I moje klempave uši izazvale su mnoge nesporazume

Pjesmu  “Moderato cantabile” napisao sam inspiriran istoimenim filmom i njegovom tematikom, a u kompoziciji sam iskoristio i nekoliko taktova jedne Diabellijeve sonatine, koja se također često čuje u tom filmu i koja je u neku ruku predstavljala moju ljubav za klasiku. Zanimljivo je da su “Moderato cantabile” odbili redom svi naši festivali i da sam tu kompoziciju morao ovako “privatno” lansirati.

Te godine, zapravo još ranije, potkraj 1963, okupilo se u Zagrebu nas nekoliko entuzijasta i prozvali smo se grupom “Studio 64”. Bili su to Nikica Kalogjera, Pero Gotovac, Milan Lentić, Ivica Krajač, Zvonko Špišić, ja… a još su s grupom surađivali aranžeri Stipica Kalogjera, Miljenko Prohaska i Bojan Hohnjec, pjesnici: Irena Vrkljan, Vesna Parun, a pjevali su još Hrvoje Hegedušić, “Emovci”, Ana Štefok i neki zagrebački glumci. Režirao je Angel Miladinov, scenu je preuzeo Nola.

Bio je to značajan događaj u maloj historiji naše zabavne muzike. Svi mi bili smo entuzijasti i željeli smo stvoriti nešto novo u zabavnoj muzici, u šansoni.Kad smo već kod termina “šansona”, meni je taj termin zapravo nakalemljen.

Prvu kompoziciju koju sam napisao ljudi su nazvali šansonom, ali ja nikad nisam znao mnogo o izvornoj, autentičnoj, francuskoj šansoni, niti sam poznavao taj jezik, ni aktere. Pišući kompozicije, ja sam naprosto slijedio svoje osjećaje, a to što su ljudi moje pjesme zvali šansonama, nije ispalo mojom voljom.

Bile su nezaboravne večeri kad se sastajala naša mala grupa. Sami smo se savjetovali, sami sebi žirirali, jedan se nije miješao u autorstvo drugog. Svi smo željeli stvoriti nešto drukčije, bolje i vrednije i mislim da je priredba koju smo pripremili značila jedan od najznačajnijih skokova naprijed u našoj zabavnoj muzici. Održala se u okviru festivala “Zagreb 64”, a osim festivala pomogao ju je “Vjesnik” i još neke organizacije.

Oprostite na maloj digresiji, ali moram nešto reći o žiriranju kompozicija uopće. Nije li smiješno da čovjek koji je dokazao svoju vrijednost i o čijem se renomeu već uglavnom dosta zna, mora tu vrijednost uvijek iznova dokazivati pred trojicom ljudi, u prostoriji zadimljenoj od cigareta, ako mu je do toga rada stalo i ako zna koliko taj rad bar otprilike vrijedi. Ne zamjerite mi stoga ako se sve rjeđe izlažem takvu riziku i ako sve rjeđe budem nastupao na festivalima i kao autor i kao pjevač. No, vratimo se “Studiju 64”.

Te smo se zime sastajali ili kod Nikice Kalogjere ili kod Pere Gotovca. Svirali smo jedni drugima svoje stvari i odlučili da na koncertu na kojem ćemo nastupati, svaki da po dvije kompozicije. Kako rekoh, koncert je uspio, ali je već na samoj priredbi bilo jasno da uspjeh neće biti duga vijeka. Ne, nije riječ o kompozicijama! Naprotiv, kompozicije su bile dobre i nekoliko ih se održalo do danas. Međutim, kao što se moglo i očekivati, bilo je ljudi kojima se naš napor nije svidio. Već u toku priredbe, u dvorani je bilo utjecajnih ljudi koji su svojim izjavama trovali oko sebe, želeći osporiti vrijednost onome što smo prezentirali. Posljedice su se odrazile i na reakciju javnosti: podrška nije bila onakva kakvu smo možda zaslužili i nije pogrešno ako kažem da su te šansone pravu afirmaciju doživjele zaista tek kod publike, a ta afirmacija traje i danas.

