Hugo Boss na putu u Zemun
NOVA POGLAVLJA IZ ROMANA “ŠNIT”
IZVEŠTAJ O PRIDOŠLICI (1)
Od trenutka kada je promenio adresu svoje firme u Ulici Kronenstraße u rodnom Metzingenu za Kanalstraße u istom gradu, kao da u životu Huga Ferdinanda Bossa nije bilo značajnijih promena i da je sve postalo rutina. Održavao je svoju porodicu, kao i fabriku, posvećenu šivenju uniformi koje je lično dizajnirao za potrebe Wehrmachta, SS, SA i Hitler-jugenda. Ako je u njegovoj firmi broj radnika bio sve veći, isto je moglo da se kaže za dimenzije sve luksuznije zgrade u kojoj su oni bili smešteni, kao i za poslovanje fabrike Boss. Ona se tokom tridesetih godina uvećala desetostruko, a njena dobit za sedamsto procenata.
Hugo Boss je provodio slobodno vreme na vrlo prijatne načine. Odlazio je u gostionicu Baumann kraj zgrade Opštine i u njoj se provodio, jeo i pio mecingenska domaća vina. Često je odlazio i u restoran Železnička stanica, gde je uživao u društvu vlasnika, Jacoba Stolla. S njim i fabrikantom Willyjem Bräuchlom, odlazio je u lov. S vremena na vreme bilo ga je moguće videti i u okolnim gradovima, konkretno u Reutlingenu, gde je išao da proveri kvalitet tekstila koji je kupovao za uniforme; i u Stuttgartu, gde se dva puta nedeljno viđao sa svojom ljubavnicom Karen Frost.
Tako prijatnoj rutini bio je kraj kad ga je Karen neočekivano napustila. Više nije želela da bude s Hugom Bossom: nepotpun odnos sve manje je zadovoljavao devojku iz Stuttgarta, koja je zaključila da se njen ljubavnik nikada neće razvesti. Ozbiljno je pristupila cilju da se što više udalji od njega: preselivši se ovde, u Zemun, gotovo da se nije mogla više udaljiti.
I Boss je počeo da pati zbog propale veze. Tugu je pokušavao da ublaži u društvu Bräuchlla, Stolla i jednog lokalnog pekara. S njima je počeo da pije obilate količine mecingenškog vina, kako belog tako i crnog. Oba su jednako poznata u celom svetu.
Međutim, sudbina mu je priredila još jednu, čak neprijatniju prepreku, ako je to uopšte moguće. Naime, poglavnik NDH Ante Pavelić uputio mu je pismo kojim ga je pozvao da dođe u Zagreb iz poslovnih razloga. Kada je pročitao tu poslanicu, modista iz Metzingena je razumeo da mu Pavelić predlaže boravak u glavnom gradu njegove države s ciljem dizajniranja nove vojne odore Boss za ustaše. Po zagrebačkom poglavniku, posredi je pitanje od vitalnog značaja, budući da su neki srpski novinari otkrili da su hrvatske crne uniforme obične kopije naših Allgemeine, čiji autor – u čemu je i suština pozivnice – je bio lično Boss. Da bi začepio usta srpskim žurnalistima, poglavnik je želeo da hrvatski, baš kao i nemački vojnici, raspolažu sopstvenom originalnom odećom Boss, a ne običnim plagijatima.
U svom ljubaznom i – razumljivo – hladnom odgovoru, Boss je poručio hrvatskom kancelaru da mu poslovne obaveze nažalost ne dozvoljavaju putovanje u Zagreb. U narednoj poslanici mu je nuđeno da ustaška delegacija iz glavnog hrvatskog grada ne bude njegov domaćin već gost. Boss ni to nije želeo.
Međutim, odjednom se setio da Zagreb ne može biti daleko od Zemuna, gde se preselila njegova bivša devojka Karen Frost. Tako da je tražio Martinu Eberhardu, svom pomoćniku zaduženom za regrutovanje stranih radnika u fabriku Boss, da mu pripremi izveštaj o Zemunu. Za Martina Eberharda to uopšte nije bio problem jer nije tek tako honorarno sarađivao sa Gestapom. Ubrzo je snabdeo Bossa osnovim podacima o Zemunu.
U pitanju je gradić u blizini Beograda, mesto koje od aprila tekuće 1941. spada u Nezavisnu državu Hrvatsku, iako su većina njegovih stanovnika Srbi… Odnosi između te dve nacije su neobični, kao što je i odnos između jedne i druge i Nemaca… Iz Eberhardovog izveštaja saznaje se da se zemunski Hrvati plaše nas, koji se plašimo Srba (kao većinske nacije čija mladež se, s druge strane, rado laća opasnih i apsurdnih zadataka) i da se Srbi plaše Hrvata… Razlog za potonji strah je u tome što su, tokom ove godine, ustaše poubijale hiljade Srba, često koristeći sprave načinjene u našoj fabrici u Solingenu, specijalno u svrhu klanja ljudi… Ta kolektivna ubistva deluju kao nesrazmerna osveta, odgovor na maltretiranje kojim su Srbi zagorčavali život ostalim nacijama kada su zajedno živeli u onoj zajedničkoj državi nazvanoj Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, a kasnije Jugoslavija… Ali ubistava te vrste praktično nema u Zemunu, gde je zahvaljujući uzajamnim tenzijama i strahovima, saživot tri najmnogoljudnije nacije relativno miran… Osim toga, a kao u pokušaju da se dotični saživot različitih kultura održi, zemunska administracija s vremena na vreme iz hrvatskih prelazi u srpske ruke, i vice versa.
