Retro intervju: Vitold Gombrovič
Gomm 02 S

Photo: pinimg.com

Humorist, pajac, igrač na žici, provokator

Gombrovič: Kosmos? Počinje već malo da me gnjavi ovo prežvakavanje mojih dela, a valjda je i vama dosta. Za­vršavajmo. Kosmos je za mene crn, pre svega crn, nešto po­put crne uzmućene vodene struje pune virova, zastoja, vodoplavina, crna voda što nosi hiljade otpadaka, a u nju zagle­dan čovek — zagledan u nju i njome ponesen — trudi se da odgonetne, shvati i poveže u nekakvu celinu... Crnilo, strava i noć. Noć prosečena silnom strašću, zaražena ljubavlju. Bog bi ga znao... meni se čini da će strahota Kosmosa biti dešifrovana, ali ne tako brzo.

Dominik de Ru: Kosmos je strog, uzdržan, daleko je manje u njemu zabave nego u drugim vašim stvarima.

G.: Ne samo zato. Ranije, znate, Tolstoj ili Balzak mogli su da pišu manje-više za sve, ali za današnjeg književnika to je gotovo nemoguće, pošto više već nemamo slobodnog sveta, ima desetak posebnih svetova koji nam otimaju naše čitaoce za sebe. Kako naći jezik koji bi se istovremeno obraćao konzervativcu-katoliku, neverujućem egzistencijalistu, normal­nom „realistu", nekome čija je svest preorana Huserlom ili Frojdom, nekome ko je svoju osetljivost vaspitao na nadrea­lizmu? Razne stvarnosti, drugačije gledanje, drugačije osećanje. I u tim najraznovrsnijim panoramama iživljava se sva raznolikost naših temperamenata. Minulo je vreme običnog čitanja.

Mene je Kosmos kadar da uznemiri pa čak i prenerazi — zašto? Zato što sam, tokom svog života, izgradio za sebe naro­čitu osetljivost za formu, i ja se zaista plašim toga što imam pet prstiju na ruci. Zašto pet? Zašto ne 328534598208854? I zašto ne sve količine odjednom? I zašto uopšte prst? Ništa za mene nije fantastičnije nego što ovde i sada jesam kakav sam, određen, konkretan, baš takav, a ne drugačiji. I bojim se nje, Forme, kao divlje zveri! Da li i drugi dele moje nemire? Ko­liko? Ako neko ne oseća Formu kao ja, ako ne oseća njenu autonomiju, proizvoljnost, njen stvaralački bes, ćudi, perver­zije, nagomilavanja i raspade, neuzdržljivost i beskrajnost, neprestano zaplitanje i rasplitanje — šta njemu može Kos­mos da kaže? U budućnosti, ako bi takvo osećanje forme po­stalo proširenije, možda će uspeti da navede nekog da uzdrhti.

Uopšte, treba reći da je uspeh moje literature uslovljen izvesnom evolucijom osećanja... do koje će doći ili neće.

R.: Već poslednjem ratu vi dosta dugujete, posle njega počeli su da vas čitaju sasvim drugačije. Ali u pogledu te no­ve evolucije koja će Kosmos učiniti bližim čitaocu, niste baš tako ubeđeni?

G.: Ubeđen? Gotovo da jesam. Svi znaci na nebu i na zemlji o tome svedoče, kriza ideologije, rastuće interesovanje za formu, najnovije tendencije umetnosti. Samo što meni to nije dovoljno. Ako taj rastući formalizam ne bude uravnote­žen humanizmom, to jest čovekom, to jest ljudskim bolom, poezijom, stradanjem, na ovoj novoj Sahari ću poginuti, ja i i moja dela. Uostalom ne samo ja.

R.: Bojite se ...

Ja se zaista plašim toga što imam pet prstiju na ruci. Zašto pet? Zašto ne 328534598208854? I zašto ne sve količine odjednom? I zašto uopšte prst? Ništa za mene nije fantastičnije nego što ovde i sada jesam kakav sam, određen, konkretan, baš takav, a ne drugačiji

G.: Dopuštam tu mogućnost s obzirom na stalno uveća­vanu mehanizaciju kulture... takva, recimo, fabrikacija, u ogromnim količinama, u univerzitetskim sredinama, profeso­ra, doktora, specijalista za umetnost... ali pretpostavljam da to neće moći da traje dugo.

