Putevima kvir umetnosti (29)
Artem 03 S

Photo: art/Nikola Dimitrović

I mamin jelek i tatina šajkača

Današnji gost rubrike „Putevima kvir umetnosti“ je umetnik Nikola Dimitrović, rođen u Srbiji, formiran i pod uticajem drugih kultura, najpre Orijenta i Magreba. Kada je u srpskoj sredini pronašao nasleđa iz tog sveta, shvatio je da je baš tu gde bi trebalo da bude. Na toj tački se rodila i njegova umetnost, rad koji spaja tradicionalno i drugačije, te heteronormativne motive rastapa do tačke neprepoznatljivosti.

Dimitrović je završio Beogradsku politehniku kao grafički dizajner, i Fakultet likovnih umetnosti kao master slikar, te dobio alate za umetničke meditacije i priče o nama koji smo, kako kaže, i Bog i seks; i muškarac i žena; i prošlost i budućnost - jedno.

Razgovarali smo o slobodi i jednakosti, o kvir pašnjacima, o hrabrosti koja je za drugačijost neophodna.

*Ako pretpostavimo da je utopija mesto koje postoji, onda možemo da je nađemo i na tvojim slikama – kao kvir pašnjak, mesto otvoreno za sve. Je l’ to sloboda?

Predeli koje oslikavam jesu predeli apsolutne slobode, nekog imaginarnog sveta koji sliči našem ali u kome je poredak drugačiji, ili ga nema. Sa pejzažima koji podsećaju na bakine goblene ili neizostavne slike iz seoskih kuća, znaš one oslikane na poleđini lesonita i uramljene u jeftine ramove zlatnih boja na kojima je prikazan savršen pejzaž sa vodopadom, konjima ili zaljubljenim parovima; i sam sa blagom dozom kiča želim da prikažem tako nešto, samo što su protagonisti nešto što se obično ne očekuje. Iz nečije perspektive to može da izgleda kao provokacija, budući da su prikazani muškarci u situacijama i sa emocijama koje im nisu dopuštene. U kojoj meri je takva utopija vidljiva na mojim slikama zavisi od faze u kojoj se likovi koji ih ispunjavaju nalaze. Neki se još uvek preispituju, neki se bore sa sopstvenom prirodom a neki su sasvim oslobođeni i ubiraju plodove tog zamišljenog raja.

*Misliš li da bi sloboda koju slikaš, a koja se kreće od otvorenog tumačenja odevnih normativa do potpunog odsustva odeće, mogla nekome da posluži kao poruka – ti si u redu baš takav/a kakav/a si?

Odevni predmeti su prisutni kao signali da je sve moguće, baš zato što su se našli u nezamislivim situacijama, odnosno na ljudima kojima po normi ne pripadaju. Likove često smeštam u prirodu upravo kako bih istakao i njihovu samu prirodu, zapravo prirodu čoveka, koja živi i prkosi svim činiocima koji je zaustavljaju ili koče u njenom osvajanju bića. Onda kada je telo ogoljeno znači samo jedno, a to je da ono jeste takvo kakvo je i da ne treba da predstavlja nikakav tabu. Predstava telesnog je vidljiva istina koja otvara puteve razmišljanju o tome šta sve krijemo i zašto. Tako da mislim da može upravo to da poruči – da bi trebalo prigrliti sopstvenu prirodu i prihvatiti sebe kao sasvim u redu individuu.

*Čini mi se da ono što obično nazivaju „tradicijom“ igra važnu ulogu u onome što radiš. Da li narodna nošnja podvlači potrebu za prihvatanjem, ili je, pak, samo primer da je sve podložno drugačijim tumačenjima, i da zajedničko ne pripada nikome?

Mislim da narodna nošnja pripada svima nama. Prikazivanjem onoga što se zapravo kosi sa tradicijom, nečega što se možda ne prenosi s kolena na koleno, želim da pokažem da ta kontradiktornost jasno upućuje da tradicija onoliko koliko je lepa, toliko nas i razdvaja, makar kada je seksualnost u pitanju.

Ako tradicija veruje da samo određeni ljudi mogu da se venčaju, podižu decu ili da se oblače i ponašaju na društveno prihvatljive načine, i da izvršavaju određene očekivane i prihvatljive uloge, onda je jasno da i dalje nismo jednaki. Ne očekujem da se tradicija menja zbog tebe ili mene, samo je koristim kao element pomoću kojeg mogu da prikažem ono nesvakidašnje i možda nekoga ohrabrim da, ukoliko je kao mali želeo da ima mamin jelek a ne tatinu šajkaču - i figurativno i doslovno - da sebi može da opravda tu želju kao sasvim normalnu umesto da gradi osećaj krivice, nerazumevanja, nepripadanja.

*Jesu li važnija iskustva iz stvarnog života ili fantazija?

Najvažnije mi je fantaziranje o iskustvima iz stvarnog života (smeh). A pravo da ti kažem, više vremena svog života provodim u fantazijama nego u realnosti. Neke događaje i nisam proživeo, ali su ušli u mnoj privatni svet, postali deo mog ličnog iskustva. Najlepši osećaj je kada makar jednu od mojih silnih fantazija uspem da materijalizujem i prenesem u čulni svet, a tek kada drugi reaguju na moju fantaziju to je onda savršeno. Mislim da su za neke umetnike važna isključivo lična iskustva i doživljaji, dok se neki vode samo fikcijom. Ja sam onaj što se klati na toj niti koja razdvaja ova dva sveta, uzimajući od oba ono što mi treba da bih stvarao.

*Može li kvir u umetnosti da se tumači samo kao umetnost, ili je uvek i neka vrsta aktivizma?

Kvir je u umetnosti odavno . Homoerotične scene su i na zidovima Pompeje, i u srednjovekovnim iluminiranim rukopisima širom sveta. To da li će ‘’kvir’’ u umetnosti da se tumači kao aktivni faktor, do onoga je ko percipira i do vremena u kome živimo. Danas se, čini mi se, podrazumeva da je to odmah vrsta aktivizma jer čovečanstvo trenutno nije u fazi razvoja u kojoj homoseksualnost prihvata kao prirodnu stvar, no, verujem da polako idemo ka tome. Ako su je u antičkom svetu veličali, najmanje što mi možemo je da je napokon prihvatimo da postoji.

Oceni 5