Putevima kvir umetnosti (5)
Dyke 02 S

Photo: pogledaj.to

Horny Dyke na rubu konvencije

Na početku ovoga teksta trebalo bi ukratko kazati koju riječ o samoj Horny Dyke. Heroina indikativnog imena nastala je na posljednjim stranicama QuuerLista – časopisa za quuer kulturu u Republici Hrvatskoj, regiji i svijetu. Časopis je pokrenula izdavačka kuća Domino 2008. godine, a posljednji 23. broj izašao je 2010. godine. S posljednjih stranica tog časopisa, Horny Dyke se preselila u izložbene prostore pa se tako ukazala na izložbi Zgodne žene spašavaju stvar (otvorenoj 19.4.2011. u zagrebačkoj galeriji Marisall), potom na izložbi Horny Dyke na rubu konvencije (otvorenoj 23.11.2011. u zagrebačoj galeriji VN) da bi se u konačnici skrasila između korica istoimenog strip-albuma objavljenog kod izdavačke kuće Domino.

Letimičan pogled otkriva nam da je Horny Dyke upravo ono što joj i ime govori da jest. Cura spremna pomoći svim potrebitima neovisno o njihovom spolu, svjetonazoru, vjeroispovijesti, glazbenom ukusu ili izgledu. Kako u standardnim bajkama princ uvijek osvoji djevu i s njom odjaše/odleti/dezintegrira se u sumrak, i naša heroina čini isto. Jedino što njene partnerice, premda se često nalaze u nevolji, baš i nisu djeve. Obučena u uske traperice, plavu majicu bez rukava s jarkocrvenim HD natpisom na žutoj podlozi, pomalo androginih crta i obdarena Photoshop moćima Horny Dyke funkcionira kao junački ideal lezbijkama svih vrsta i oblika.

Mehanizam koji postoji ispod ovih jednostavnih pojavnih oblika zasniva se na načelima ironije, rekontekstualizacije i subverzije. Horny Dyke je relativno funkcionalna kombinacija standardiziranih tropa superherojskog stripa, poigravanja s quuer ikonografijom i načinom na koji se ista reflektira u mainstream matrici te rekontekstualizacije pop-kulturnih artefakata i referenci (poput starki, Madonne i reklama za deterdžent za pranje rublja). Konceptualno zamišljena dijelom kao subverzija, dijelom kao duhovita rekreacija superherojskog žanra i dijelom kao najobičnije podjebavanje Horny Dyke je u nevelikih osamdesetak stranica kratkih stripova, splash stranica, foto-stripa i pin-upa uspješno metastazirala po raznolikim elementima mainstream ikonografije. Ono u čemu nije uspjela je postati stripom – ili barem – dobrim stripom.

„Kad sam razmišljala o stvaranju lika superjunakinje, slijedila sam određen obrazac – izgled, kostim, supermoći, prijatelji, neprijatelji, uzrečice. Kroz njih sam mogla izraziti ideje koje smatram bitnima: udoban kostim, s mnogo džepova, referencije na pop-ikone i filmove koji me inspiriraju, te stvoriti odmak od šablona i stereotipova ženskih likova“ - kaže autorica.

Problem na koji nailazimo u ovoj izjavi odražava se na cjelokupnu zamisao Horny Dyke. Naime, premda u svijetu stripa još uvijek postoje šablonski i stereotipni ženski (i muški) likovi, ne može se govoriti o postojanju nekog sveobuhvatnog, totalitarnog prikaza koji bi bio inherentan mediju. Ženski su likovi (kao uostalom i muški, zajedno sa svim zamislivim žanrovima) već odavno dekonstruirani, uništeni do temelja i složeni iznova. Fokusiramo li se isključivo na superherojski mainstream (dakako, američki – jer se upravo na toj ikonografiji zasniva pokušaj subverzije utjelovljen u Horny Dyke) doista ćemo naići na hipersksualizirane objekte koji bi trebali prestavljati žene no također ćemo naići, na potpuno „normalne“ likove kao i na elemente queera koji u samom diskursu ne zadobivaju poseban tretman niti se pretvaraju u pornografiju. Proširimo li pogled na underground, indie, crtane romane, mangu i ostala diskurzivna utjelovljenja stripa uočit ćemo da je lik poput Horny Dyke u njima i više nego ustaljen i da je i sam postao predmetom dekonstrukcije.

