivala da bude nevidna čelnicima jedne netrpeljive crkve i države, i nije svako mogao da otkrije ili pristupi ulazu u ovaj skriveni svet. Nije posredi nekakav geto, već su, mahom, održavana tajna okupljanja zarad seksualnih opštenja, što je bilo znano samo onima koji su imali pristupa, i to sasvim sigurno u Londonu, Kelnu i mnogim italijanskim gradovima, naročito tokom 15. veka.

Ljubitelji sopstvenog pola bili su prisiljeni na pritvorstvo kao jedini vid opstanka. Marginalizovani od strane dominantne kulture, mogli su jedino pribežište naći u potkulturi koja se nije samo krila od vlasti već od hrišćanskog društva kao celine. Rezultat je protohomoseksualni tip ličnosti kome su obmana i licemerje postali druga priroda. Preobraćenje religioznog tabua u administrativni postupak represije tražilo je osavremenjenje policijskih procedura, i tu se izmaštani religiozni svet sudario sa stvarnim. Čudovišnost prestupa izjednačena je sa njegovom sveprisutnošću.

Impresivna disertacija Michaela J. Rockea, „Male Homosexuality and Its Regulation in Late Medieval Florence", neka vrsta Kinsey Report-a za 15. vek,  zaključuje da barem kao i u ostalim italijanskim gradovima, ako ne i drugde, homoseksualnost ostaje „sastavni i, očito, neiskorenjivi deo poznosrednjovekovnog i ranog modernog firentinskog društva". Napori da se homoseksualnost uguši nisu bili od koristi, iako je u petnaestovekovnoj Firenci i do trećina muškaraca bivala optužena za sodomiju, jer verski sistem nije mogao da suzbije kulturne tradicije (i biološke snage) potčinjavajući ih. Zvaničnici optuženi da podržavaju sodomiju brzo su postali svesni da bi nametanje smrtne kazne svakom sodomiti predstavljalo i ranu za čitavo društvo. Kada su kazne bivale isuviše oštre, magistrati su, neretko, jednostavno odbijali da prihvate nečiju krivicu, što je, kao i u Veneciji, smrtnu kaznu nametalo povremeno, ali spektakularno. U Firenci se broj smrtnih kazni postepeno smanjivao kako je broj okrivljenih rastao. Druge severnoitalijanske i toskanske gradske komune vladale su se načelima koja su bila negde između firentinskih i venecijanskih.

Italijanske i, u manjoj meri, severnjačke komune razvile su strategiju represije. Ona je oscilirala između dva pola: trpeljivosti u smislu da nema progona aktivnosti koju je policija držala na oku, i povremenog stezanja obruča oko mnoštva prestupnika ne bi li ih kaznili smrću, sakaćenjem, izgonom, novčanom kaznom ili kakvom drugom manje drastičnom merom. Uz ostale ludosti policijske administracije tokom vekova, ovo će ostati šablon do dana današnjeg, čak i u nacističkoj Nemačkoj.  Monter (1974) je dokumentovao primere nekoliko desetina suđenja za sodomiju, koji su poput talasa zahvatali Švajcarsku od 15. do 18. veka, a Carrasco (1985) je podrobno opisao delovanja sveprisutnih istražitelja u Valensiji od 16. do 18. veka. Moralni krstaši su, naravno, mogli da unesreće živote sodomita i ostalih žitelja tajnog seksualnog sveta, ali posle njihovih kampanja, obično kratkih, život bi se vraćao u normalu ili, ako hoćete, u nenormalu.

Licemerje, korupcija i moralna nedoslednost postaju norma, dok homoseksualna aktivnost postaje nevidljiva - zaklon iza koga su zabranjeni porivi igrali svoje drame o požudi i zadovoljenju. Bogoslovi i klirici, često obesni kaluđeri poput svetog Bernadina iz Sijene i Savonarole, koji je uticao na gradske zakone i rukovodio inkvizicijom, bili su ti koji su homoseksualnu želju prokazali kao jedan vid ludila. Tajne homoseksualne potkulture, poput onih u Londonu i Kelnu, vaskrsle su i preživele više od šest vekova represije i prokaženosti da bi, konačno, postale osnovama našeg modernog pokreta. Homoseksualni tip ličnosti razvio se i preživeo u neprijateljskom miljeu usled pritvorstva i licemerja („plakar"). Sav trud crkve i države podbacio je u zatiranju zabranjenih sklonosti i nezakonitog ponašanja, čak i da su mogli da izagnaju ovo podzemlje. Stara francuska književnost, koja, u pravom smislu, počinje oko 1100. godine Pesmom o Rolandu, u sebi nema gotovo ničeg izrazito homoerotskog. Italijanska književnost, koja počinje više od veka kasnije na dvoru Hoenštaufovaca, sa sicilijanskim pesnicima a potom i sa Toskancima - mnogo pre nego što je renesansa okuražila divljenje i podražavanje klasičnih homoerotskih uzora, što je osnažilo pravac - obiluje homoerotizmom ili aluzijama na sodomite, od samog svog početka pa do kontrareformacijske represije tokom 16. veka.

