Podsećanje: Povodom promocije romana u Beogradu
Brasteff 13 S

Photo: Braca Stefanović/XXZ

I navijači su ljudi

Kaže mi moj izdavač Miško Stevanović da smo Radovan Nastić i ja sličnog senzibiliteta te da nam je dogovorio zajedničku promociju. Vidim ja trudi se Miško kao da nam ugovara brak, trudi se da i Nastić i ja shvatimo da se suprotnosti privlače, a da možebitna razlika baš jamči dobar seks.

Dodao je Miško poslije nekoliko dunjevača i to da Radovan možda ne voli Hrvate, ali da voli Hrvatice, da ih često zamišlja u bikiniju na plaži te da ja ništa ne brinem.

Dobijem ja onda sve Radovanove knjige i pročitam "Tri dana u Kinšasi". Za druge nisam imala vremena, ali računam da ni Andriću nisam dala puno više sebe pa nek se dečko malo strpi.

I sad da počnem s tim našim eventualnim sličnostima zbog kojih bi naš eventualni brak bio eventualno plodorodan. I Radovan Nastić i ja pišemo jezikom ulice. Birtija ili zatvor, stadion ili disko-klub, jezik na poslu i jezik u krevetu i na placu, jezik mobitela, jezik svačijeg unutrašnjeg monologa samo su oblici autentične jezične realnosti. Tako i za jezike naših knjiga mi ne odgovaramo niti ih preporučujemo nego mi tek zapisujemo što ljudi govore i poštujemo kako govore.

Sviđa mi se i ono nešto što bi se moglo nazvati generacijska težina u našim knjigama. Iako to što je generacijsko, ili će se jednom takvim možda tek nazivati, nije samo to što se pisci bave problemima svoje generacije, političkim i socijalnim okruženjem, turbulentnim odrastanjem devedesetih i drugim sjećanjima, nego i to što se te knjige čitaju uz kavu i kroasan. One se konzumiraju brzo kao caffee to go.

Zajedničko im je bogatstvo motiva nad kojima autori ne drhte od samodopadnog izdrkavanja nego ih se obradi i odradi strasno i na brzaka, kao pod stroboskopom na stejdžu, kao tok svijesti u tramvaju, kao baklju ili let skršenog stolca na stadionu... Kao oni navijački refreni koji su antipoezija i sve anti ali kojima kužim energiju... Ali o tome malo kasnije. Dolje pridjevi, živjeli glagoli!

Sve je u modernoj literaturi tek igra teza, da ne kažem njihov igrokaz. Nema se što ljudima zdravih očiju opisivati, nego ti meni samo glagolom glagoljaj, dušo. Daj mi akciju i promjenu, i stav mi daj. Stav i energiju. Pridjeve ko paunovo pero sebi u šupak zatakni... Ja nemam vremena da vam ovo kažem drugim riječima, a vi ste idioti ako mislite da je dobro dvaput popušiti istu cigaretu.

Te se knjige čitaju u jednom dahu jer je pisac dobro odglumio da ih je napisao u jednom dahu. Čita ih se kao istinite jer je pisac dobro odglumio da su autobiografija. One nemaju miris bakinog ormara jer samo ako ćemo lagati, ladice ormara baka današnjih dvadesetogodišnjaka mirišu na 19. stoljeće. Te knjige bježe od literarnog naslijeđa i nostalgičarskih papirnatih identiteta naših majki i očeva.

Vrijeme novih knjiga je vrijeme googla, twitera, wikipedije, facebooka i wavea, vrijeme jasnih ali kratkih misli, vrijeme intimnog ogoljivanja i lažnih identiteta, vrijeme brzog konzumiranja, još bržeg upijanja i ekspresnog exita. Forma tih knjiga je razbarušena s predumišljajem i baš orgazmiram kad salonski kritičar u trapericama u njima ne nalazi „literaturu“, čak mu se i omakne pa kaže „da on u tome ne prepoznaje literaturu“. On bi prepoznavao prisjećanjem kao da smo i ja i moja knjiga samo u novi look zapakirano 19. stoljeće, i da što smo više ondašnje, to smo više literarne. Sve prebrzo promiče pred monoklom gospodina u trapericama. Taman nacilja, a target nestane.