Subverzivni elementi Horny Dyke možda bi i imali smisla u kontekstu u kojem bi predstavljali novost ili provokaciju. U kontekstu hrvatskog (pa i regionalnog) stripa koji, unatoč izdavačkom boomu posljednjih godina, funkcionira kao svojevrsna persona non grata u institucionalnom, medijskom i kulturnom obzoru lik poput Horny Dyke ne predstavlja naročito iznenađenje. Dok u kontekstu Amerike možemo govoriti o strip-industriji pa samim time i o najmanjem zajedničkom nazivniku estetskih i svjetonazorskih preferenci publike kojoj se ta industrija obraća, fragmentirana publika poput hrvatske ne omogućava tako lake aproksimacije. Pojednostavljeno rečeno, hrvatska je publika imala prilike vidjeti i provokativnije i subverzivnije i bolje zamišljene stripove od Horny Dyke, a estetsko-svjetonazorski mainstream koji Horny Dyke potkopava u Hrvatskoj jednostavno ne postoji.

Najbliži pojam mainstreamu o kojem u Hrvatskoj možemo govoriti odnosio bi se na stripove Bonellijeve produkcije, no poklonici Bonellija skloni su i „eksperimentalnijim“ (tj. drugačijim) oblicima stripova, a dekonstruiranih modela koječega u albumima recentne francuske, američke, talijanske i domaće produkcije ima i previše. Osim problema s idealnim modelom konzervativnog čitatelja kojemu bi strip poput Horny Dyke bio neobičan, uvredljiv ili nov, postoji i problem distribucijske naravi koji ograničava, ionako ograničene, domete ovog stripa. Naime, riječ je o relativno ezoteričnom naslovu kojega se može nabaviti isključivo u Zagrebu i to u sjedištu izdavača. Zbog takvog distribucijskog modela šansa da Horny Dyke naleti na putnika namjernika je gotovo nikakva. Drugim riječima, s Horny Dyke se susreću oni koji je traže, a teško da će je tražiti fundamentalisti.

Diskurzivni potencijal Horny Dyke u lokalnim okvirima, dakle, ne doseže daleko. Ni u općenitijem, univerzalnom smislu koji ne mari mnogo za državne granice i uzima u obzir cjelokupni stripovski korpus zadnjih nekoliko desetljeća Horny Dyke ne postiže gotovo ništa. Polje koje pokušava dekonsturirati i u koje pokušava upisati nova značenja već je odavno razrovano i kilometrima udaljeno od bilo kakvog singulariteta. U usporedbi s nekim japanskim naslovima, cjelokupna Horny Dyke izgleda potpuno nevino. Kolekcija kratkih avantura lezbijske superheroine stoga se čita kao skup viceva – svojevrsna interna zajebancija koja će navući pokoji osmijeh na lice i onima koji nisu direktno sudjelovali u njihovom nastanku no teško će postići išta više od toga. Ozbiljniji, poetički promišljeniji postupci nalaze se ovdje tek u tragovima.

Najbolji stripovi ove kolekcije nemaju veze s Horny Dyke i popratnom ikonografijom. Riječ je o stripizacijama dviju pjesama – Danas sam luda Josipe Lisac i Bambine Đavola. Te relativno kratke stripizacije otkrivaju drugačiju Helenu Janečić. Otkrivaju autoricu sposobnu s nekoliko poteza tuša oslikati i stvoriti cjelokupni ambijent, autoricu sposobnu pametnim izborom kadrova dopuniti praznjikave stihove pop-pjesmuljaka i podariti im potpuno novu dimenziju, autoricu sposobnu suvereno vladati mikrokozmosom stripa i u njemu stvarati moćne stvari.

Premda živimo u zemlji čija kultura pati od manjka samopoštovanja pa nekritički odasvud preuzima koješta, neovisno o tome imalo to smisla ili ne, premda je alternativna struja te iste kulture također sklona nekritičkom fetišiziranju stranih diskursa i stranih (polu)proizvoda, ne možemo bahato ustvrditi da je borba za rodnu ravnopravnost dovršena i/ili nepotrebna. Problem s Horny Dyke ne leži toliko u samom diskursu unutar kojega se ostvaruje koliko u tome što u isti ne unosi ništa bitno novo niti zanimljivo. Dok quuer-kultura ne osmisli zanimljivije, duhovitije i promišljenije likove brkati će Hvaranin u rej-bankama i ljubičastom kostimu suvereno vladati hrvatskim superherojskim prostorom. U njemu ionako nema gužve, no to baš i ne znači da ćemo primiti baš sve što nam se ponudi.

*Tekst prenosimo sa portala Stripovi.com

Oceni 5