R.: Napadate slikare. Ali priznajte da je vaše gledanje na formu blisko onome što danas čini slikarstvo.

G.: Današnji slikar je naučio da rastavlja vidljivi svet na elemente boje i oblika, i iz njih sastavlja novu, arbitrarnu kompoziciju. Ja činim manje-više isto, iako se kod mene svet nikada ne raspada potpuno. I, dodajmo, slikarska kičica se tu zaustavlja, slikar ne može čoveku da vrati tako razbijeni svet, tera ga da se časti „čistom" igrom ove forme, i u tome je kraj. Međutim, reč je oruđe neuporedivo bogatije, snažni­je nego kičica, sa nekolikim posebnim načinima delovanja, i potpuna upotreba reči čini mogućim novo učovečenje forme. Rečeno je da je slikarstvo prestiglo literaturu za sto godina. Teško literaturi ako bi stupila na put slikarstva. Osiromaše­nje najnovije francuske literature treba pripisati baš tome, slikarstvo je loš učitelj za pisca.

U književnosti, koja, srećom, nije čista umetnost, koja je, srećom, nešto više nego umetnost, moguće je rešiti se na ono što čini slikarstvo, pa i na nešto još važnije, na nešto potpuno suprotno. Može da se bude tim ljudskiji, što smo više neljudski, tim konkretniji što smo više apstraktni. Sup­rotnost, znate, jogunstvo, to je neophodno za duh! Život još jednom mora da bude suprotstavljen umetnosti. I formi.

U Kosmosu ja ne samo da mogu — pomoću reči — da dam raspad sveta na elemente forme. Mogu, takođe, da pono­vim reakcije čoveka, najobičnijeg, na takav proces raspada­nja, da ponovim njegov strah, očajanje, recimo, i na taj način opet čovek, a ne forma, postaje moje središte. Kod mene forma može još da bude pakao ili raj, a kod slikara mora da bude „forma kao takva". Kad bi slika mogla da da istovreme­no „formu kao takvu", a takođe i dosadu čoveka koji se u nju zagleda, ne bih imao razloga da se ograđujem.

Od toga ponovnog očovečenja neljudskosti zavisi, po mo­me mišljenju, da li će književnost budućnosti visiti u praznom, praveći svakojake žvrljarije, ili će stati na noge. Ako sam u pravu, pobediću, a ako ne... možda ću takođe pobediti, samo što ću biti čitan na drugi način.

Oslobodili smo životinju Forme, sada je treba ščepati za rogove.

R.: A ne izvode li se iz toga vašeg dvostrukog odnosa prema formi — koju istovremeno oslobađate i podvrgavate čoveku — suprotna mišljenja o Kosmosu? Ima takvih za ko­je je tok događaja u Kosmosu neprirodan, hrapav, veštački. A drugi se opet tuže, naprotiv, da je roman dat u previše realističkom tonu koji podseća na klasična dela.

G.: Hrapavost? Izveštačenost? To govore oni što nisu primetili da Kosmos nije običan roman koji priča nekakvu istoriju — recimo — tragične ljubavi. To je roman o samom stvaranju te istorije, o stvaranju istorije, o stvaranju stvar­nosti, o tome kako se ona nespretno, šantavo rađa iz naših asocijacija ... kako bi moglo da takvo formiranje ne izaziva škripu, otpore, laži, nespretna konstrukcija svaki čas upada u haos. Kosmos je roman koji se sam stvara, za vreme pi­sanja.

Realizam? Klasicizam? To je prigovor onih što nisu za­pazili da je Kosmos najobičniji izveštaj običnog studenta koji priča svoje doživljaje. Student se nastanio u pansionu, upoznao je dve žene, jednu sa iznakaženim ustima posle automobilske nesreće, drugu sa privlačnim ustima, ta usta mu se mešaju u mislima, postaju opsesija, sem toga je vi­deo vrapca obešenog na žici i štap koji visi o koncu... i sve to, malo iz dosade, malo iz radoznalosti, malo iz ljubavi, iz nagle strasti, počinje da ga uvlači u izvesnu akciju... kojoj se prepušta ne bez skepticizma, šta je u tome toliko neo­bično? Svakome to može da se dogodi. I zašto bih ja, da bih to ispričao, trebalo da pribegavam nečemu više no što je obično pripovedanje?