Nakon starta “Studija 64” na Zagrebačkom festivalu, vjerovao sam da ćemo ostati trajno na okupu, da ćemo uvijek stalno raditi, ali, na žalost, ispalo je drukčije. Uspjeh jednoga počeo je smetati uspjehu drugog, ljudi su se počeli razilaziti, okupljati se u manje grupe, dok na kraju te grupe nisu činile po jednog čovjeka; svatko je počeo raditi sam. To i jest jedan od osnovnih problema u našoj zabavnoj muzici, zbog koga ima tako mnogo niske produkcije i kiča. Dugo sam se ustručavao da to kažem, jer i ja, kao zabavno-muzički akter, želim štititi svoju profesiju.

Ali, nakon što sam putovao i gostovao u zemljama gdje je zabavna muzika otišla daleko naprijed, mogu reći da je ono što se u našoj zabavnoj muzici događa vrlo loše. Nije to zbog toga što nemamo dobrih pjevača ili aranžera – kod nas postoji kriza autorstva!  Kod nas nema stvaralaca koji bi dosljedno zastupali svoj stil, stajali iza njega, potpisivali ga i bili spremni da ga brane. Za mene je zabavna muzika kolektivan posao kompozitora, aranžera, autora teksta i pjevača.

 “Studio 64” koji me toliko zanio, raspao se zbog još jednog razloga. Ruku na srce, svi njegovi članovi nisu gajili isto oduševljenje prema novom obliku zabavne muzike. Oni su se priključili grupi, misleći valjda da će se moći sakriti iza svetog imena šansone i tako ostati u prvom planu, već zbog same činjenice da stvaraju, ili bar to žele, nešto novo. Vrijeme je pokazalo da nisu bili u pravu.

Nakon 1964. sudjelovao sam i na idućem koncertu šansona, na “Zagrebu 65”. Imao sam tada kompoziciju “Čovjek kao ja”, koju je pjevao Zafir Hadžimanov, “Sobotnu pomlad” u interpretaciji Lade Leskovara. U to vrijeme bio sam u armiji i svoje sam kompozicije morao povjeriti drugim interpretatorima. Pojavio sam se i među autorima šansona na “Zagrebu 66”, s kompozicijom “Dva prijatelja“, na divne riječi Matije Bećkovića. Ta kompozicija nije dobila nagrade, ali je do danas ostala jedan od mojih najdražih radova i uvijek ću je smatrati jednim od svojih najboljih ostvarenja.

Na “Zagrebu 66” u konkurenciji šansona pjevao sam i kompoziciju “Kuća bez broja” Zdenka Runjića, inspiriranu jednom Stančićevom slikom. Ni ta kompozicija nije doživjela osobitu popularnost – nije do danas čak ni snimljena na radiju, iako za to osim nečije nemarnosti nema nikakva posebna razloga.

Međutim, moram reći da festivali nikad nisu apsorbirali svu moju aktivnost kao kompozitora i kao autora tekstova. Usporedo s festivalima, lansirao sam i kompozicije na radiju, na pločama, u TV-emisijama i na mojim recitalima. Ti su mi mediji dragi jednako kao i festivali, a kompozicije što sam ih lansirao tim putem nisu, mislim, ništa manje uspjele od festivalskih.

Kod nas se, nažalost, uvriježilo mišljenje da su festivali jedina platforma za pravu afirmaciju pjevača ili kompozicija. Jedino ono što se izvodi na festivalima smatra se nekako sigurnom, provjerenom vrijednošću. Moram reći da ne znam tačno zašto je tako, ali je sigurno da to našoj zabavnoj muzici više škodi nego što joj koristi. Takvoj praksi uzrok je vjerojatno i televizija koja prati festivale. Ljudi su navikli da sjednu u naslonjač pred svoje ekrane i da prate zabavnu muziku od festivala do festivala, misleći da je to sve. Na koncerte zabavne muzike, osim jednog dijela mladih, ne dolazi više nitko. Tako se dogodilo da me publika koja me znala jedino s festivala poznavala preusko, jednostrano. Za mnoge ljude bilo je primarno kako sam odjeven, kako se češljam, oblizujem li usne dok pjevam i pjevam li otvorenih ili zatvorenih očiju. Osim toga, o meni nisu znali ništa. Nisu vidjeli ni jedan moj recital, nisu čuli ni jedan moj vanfestivalski rad –  nisu, ukratko, znali što sve još znam i mogu.