Šaljivi Hermaphroditus (1425) Antonija Becadellija i Massimo of Ascoli's Hecathalegium (1489) od Pacifica, kao i pogrde koje su italijanski humanisti međusobno razmenjivali, odjek su učestalih optužbi zabeleženih u policijskim isledama. Donatello, Botticelli, Leonardo i Michelangelo, i sami homoseksualci i zaljubljenici u antiku, vratili su homoerotizam i nagost u umetnost, kojih u stvarnosti nije bilo još od pada Rima, osim u predstavama svetoga Sevastijana, Isusa i svetoga Jovana. Polazeći od neoplatoniste Marsilija Ficina, mnogobrojne rasprave o ljubavi govorile su o dopustljivosti ljubavi između muškaraca, uključujući tu i raspravu Girolama Benivienija, kao i onaj Giovannija Pica della Mirandole (1463-1494).

Konačno, zapadno društvo je usvojilo deluziju sodomije, kompleks iracionalnih verovanja koja su od sodomita načinile žrtvene jarce za sve bolesti društva - shodno tome, i za neuspeh samih crkvenih profilaktičkih i apotropejskih obreda.

Beleška o Boswellu

Ton ovog članka suprotan je idejama koje je izneo John Boswell, koji je u dve svoje knjige pokušao da iznađe crkvenu trpeljivost, ako ne i odobravanje homoseksualnosti. Boswellova Same Sex Unions in Pre-Modern Europe prati isti šablon kao i njegova Christianity, Social Tolerance and Homosexuality. Obe imaju česte, sadržajne fusnote na brojnim jezicima. Obe hrišćansku crkvu oslobađaju krivice za progone gejeva, barem do 1200. godine. Daje jednu drugojačiju sliku homoseksualnosti od one koja je izneta u ovom članku ili kod mnogih drugih autora na ovu istu temu, kao što su Bullough, Compton, Goodich, Dynes, Lauritson i Johansson. Bilo da je u srednjem veku bilo gejeva (ličnosti svesnih svoga identiteta, pa čak i ponosnih na isti), kao što je Boswell zagovarao i na čemu je insistirao u svojoj prvoj knjizi i u jednom od svojih članaka,  ili da je bilo čak homoseksualaca (shvaćeno kao tip ličnosti), nasuprot osobama koje su se samo odale sodomiji, rasprava je koja još uvek traje. Ali da su ustanovljene crkve oprostile takve „grehe" i stvorile obrede ne bi li blagoslovile parove spojene ljubavlju tako dekadentnom i neprirodnom da je nije čak ni trebalo pominjati među hrišćanima, jeste jedan anahroni zaokret, nikada ranije uzet u razmatranje, i ne bi ga ni trebalo uzeti za ozbiljno. Ne možemo naći niti jednog hrišćanskog oca, ispovednika, sholastika ili kanoničara, protestantskog reformatora ili katoličkog kontrareformatora, ili čak pravoslavca, Kopta ili nestorijanca koji je nekada napisao makar i neutralnu, a nekmoli ugodnu reč o sodomitima.

Štaviše, kako mi shvatamo hrišćanski brak, on je stvoren da suzbije sladostrasnost i da obezbedi potomstvo, ne da pruži uzajamno zadovoljstvo ili čak obezbedi družbenika, mada je i to mogao biti jedan od ishoda. Boswell je pretpostavio da su ovakve istopolne zajednice, kako ih je on opisao i koje je pronašao na grčkom i slovenskom, imale svoju paralelu na latinskom za katolike, ali da su one zagubljene. To je moguće, ali takva neseksualna bratstva mogu poslužiti kao preteče modernih (homoseksualnih) brakova samo uz krajnje naprezanje mašte i značajno zanemarivanje Svetog pisma i tradicije.

Boswell jeste naišao na zabranu sodomije u jednoj od svojih liturgija za duhovno bratimljenje, ali je onda neubedljivo ustvrdio da sodomija „nije od strane srednjovekovnih Jevreja i hrišćana dovođena u vezu sa homoseksualnom ljubavlju", što mi teško da možemo prihvatiti. All Boswellova učenost i sitničavost ne mogu izvoditi gej brak iz bratotvorenja. Njegov rad, briljantan kakav jeste, može najbolje biti shvaćen kao delo u tradiciji hrišćanskih apologeta, a ne nepristrasnih istraživača, iako je pisan sa stanovišta koje većina drugih pisaca ili hrišćanskih apologeta ne bi ni mogli ni hteli da prihvate. Čitaoci i istraživači moraće sami da odluče. Izvesno, građa u ovom članku trebalo bi da posluži kao dobar vodič onima koji su na pragu sopstvenih istraživanja.

Ovaj članak je bio pri samom kraju kada je Warren Johannson preminuo i stoga mnogo toga duguje njemu. Naveo sam njegovo ime kao ime prvog autora. Takođe se zahvaljujem i Wayneu Dynesu zbog njegovih mudrih saveta, Edu Boyceu zbog njegovih neuporedivih uređivačkih i računarskih umeća.

William Percy

Izvor: Handbook of Medieval Sexuality, izd. Vern Bullough i James Brundage, New York and London, 1996, str. 155-189.

Prevod s engleskog: Aleksandar Miletić

QT magazin (3-4)

Oceni 5