Tako je Eberhard obavestio Bossa, kom ništa nije bilo jasno. Na kraju je rešio da ipak boravi u Zemunu kako bi potražio Karen Frost i usput se dublje uputio u metež između Srba i Hrvata.
Što se tiče poslovnog aspekta njegovog odlaska, Bossu se učinilo da selidbom ne bi načinio prevelik rizik. Na kraju krajeva, Boss, uz preduzeća Fischer&Lohr i Emil Wuster, čini retke mecingenške firme koje su u poslednjih deset godina znatno porasle. Što se tiče nadgledanja posla i koordinacije među radnicima, imao je puno poverenje u suprugu Annu i kćerku Gertrudu, kao i u samog Eberharda. Tako da je u dugom telefonskom razgovoru obavestio poglavnika da prihvata posao i saopštio mu da je spreman da provede izvesno vreme u administrativnoj Hrvatskoj, ali pod jednim uslovom: neće se preseliti u Zagreb nego u Zemun. Mada, ako je već konačno došao, nije nemoguće da će početi da postavlja i druge uslove.
POLEMIKA (2)
U svojoj nedeljnoj kolumni „Ljudi. Ljudi“, urednici „Graničara“, u tekstu koji je zauzeo gotovo pola stranice, objavili su razne laži i poluistine o Hugu Ferdinandu Bossu. To su učinili pokušavajući da mu načine „hommage“, ali i da opravdaju njegove razne kontroverzne i škodljive postupke. Na primer, da bi objasnili „koincidenciju“ po kojoj se Hugo Boss učlanio u NSDAP tek nekoliko meseci pre nego što mu je nacionalsocijalističkim konkursom omogućeno da potpiše ugovor svog života, ovi iz „Graničara“ rekoše da je njegova firma procvetala nezavisno od učlanjenja svog direktora u partiju, za šta je bio vođen ničim drugim do li ideološkim razlozima. Ali isti taj je rekao sledeće Karen Frost u prisustvu „Nevidljivog“: „Razumem zašto želiš da budeš slobodna umesto da se učlaniš u NSDAP. Ja sam to učinio da ne bih izgubio nove narudžbine, u ovom slučaju narudžbine za šivenje sivih košulja za SA umesto dugih sukanja iz dvadesetih godina. Nije mi bilo lako da se učlanim ali nisam mogao da odbijem jer je u vazduhu lebdela užasna pretnja, bili su spremni da u najboljem slučaju ostave bez ikakvog posla svakog ko bi odbio da uđe u NSDAP.“
Pisci „Graničara“ tvrde i da je Hugo Boss humanista i da je zato reorganizovao sistem ishrane u svojoj fabrici, ali im izmiče da je to učinio iz čiste računice: dobro uhranjen radnik proizvodi više no onaj koji umire od gladi. Iz istih razloga, Hugo Boss omogućuje i druge privilegije svojim radnicama. Osim toga, ako se više i ne hrane u radnom logoru, najveći deo njih u njemu i dalje živi. Takođe, sve Poljakinje nose traku sa slovom P na nadlaktici, kako dok su u logoru tako i dok su u fabrici Boss. Na kraju krajeva, Martin Eberhard, koji obezbeđuje Huga Bossa ovakvim radnicama i prebacuje ih iz inostranstva, nalazi ih u Poljskoj uz pomoć Gestapoa.
Možda nas je najviše zasmejala tvrdnja kolumniste „Graničara“ po kojoj Hugo Boss održava vanbračne odnose sa Karen Frost ne toliko da bi varao svoju ženu koliko da bi doprineo razvoju projekta SS Lebensborn. Da je stvarno tako, dizajner je mogao da jebe i Poljakinje što rade za njega, jer pripadaju naciji koja se jednako uklapa u rečeni projekat. Naime, u oskudici nemačkih dečaka, esesovci su kidnapovali preko sto hiljada plavokosih beba iz Poljske, koje su doneli u Nemačku sa vrlo konkretnim planom kako da ih „civilizuju“ i pretvore u čistu arijevsku čeljad.