Po bahatosti, po histeričnosti, po neredu te knjige su dorasle stvarnosti. Hoćeš brzo, evo ti brzo, hoćeš surovo, evo ti surovo, hoćeš suludo, evo ti suludo. Nove knjige nisu podmukla zasjeda, one su blitz-krieg. Čitalac nema vremena za sumnje, on takvom piscu jednostavno popuši... Uz kapučino i kroasan.

Te knjige ne nude čitaocu autorovu imaginaciju o nečemu o čemu čitalac, čak ako je i budala, ima svoju. One se bave primarnim znakovima lika i događaja, a sve sekundarno prepuštaju čitaocu. Neka i on nešto radi glavom. Romani takvoga tipa su otvorene forme i najveća je pogreška ono što nije iskazano proglašavati nedostatkom. To je apsolutno podcjenjivanje čitaoca. Jer ova literatura završava u čitaočevoj glavi, a dotada je samo jelovnik na stolu. Kažem jelovnik jer za janjetinu s lukom i ćevape u lepinji ne trebaš štampati jelovnik.

I tako smo sad došli do glavnog problema. Neupitno je, dakle, da se i kako se, danas razmijenjuje, ali pitanje je što se razmijenjuje.
Ne podlegnimo napasti da koještarije koje se moderno razmijenjuje prestanemo smatrati koještarijama. Moderno a ništa je big-ništa.
Ima li smisla blog bez komentara? Nema, ali smisao komentara nije da je na blogu. Ima li Big Brother smisla ako voajeri ne glasaju koga će izbaciti? Nema, ali smisao voajerizma nije da raskrili kaput pred televizorom. Ima li smisla žutilo bez sudskih tužbi, e-mail i esemes bez odgovora? Ima li smisla literatura bez stava?

E, tu je moj problem s Nastićem. Mislim da je Radovan Nastić pomiješao lončiće kao što neki na chatu pomiješaju prozore i da je zaboravio kome on piše i piše li ikome osim samome sebi. Možda mi jesmo sličnog senzibiliteta, ali treba li zanemariti da je frajer navijač, zvezdaš, da mrzi pedere, ali se pali na lezbo-pornjavu, da je naglasio da je Dorćolac tako da sam pomislila da je to nešto jako određujuće, da brije na kolektivni kvartovski identitet, da se može poistovijetiti s nacijom, s rodom, s entitetom, s političkom strankom, da piše iz macho-frajerske i testosteronske pozicije, iz zadaha znojavih svlačionica, iz prljavih kopački i da nikad ne govori o seksu, nikad, i da, na moje veliko zgražanje, sluša Nedeljka Bajića – Baju!

Nije meni problem navijačka Nastićeva tematika. Razumijem ja da je ona i mitizirana i tabuizirana u našim društvima pa zato i izazovna za pisanje, ali ipak me iznenadilo da Nastića oko toga ništa ne svrbi. Da se obožavanje i pripadanje ne propituju kao vrijednosti.

Svijet, i prije i poslije Nastićeve knjige, je svijet parcijalnog daltonizma. Jedine boje koje ti navijači vide su boje njihovih klubova i njihovih nacija. Tako je bilo, tako jest i dobro je da baš tako i ostane. Nastiću je to sasvim u redu. Čak mu je i romantično. A meni raznobojnoj, čini se da ti retrogradno repetitivni bure-vjesnici i nisu baš neki budućnosni buntovnici, ne nose tu oznaku kojom bi ih Nastić želio počastiti, jer ako igdje, onda baš u ovim našim jebenim balkanskim gudurama treba i budali biti jasno kamo su nas takvi doveli.