Kosmos na običan način uvodi u neobičan svet, nekako iza kulisa sveta.

R.: Tu se još jednom pokazuje da ste konzervativni avangardist i avangardni tradicionalist. Opet prkos, opet sup­rotnost. Treba priznati da se vi uvek smestite tako da bude­te „između".

G.: Moja literatura se oslanja na klasične uzore. Ferdidurke je, u neku ruku, parodija filozofske pripovetke u volterovskom stilu. Trans-Atlantik je parodija starinske priče-ćaskanja. Pornografija se nadovezuje na dobrodušnu polj­sku „seosku povest". Kosmos je pomalo kriminalistički ro­man. Moje drame parodiraju Šekspira, a moj poslednji ko­mad je napisan u formi operete.

Služim se klasičnim formama jer su najsavršenije i jer se čitalac na njih navikao. Ali molim da ne zaboravljate — ono što je važno — da je kod mene forma uvek parodija forme. Služim se njome ali se smeštam izvan nje.

Jeste, sve više tražim vezu između onih starih, čitljivih književnih vrsta, i što je moguće najsvežijeg, najnovijeg do­življaja sveta. Prevoziti najaktualniju švercovanu robu tak­vim taljigama kao što je Trans-Atlantik ili Pornografija, to mi odgovara!

R.: A ne mislite da su sadržina i forma jedno isto?

G.: Oh, ne. Nipošto. U ograničenijem smislu možda je­su, ali ne u najdubljem smislu, ne tamo gde se čovek sup­rotstavlja formi.

R.: Šta mislite o savremenom romanu, ne, ne jedino o nouveau roman français, nego o svim tim pokušajima raz­rade nove romaneskne forme? Hteo bih da date, ako je mo­guće, malu kritičku analizu.

G.: Nemoguće. Nisam kritičar i nipošto ne bih hteo to da postanem. Moj „kritički" prilaz novim romanima izraža­va se u činjenici, odlučujućoj i definitivnoj, da ne mogu da ga čitam. Zašto? Zato što me gnjavi. Previše me gnjavi. Do­sađuje mi i kraj. Mogao bih, u najbolju ruku, da se upitam otkuda mi dolazi ta dosada i ima li kakvo objektivnije ob­razloženje. Ali takva analiza, složićete se, Dominiče, ne može da bude mnogo temeljna, pošto je teško osuditi nešto što se nije pročitalo.

Dopuštam mogućnost da se u tome krije tajna otpor­nosti tih dela na kritiku. Toliko su dosadna da su nečitka, te ih je nemoguće iskritikovati.

R.: Pakost.

G.: Sačuvaj bože! Takva prosta tvrđenja kao što su mo­ja mogu nešto da koriste samo kad su iskrena i ozbiljna. Kao sitne pakosti ništa ne vrede. I meni je zaista dosta ne­prijatno što moram, na tako bezobziran način, da se pone­sem prema autorima s mnogim sjajnim vrlinama... Ali či­njenica je činjenica, tu se ništa ne može, a ja činjenice veo­ma poštujem.

R.: Primam k znanju da se ne uzdate u sopstveno miš­ljenje pošto te knjige niste pročitali. Ali molim vas, i pored toga, da kažete šta vam se u njima ne dopada.

G.: Molim lepo. To obrazlaže moju dosadu. Ne znam da li će pogodovati i za obrazlaganje vaše.

Primo. Teoretski. Intelektualni. Izmišljeni. Inspirisani naukom. Apstraktni. Umetnost na kolenima pred naukom i dopušta da je nauka vuče za nos.

Secundo. Tesni. Jedan za drugog piše, jedan drugog hvali.

Tertio. Siromašni. Njihova težnja uvek će biti štedlji­vost, čistota, esencija, „umetnost radi umetnosti", „literatu­ra radi literature", ,,reč radi reči".