A evo što sam učinio izvan festivala samo u posljednje tri godine: “Moderato cantabile” i “Moj prijatelj” bili su na “Zagrebu 64” izvan konkurencije, a osim toga napisao sam i kompozicije “Nevoljen”, “Veru Pavladoljsku”, “Sanjam te”, “Kada svi odu”, “Dva dana”, “Čovjek i pas”, “Pjevam da mi prođe vrijeme”, nekoliko radova s područja dramske muzike… Velik dio tih kompozicija promaknuo je onima koji zabavnu muziku prate isključivo od festivala do festivala. Uopće, smatram da me onaj tko nije bio na mom solističkom koncertu u potpunosti ne poznaje.

Već sam spomenuo da sam 1964. otišao u Armiju na odsluženje vojnog roka. Razdoblje koje sam proveo u uniformi mnogo mi je pomoglo. Pomoglo mi je, između ostalog, da s izvjesne distance sagledam svoj prijašnji život, ono što sam učinio, prijatelje i prijateljstva koja su me dotad vezala s određenim ljudima. Što se ovog posljednjeg tiče, spoznaje nisu bile baš slatke i čini mi se da sam se još više povukao u sebe. Nove spoznaje uvjerile su me da je put kojim sam dotad išao bio ispravan i da tako treba nastaviti. Iz vojske sam se vratio 1965. i tada sam se razveo nakon tri i po godine braka. U studenom 1962. dobio sam kćer Sandru koja danas ima više od pet godina. Od 1965. ponovo živim sam.

Već sam mnogo govorio o svojim prijateljstvima s mnogim ljudima. Rekao sam već također i da mi je prijateljstvo jedna od stvari koje u životu najviše cijenim. Prije malo više od dvije godine, 1965, u Zagrebu sam upoznao Sergia Endriga. Bilo je to jedne večeri kod Ivice Krajača. Endrigo je tada bio u Zagrebu kao gost Zagrebačke televizije. Za me je to bio posebno drag susret. Endriga sam cijenio kao pjesnika, kompozitora i pjevača. Bio je jedan od mojih prvih ideala u zabavnoj muzici uz Gina Paolija i Jacquesa Brela. U Zagrebu smo se Sergio i ja sprijateljili i otada se uvijek rado viđamo. On je htio snimiti neke moje kompozicije. Nedavno smo se sreli u Parizu i čim me je ugledao, umjesto pozdrava zapjevao je moju kompoziciju “Sanjam te“. Sergio i ja imali smo u svibnju prošle godine u Parizu i zajednički koncert. Ali, u našem zvanju čovjek nema mnogo vremena, pa se i prijateljstva moraju cijeniti i grijati od susreta do susreta, uvijek u drugome mjestu, u drugom gradu, a kad ste sami i mnogo radite, tada prijateljstvo treba dvostruko cijeniti, isto koliko i ljubav.

U mom životu i zvanju još je jedna stvar bila značajna, preciznije, određeni trenutak. Bio je to trenutak kad sam postao slobodni umjetnik, slobodna profesija, a dogodilo se to nakon dolaska iz Armije. Dotad sam radio na Zagrebačkoj televiziji, kao sitni suradnik. Radio sam s Angelom Miladinovim u “Ekran na ekranu” i bio je to posao koji nije otvarao osobite perspektive. Kad sam izabrao slobodnu profesiju, mogao sam više komponirati i slobodnije surađivati s radijom i televizijom. Dotad, na primjer, nisam mogao u nekoj emisiji biti i muzički suradnik i pjevač. Boljeg izlaza, dakle, nije bilo.

Negdje 1965. počeo sam sa solističkim koncertima. U neku ruku ta je godina bila prijelomna u mom stvaralaštvu. Mnoge su dileme sada bile raščišćene, shvatio sam s kojim ljudima mogu računati u teškim trenucima, naučio sam da se najviše moraš osloniti na samog sebe i da entuzijastičkih zaleta poput onog sa “Studijem 64” više neće biti, u tadašnjoj konstelaciji zabovno-muzičkih snaga.