Možda je najbesmislenija tvrdnja da Metzingen mnogo duguje Hugu Bossu što je izmislio način da to mesto bude poznato. Novinari „Graničara“ su želeli da objasne da je, javno izgovorivši dva-tri puta Metzing umesto Metzingen, Boss doprineo da njegova varošica lakše ostane u nemačkom, ili bar regionalnom sećanju. Ali izvesno je da su posle javnih izjava modiste, baš kao što je zapisao kolumnista „Graničara“, žitelji svih ostalih susednih mesta obeleženih sufiksom u imenu, učinili što i on, dakle eliminisali slova – en iz imena svojih rodnih mesta. Sada žive u mestima neformalno imenovanima na nov način, sa kraćim sufiksom koji ih i dalje paradoksalno ujedinjuje, jer više ne dele – en nego kratki sufiks. S druge strane, ispostavlja se da je jednako teško raspoznati Metzing između Neckartenzlinga, Reutlinga ili Betzinga (sic!), kao što je to bilo i ranije. Može se reći da su mesta promenila svoje izvorne nazive, ali da im je to bilo uzalud: niti su sada poznatija, niti je čak lakše izgovoriti njihova nova imena (Neckartenzling umesto Neckartenzlingen; ili Neckartailfing umesto Neckartailfingen).
Mnogo smo uživali i u tvrdnji piskarala „Graničara“ po kojoj je izumitelj nacističkih uniformi pomogao sinu Adolfa Herolda da emigrira u Sjedinjene Američke Države. Istina je da je dotični, po imenu Walter, poslao zahtev Američkom konzulatu u Stuttgartu u avgustu 1938. Taj dokument je označen brojem 12.094 među svim onima koji su čekali da njihov slučaj bude administrativno obrađen, a imajući u vidu da Amerikanci godišnje daju 7.700 viza emigrantima, Walter Herold bi redovnim putem, bez ičije pomoći, morao da čeka oko godinu i po. Tako je i bilo. U februaru 1940. Amerikanci su mu dozvolili da otputuje u njihovu državu. Zaista je, eufemistički rečeno, neobično tvrditi da je Walter mogao da računa na pomoć Huga Bossa, makar ako već imamo ove podatke, koje smo bili u prilici da obezbedimo ljubaznošću institucija ovog prijateljskog naroda.
S druge strane, u tekstu u „Graničaru“ pominje se i nešto što nas je – rasplakalo. Nije u pitanju laž da je Boss pomogao ostatku porodice Herold, nego sama priča o porodici Herold.
Ti ljudi su u Metzingenu bili veoma poštovani. Na početku tridesetih, fabrikant šivene odeće Adolf Herold često je išao u lov sa svojim kolegama Bossom, Bräuchleom i Bauerom, kao i vlasnikom restorana Železnička stanica, Stollom. Kada je počeo pogrom jevreja i Nemci ga vređali nasred ulice, Adolf Herold bi im obično odgovorio tako što bi skinuo šešir, nazvao ih „uvaženom gospodom“ i poželeo im dobar dan ili dobro veče, već u zavisnosti od doba dana kad su ga vređali. Tokom „Kristalne noći“, u novembru 1938, stakla Heroldove firme osvanula su polomljena. “Der Alb-Neckar-Zeitung” je napisao: “Nadamo se da će jedini mecingenski jevrej da ode odavde i da će naš grad Metzingen ostati bez jevreja.” (Druga porodica te vere koja je živela u Metzingenu, Nathanovi, bila je emigrirala u Švajcarsku 1936.) Nastala varvarska atmosfera ugrožavala je Adolfa Herolda, tako da su ga NSDAP-ovci, u želji da ga zaštite, zatvorili. U Dachauu će biti „na sigurnom“, a nekoliko meseci su ga štitili tako što su ga tukli i iščupali mu, malo-pomalo, celu kosu. Na kraju su ga pustili na slobodu, u zamenu za obećanje da će prodati firmu i kuću. U međuvremenu su njegovoj supruzi Jenny konfiskovali dijamante, kao i srebrno posuđe i zlatne satove. Adolf Herold želeo je da proda firmu fabrikantu šivene odeće iz Nurtingena Reinholdu Hauberu koji mu je pomogao da izađe iz Dachaua, ali gradonačelnik Metzingena Otto Dipper izabrao je lokalnog kupca, fabrikanta – i Heroldovog druga iz lova – Adolfa Bauera, koji je upola cene trebalo da kupi i kuću. Na kraju će novac biti uplaćen na blokiran račun.
Adolfu Heroldu i njegovoj supruzi Jenny ostalo je jedino da pobegnu u Stuttgart, gde su imali rođake. U velikom gradu su uspevali da se kriju više od godinu dana. Zatim su uhapšeni i prebačeni u koncentracioni logor Jungfernhof, u blizini Rige, gde su još uvek (živi ili mrtvi). Ovi iz „Graničara“ tvrde da je Hugo Boss pomogao Heroldovima, ali po onome što je on rekao Karen, čak nije bio ni među ljudima koji su, prvih godina pogroma, posećivali tu porodicu noću, kriomice.
1 »Izvor”: “Der objektiver Beobachter” (Semlin), nemački nedeljnik nacionalsocijalstičke ideologije. Der objektiver Beobachter (nem.): “Objektivni posmatrač”. Semlin (nem.): Zemun.
2 »Izvor«: list komunističkih ilegalaca “Pravi graničar” (Zemun).