Hrvatski i srpski dimnjaci

Prođe tjedan dana kako nas je bacalo sa 6,2 Richtera. Od tada se nije penjao iznad 4,9. Još službeno ne znamo jesmo li mi u Glini koji centimetar potonuli ili se podigli, ali smo zadovoljni što nas nisu povukle podzemne vode. Ružne su dozlaboga, kad su onako ruknule ispod temelja kuća i betoniranih površina, pa se krenule izlijevati na cestu. Blatne, tamno smeđe, guste. Pomislila sam da nam je možda sudnji dan jer smo udaljeni svega 10-15 kilometara od termalnih vrelih voda lječilišta Topusko, pa sam u čarapama zagazila u nove lokve, ledene su, odahnula sam, još nećemo u vreli pakao.

Dvije-tri noći netko u autu iako u kući nema oštećenja, hladnoću nadjačava sigurnost da ništa neće tresnuti u glavu i ubiti, drugi uz TV ekrane zadovoljni što je pred mrak zasvijetlila struja, telefoni i internet također se polako spajaju, ujutro olakšanje što nije ta tri-četiri puta kroz noć jače drmalo.

Tokom dana, svima nečega žao. Ako se nije razdijelio krov ili nosivi zid, onda su se razbile kristalne čaše, ako se nije razlila zimnica po špajzi pa spojila sa medom koji curi iz razlupanih tegli, onda su se mačke prepale, a najcrnje je onima koji imaju visoko složena drva pa ih ni 6,2 nije srušilo, a pobacalo im robu iz odjednom otvorenih ormara.

A meni najviše žao dimova. Moja prva objavljena priča u e-Novinama, u februaru 2011. godine, ima naslov „Priča o dimu“ i prva rečenica kaže: Ljude oko sebe prepoznajem po dimu… Vije se i jutros tu i tamo pokoji dim iz neoštećenog ili napola razbijenog dimnjaka, al' mu je priča nekako prejednostavna. I brzo ih prekrivaju kombiji: pružaju nam vrećice kojima ćemo tek poslije vidjeti sadržaj, zadovoljni raznolikošću prehrambenih artikala, flaširana voda i toalet papir su zakon za svaku kuću u kojoj netko živi, traje to 4-5 dana. Onda slijedi novo raspucavanje: ne staju kombiji baš pred svakom kućom, u jednu djevojka sama unosi neprozirnu vreću, vraća se u auto, prođe pored nekoliko kuća, opet se pred jednom zaustavi. Rulet. I jučer, i danas, i sutra treba pogoditi pravi broj.

Komunikacija sa „bijelim svijetom“ uspostavljena, stižu pitanja, provjera: je l' istina da u evidentiranju štete, dolasku na lice mjesta i prijavljivanju pitaju podatke o nacionalnosti. Raspisali se srbijanski portali da se dimnjaci i crepovi evidentiraju kao Srbi i Hrvati. Hej, draga braćo Srbi, da li je moguće da netko u to povjeruje onda kad trese jednom od najjačih snaga na jugoslavenskom prostoru, 6,2 stunja po Richteru.

U dvorištu i oko kućerka u kome živim bilo je najmanje trideset ljudi u tih 4-5 dana. Šta je stradalo, kakvu imate štetu, teba li vam što iskrčiti, podignuti, iznijeti, pokupiti, šta možemo pomoći… I jako su puno za mene učinili, sve se dogovarali motorolom, mobitelima, ovi službeni: civilna zaštita i vatrogasci. Morat ćete mi vjerovati: nitko me nije upitao za ime i prezime. Bitna je samo ulica i broj kuće. I napravili su sve opisano u priči „Zelena kuća sa barkodom“.

Možda ovaj stupanj Richtera učini neko poravnanje u Hrvatskoj. Još uvijek ne vjerujem u ono na terazijama Srbija – Hrvatska, sve dok se djevojčica poginula u Petrinji etiketira kao dijete iz miješanog braka. Kruh se mijesi od miješanog brašna. Ova nesretna djevojčica je poginula, a ovaj moj dragi Martin iz Vukovara, sa kraja spomenute priče, rekla bih da nije čak ni to, nego netko od samo jedne vrste brašna. Krhka nada da će generacije poslije nas biti bolje od nas.

Onima u Srbiji koji ne znaju kako bi pomogli samo svojima u Hrvatskoj, evo još jedne istine: iz Zagreba zove brat od prijateljice mi koja živi u Cirihu, korijeni im sa Korduna. Traži vezu sa ljudima u tim nesretnim Majskim Poljanama iz čije je familije poginuo otac. Čuo on i drugari mu da žena kuka kako će i šta će, imaju kredit u banci. Hrvati su koje je netko otjerao iz Bosne. Pa Srbi iz Zagreba žele vidjeti stanje, uzeti sve podatke, koliki je ostatak dugovanja, koja banka, preuzet će otplatu kredita.

Hej, vi koji govorite i pišete o srpskim i hrvatskim dimnjacima, kravama, psima i mačkama, organizirajte se, pošaljite na Baniju gumenih čizama, hiljadu pari, muških, ženskih i dječjih, svih veličina, to je ono što sad treba, svaka će vam suha noga biti zahvalna. Ako već ne možete bar pet stotina uljnih radijatora ili električnih grijalica.

A to moguće poravnanje u Hrvatskoj koje spomenuh? Kuće se ruše kao kule od karata, padaju pljoštimice, govori čovjek: ni grama željeza u njoj nije bilo. Poslije rata 1991. – 1995. na Baniji je, od obnovljenih kuća, sigurno 90-95 posto kuća Hrvata. Pa oni tek sad shvaćaju kako su njih braća Hrvati prevarili, državu opljačkali, a njih ostavili na milost i nemilost prirodi. Klupko se upravo počinje odmotavati. Poravnat će se neke stvari, sigurno hoće.