Moram reći da sam ja u našoj zabavnoj muzici bio u neku ruku uvijek čovjek izvan igre. Ja sam u zabavnu muziku ušao s Akademije i uvijek sam uz nju volio i nešto drugo i stjecao drukčija iskustva. Oni koji su se bavili samo zabavnom muzikom od prvog dana prihvatili su me kao stranca, a i ja sam se tako osjećao i tako će biti sve do kraja moje karijere. Logično je da sam se bolje razumio s ljudima koji su u zabavnu muziku došli na sličan način kao i ja, ali za većinu kolega po profesiji, a i za dobar dio publike, ja ću uvijek ostati stranac. Moram reći i ovo: kad sam se pojavio, ni moj izgled nije bio uobičajen, nije mogao zadovoljiti čistunce kojima gode samo standardne fizionomije. Kažem to stoga jer svega toga nisam bio svjestan. Bio sam onakav kakav jesam i tako sam se ponašao, misleći da je to posve u redu.

Međutim, ljudi su se, na primjer čudili i takvim stvarima kao što su moje zatvorene oči dok pjevam. Meni to nije bilo ništa čudno, kao što mi nije bilo čudno što svoje oči zatvara Charley Parker dok svira neku temu, ili što ih zatvara naš Ićo (Ivan) Kelemen – ta toliko ljudi zatvara oči kad radi posao na koji se mora duboko koncentrirati! Kad moram izgovoriti neki tekst ili otpjevati neku melodiju, kad moram reći neku istinu, ja se moram koncentrirati. Ne mogu za to vrijeme otvorenih očiju zvjerati po publici, gledajući u nekog do koga moje riječi ne dopiru.

Zatim, mnogi su bili osjetljivi i na moje ponašanje. Ako hoćete i moje klempave uši izazvale su mnoge nesporazume, koji su za me kao pjevača bili bolni. Nastupati na estradi nije lak posao. Najlakše je ako imate standardnu fizionomiju, standardan glas, ako se standardno češljate, ako ste slatki i neupadljivi. Čim malo odstupite od toga, čim napišete neobičan stih, zapjevate drukčije ili lansirate kompoziciju koja malo odudara od standarda ili mode – bit će vam teže.

Donekle me tješi da tako nije samo kod nas, nego ponekad čak i u onim zemljama u kojima je zabavna muzika otišla daleko i visoko i gdje je ta muzika danas čak u određenom smislu društveno mjerilo. Tako je u Francuskoj, na primjer, a gotovo tako je i u Sovjetskom Savezu ili u Italiji. A eto, baš u Italiji se dogodilo da je veoma talentirani Gianni Meccia propao na dvije godine zato jer je napisao kompoziciju pod naslovom “Mrzim stare gospođe”.

Moram reći da je i kod mene rano počelo s tim stvarima. Već jedan od mojih prvih tekstova, za Boljunijevu kompoziciju “Prodavač novina”, bio je uzrok da je ta pjesma skinuta s repertoara jednostavno zato što se u njoj spominjao rat i mir. Često sam bio obeshrabren u takvim poslovima, ali mogu reći da mi je veoma žao ako sam ikad napravio kakav ustupak. Priznajem, ponekad sam i ja želio biti slađi, dostupniji, ali priznajem također da nije dobro što sam tako radio. Općenito, mislim da u odnosu pjevača prema publici valja poštovati pravilo koje se rijetko uvažava. Obično se kaže da pjevač mora činiti ustupke publici, da mora u svemu postupati onako kako publika od njega traži, eliminirajući potpuno vlastitu ličnost. Ja mislim da ako pjevač učini prema publici dva koraka, onda i publika mora učiniti bar jedan korak prema pjevaču. To je moja maksima, a mislim da jedino takav odnos osigurava pjevaču egzistenciju, a publici zadovoljstvo onim što joj pjevač pruža.

(NASTAVIĆE SE)