I ja sam lezbijka

Jednom davno, prije nekoliko dana, jedan čovječuljak je lutao po ulicama metropole nakon što nije uspio nabaviti ulaznice za hit film Što je muškarac bez brkova? Još mu je prodavačica ljubazno ponudila:

– Imate mjesta za King Konga!

A on je odgovorio: – Imam, a vi?

Srećom, prodavačica je imala smisla za humor, pa se skoro srušila od smijeha.

Nije tajna da je čovječuljak kao i bilo koji naš prosječni građanin izbjegavao domaće filmove, ali na ovaj su se svi nalijepili kao muhe na med, a kako su mu išli na jetra razni hvalospjevi, odlučio je pogledati film i pronaći barem neku majušnu sitnicu koja bi mu pružila argument za negativan sud. Naravno, riskirao je i mogućnost da mu se film svidi.

Lutao je tako naš čovječuljak Dubravom i naišao usred šume na plakat na kojem je pisalo Lezzbe i prepoznao na njemu sjajnu fotograficu, svoju prijateljicu Anu Opalić. Pored nje pozira još jedna ljupka djevojka, njemu nepoznata. Znao je čovječuljak od prije da Anino srce žudi za ženskom nježnošću, isto kao i njegovo, stoga su uvijek imali ugodnu temu za razgovor.

Nakon što je malo promrznuo od šetnje, čovječuljak svrati u obližnji kafić Brzoglas. Naruči kavicu i čuje dva tipa kako se na ružan način šale na račun lezbijskih plakata. Nije ništa komentirao. Slušao je kako se tipovi čvrsto drže ružnih stereotipa o lezbijkama. Nasuprot uvriježenom mišljenju da se radi o grubim, muškobanjastim curama kojima rastu brkovi i brada, istina je posve drugačija.

Prije nekoliko godina provedeno je opsežno istraživanje u Njemačkoj o homoseksualnoj populaciji. Ispostavilo se da lezbijke imaju baš duplu ženstvenost. Dvostruko su nježnije, osjetljivije, gracioznije i vjernije nego žene koje inače volimo. To čak i statistika pokazuje.

Lezbijka za života u prosjeku promijeni tri do četiri partnerice, dok heteroseksualka to učini osam do osamnćst puta. Njihova jasna osjećanja i predanost u ljubavi često, podsvjesno, vrijeđaju one koji bi također takvi htjeli biti u ljubavi, ali nemaju dovoljno snage. Iako se mi muškarci rijetko možemo sjediniti s tako posebnim ženama kakve su lezbijke, moramo ih jednako poštovati i cijeniti.

Posebno su nejasne žene kojima je lezbijstvo ogavno, umjesto da barem u prijateljevanju s lezbijkama odahnu od konkurencije. Znate ono: najbolja mi frendica preotela muža, kučka, a bila mi je kuma na svadbi, bubreg sam joj dala a ona meni ovako i slično.

Zanimljivi su i rezultati koji su dobiveni za homoseksualce. Predrasuda da je pederko mlitav i meketav tip, istraživanjem je potpuno srušena. U pravilu su homići u odnosu na heteriće turbomuškarčine. U njihovom je mozgu toliko tvari koja ih tjera na ljubavno sjedinjavanje da bi barenje djevojaka za njih bilo najobičnije gubljenje vremena. Jednostavnije im je zadovoljiti svoju potrebu za ljubavlju s drugim muškarcem jer muški mozak ne postavlja prepreke pred partnera kao ženski.

Na pitanje "Hoćemo?", drugi spremno odgovara "Odmah!".

Promiskuitetni homoseksualac tako za svog seksualnog života može promijeniti i do tisuću i osamsto partnera, dok promiskuitetni heteroseksualac koji cijeli svoj život potroši na jurnjavu oko žena, jedva dosegne brojku tristo. Naravno, velika većina homoseksualaca ne mijenja partnere kao čarape, već potajno žive sa svojim sudrugom, a višak energije troše na poslu i pridonose našem boljitku.

Vrijeme je da sve njih prihvatimo kao braću i sestre na ovom našem brodu koji juri kroz dvadeset i prvo stoljeće, Dosad mi to nije padalo na pamet, ali evo, javno priznajem: i ja sam lezbijka.

Simo Mraović, Bajke za plažu (Durieux, 2007.)

*Prenosimo sa portala Crol.hr