Hrišćanstvo bi trebalo da preporučuje samoubistvo
Humor ne mogu da shvatim kao moralan stav. U stvari: humor je nemoralan ako je isključivo sredstvo moralnog delanja ali ako je samo jedan od vidova čovekove moralne akcije, tada, s obzirom na okolnosti iz kojih je potekao, kao i na one na koje je upućen, humor može da bude jedno od oruđa moralnog obračunavanja.
Koliko mi je do sada poznato humor se često javlja i kao posledica prikazivanja izvesnog pravog delanja, koje bi jedino bilo moralno, ali koje bi svojim »provođenjem povuklo čitav niz novih delanja još više poražavajućih, tako da se sada humor javlja kao cenzura, kao iskupljenje ranijih nemoralnosti, možda kao izvesna, imaginarna naknada. Međutim jedan ovakav humor — ako se uopšte tako sme nazvati — nije čak ni sublimacija: on je samo nova nemoralnost, samo uzaludno odbranbeno sredstvo.
Ali postoji jedan drugi humor, humor kao fragmenat predicije, koji nije došao iz razloga sličnih dolasku onog prvog, već koji je elementaran akt čovekovog ostvarivanja. (Uopšte kada je reč o čoveku ja mogu da mislim samo na njegove aktove, na zbir njegovih aktova, a svaki je njegov akt moralan ili nemoralan: ne mogu da pojmim da ma šta što potiče od čoveka može da bude amoralno. Humor je u ovom slučaju samo manifestovanje pojačanog osećanja sopstvene uzaludnosti koja je virtuelno u svima nama, onog istog osećanja koje je moćno da jednog odvede u pesimizam, drugog u hrišćanstvo, trećeg, skoro neposredno, u samoubistvo. Pesimista se ubija, ako se ne ubije ipak odobrava samoubistvo, (Ovaj način izlapljivanja omiljen je naročito buržoaskim dekadentima).
Hrišćanstvo mada bi logički (kao na pr. Budizam) trebalo da preporučuje samoubistvo: jer bolje vam je da što pre odete na onaj svet dok niste zaslužili pakao ili, ako ste ga već zaslužili, da bar sprečite da se još nekoliko vekova ne kupate u rastopljenom katranu, (što verovatno nije prijatno čak ni jednom radniku koji je dobar deo svog ovozemaljskog života proveo tek samo pored peći sa katranom potrebnim za asfaltiranje ulica, a kamo li vama koji ste zaveli ženu moga prijatelja, niste već deset godina postili ili počinili još stotinu sličnih grehova). — Hrišćanstvo nam neće preporučiti samoubistvo, jer ono, kao što se dobro uviđa hoće da vas uposli na izgradnji carstva na ovome svetu, koje, kao što opet dobro uviđate, nije za vas. A ako vas vaše potencirano osećanje uzaludnosti vodi direktno samoubistvu (protiv čega se ništa nema i, šta više, preporučuje se da se svaki takav gospodin podbada na samoubistvo); ako je vama još od prvog trenutka jasan vaš poslednji trenutak, tada će to meduvreme koje u glavnom zavisi od vašeg tela (nerava) ali i od sposobnosti za teatralnost, biti najpre ispunjeno isključivo humornom akcijom.
Kad kažem »isključivo humorna akcija« tada humor shvatam jedino kao izjednačavanje svega sa svačim, a kada kažem »izjednačavanje svega sa svačim« to treba shvatiti apsolutno bukvalno, a samo od »dobrog« ili »rđavog« ukusa pojedinaca zavisi kako će se to izjednačenje ostvariti.
Ako bih ja nekada došao u to stanje, verovatno da mi ne bi ni malo predstavljala problem ponuda da postanem flik ili da putujem da bih u svakoj palanci osnovao društvo za zaštitu životinja i rastinja: postao bih i jedno i drugo, i usput bih špijunirao svet deleći mu propagandne plakate... mrzi me, međutim, da i dalje izmišljam apsurdne primere, da se izražavam na preklapajući način raznoraznih »šta bi bilo da je...« i »šta će biti kad...« Ono na šta sam, na onako nezgrapan način, hteo da ukažem jeste očigledna nemoralnost humora kao isključivog oruđa; ono što ovim nisam ni hteo da kažem, jeste da se humor ne mora javljati jedino kao ovako ekstremna pojava. Tragovi humora se stalno nalaze, humor nas prožima uvek. Ovako isključiv on je samo kočnica vaše smrti, ovako utkan u tkiva vaših pobuna on je menjač brzina, preokretanje sopstvenih života, a time i preokretanje sveta.
Da li je još potrebno da na završetku pomenem nekoliko pojedinosti čisto lične prirode:
Nikada nisam bio prilježan upražnjivač humora, ili što nisam uspeo da se uverim u njegovu efikasnost ili, možda što nisam imao »čulo« za humor; nikada humor nije intimno obuzimao moju misao, nije mi bio »problem« — ako cenim one ljude koji ga upotrebe, to je tek pošto se ubiju: pre njihovog samoubistva veoma sam nepoverljiv. Jacques Vache je jedan od onih kojima dugujem sve — ali se ovi dugovi ne vraćaju. Jacques Vache, humor, samoubistvo, pamfletiranje svakog pesimizma, sve to u meni obrazuje jedan pojam koji nazivam Zemlja bez Jacquesa Vachea. To spada u ogorčenje, u životopis, dve stvari u koje veoma verujem ali ja ovde samo ukazujem da humor, u ovaj mah, ne pripada redu onoga što je neizostavno, što je najviše aktuelno — da danas i ne sme da nam takav bude!
A pristajem da završim i ovako: »Moj aktuelni san je da nosim crvenu košulju, crveni šal i duboke čizme — i da budem član jednog kineskog udruženja, tajnog i bez cilja, u Australiji.«
*Tekst prenosimo iz drugog broja časopisa “Nadrealizam danas i ovde”, januar 1932.