Quarto. Naivni. Vera u „umetnost". Vera u mit „ja sam stvaralac", „ja sam umetnik".

Quinto. Monotoni. Svi rade manje-više isto.

Sexto. Mesec. Otrgnutost od zemlje. Upornost. Solipsizam. Onanizam. Nelojalnost prema stvarnosti.

Ja sam humorist, pajac, igrač na žici, provokator, moja dela dube na glavi da bi se dopala, ja sam cirkus, lirizam, poezija, pretnja, borba, zabava — šta hoćete još? Težak sam, istina je, tamo gde se ne može drugačije, ali ako neko piše u smrtnom strahu da ne ugnjavi, onda sam to ja!

To mi se nameće tako grosso modo... Zamislite inteli­gentnog studenta s velikim respektom prema nauci, s gla­vom punom koncepcija, teorija, otrgnutih pojmova, koji opšti s misliocima istim kao što je i on sam, mladića koncentrisanog, vrednog, poštenog, celomudrenog, oh, baš to, celomudrenog... koji je osetio volju božju za umetničkim stva­ranjem. On će pristupiti fabrikaciji novih modela umetnosti kao inženjer fabrikaciji automobila. Začepljen u svojoj laboratoriji, čega će se plašiti? Života. Iživljavanja. Zabave. Uži­vanja. Slobode. Njegovo delo smrtno će ga gnjaviti, ništa, pišimo, teorija bolje zna nego praksa šta je dobro! Njegovo delo smrtno će gnjaviti druge, ništa zato, pišimo, saglasno s teorijom da čitalac mora da se prilagodi delu, a ne delo či­taocu. I zar nije uvek bilo tako da je nečitka danas umetnost postajala čitljiva sutra? Tako je bilo i biće! Pišimo! I eto, iz te askeze, nesposobne da se iživi, koja ne ume da se za­bavlja, koja ne traži uživanja za sebe ni za druge, koja ne mari za ličnu korist, iz te celomudrene savesnosti, uvek spremne da se žrtvuje, nastaju te mučeničke i mučne knjige.

Imate ono što ste zaslužili. Toliko ste ugnjetavali to nesrećno „ja", dok niste dočekali literaturu bezličnu, što zna­či nestvarnu, što znači nepraktičnu, što znači beživotnu, što znači kukavičku, što znači izmudrenu, što znači izmučenu, sasušenu, lišenu snage, razmaha, svežine, originalnosti, i zaslepljenu u dosađivanju. Ah, stara dobra vremena kad je Rable pisao kako dete kaki pod žbunom da bi sebi olakšalo! Davna vremena kad je Književnost disala punim grudima, stvarajući se na slobodi, među ljudima, za ljude!

R.: Čekajte! Izvinjavam se. Oštro ste počeli! A njihove knjige imaju veće tiraže od vaših!

G.: Tiraže? Tiraži dokazuju samo da veštačkom stvarao­cu odgovara veštački primalac. To se kupuje, ali to se ne čita.

R.: Između vas i njih ima više sličnosti nego razlika. Zar vi niste teški? Pisac koji piše za budućnost? S teorija­ma? S koncepcijama? Zar to, takođe, nije eksperimentalna književnost?

G.: Ja sam humorist, pajac, igrač na žici, provokator, moja dela dube na glavi da bi se dopala, ja sam cirkus, lirizam, poezija, pretnja, borba, zabava — šta hoćete još? Težak sam, istina je, tamo gde se ne može drugačije, ali ako neko piše u smrtnom strahu da ne ugnjavi, onda sam to ja! Do­vode me u čuđenje ona posela na kojima literati čitaju naglas svoje plodove. Ja ne bih bio u stanju da pročitam ni jednu stranu svoga rukopisa, toliko se bojim zevanja! Danas, u birokratskoj atmosferi, francuski aforizam tous les genres sont bons, sauf les genres ennuyeux (1) prestao je da plaši, šteta!

(1) Svi žanrovi su dobri, osim dosadnih žanrova.

*Iz knjige "Testament. Rozmowy z Dominique de Roux", Paris, 1969; objavljeno u zborniku "Rađanje moderne književnosti – Roman"; preveo s poljskog Petar Vujičić

Oceni 5