Stav o tome mene svrbi, a Nastića ne svrbi. Našim konvojima već dvadeset godina brzinu i smjer određuju pijani brodovi primitivnog navijaštva svih vrsta. I onda se čudimo što stojimo. Što stojimo ondje gdje su nas takvi doveli. Oni su sistem. Sistem koji sam sebe obožava. Baš kako i priliči sistemu. I sad ih još i jedan pisac obožava.

E, sad će netko reći: Ma šta se ti mala prčiš, pa i ti svoju kozu dereš i jebe ti se jel to kome po volji ili nije. Da, dečki, ali moji dildači i navijački dildači nisu isto. No, recimo, da ja ništa ne razumijem, da sam ja djevojka pa mi je mjesto u pješčaniku s barbikama, da sam ja obična trebica ovisna o kavi i cigaretama i dnevnoj dozi grljenja od devet minuta.

S druge strane, razumljiva mi je zavodljivost Nastićeve tematike i naravno da razlikujem pisca od lika. Pogotovo takvog pisca koji se ne zaklanja političkom korektnošću i tim mi je čudnije da kod njega slabo razabirem jasne stavove. Dakle, bilo bi sve u redu da je njegova pozicija čvrsta. Jer nije meni do procijenjivanja nečijih drugačijih ili krivih stavova, nego mi je žao kad stava nema.

Zamišljam njegove likove u zagrebačkom, purgerskom, kontekstu dinamovaca s Remize. Moj klub, moj kvart, moj grad. Bilo bi jedno obično beogradsko jutro u Zagrebu, kad bi periferija bila kao ikebana, bez para i plana, jutro okupano suncem i pivom. Sjedili bi tako Nastićevi likovi, nizale bi se Žuje, brijalo bi se o naci-žuja reklamama, prisjetili bi se nekog dobrog šovinističkog vica, provjeravali bi svako malo teletekst da vide je li se u kladuši prekoputa štogod zaradilo, lagano bi se vršila fotosinteza. Onda bi se slasno slistilo bureke s mesinom, raspravljalo malo ima li bureka do šiptarskog, zalilo se nepce jogurtom, smotalo se đuntu za miran san, ismijalo jutarnju smjenu šljakera i otišlo na spavanje.

Dakle, sve bi bilo isto. Zagreb, Beograd - isti kurac. Voz i vlak, i kruh i hleb, i cirkanje i cuganje, i Dinamo i Zvezda – isti kurac. Bolje bi se razumjeli dinamovac i zvezdaš, iako se mrze, nego zvezdaš i ja ili dinamovac i ja.

Ja nemam navijačkih strasti, ne poistovjećujem se ni sa čim kolektivnim, ni s državom, ni s gradom, ni s kvartom, ni s nacijom, ni s entitetom, ni s rodom... Volim i pedere i lezbice. Ne bih si nikad istetovirala križ ili grb ili neki drugi simbol obogaćen tuđim značenjima. Moja tetovaža bi pripadala meni, a ne ja njoj. I kad bih pisala o tome, a pisala bih ako bi to iskustvo bilo iz prve ruke, sama bih sebe pitala ima li tu ičega osim parole: I navijači su ljudi.

Eto tako. Radovan Nastić i ja hodamo dvijema različitim ulicama koje se nigdje ne križaju. Moja je klubska, njegova klubaška, moje navijanje sata i njegovo navijanje Zvezde nemaju veze. Što ima buntovno u tome što podržavaš svjetonazor kojemu su te učili? Što ne dovodiš u pitanje one koji su nas odgajali? Što se ljutnjom bacaš na murjake i suce, a Francuza trpaš u raku samo što je Francuz? Sto na jednoga! Što ima buntovno u pohvali sistema koji mrzi uime ljubavi?

Ja mislima i literaturom kao megafonom poručujem i Saboru, i nasljeđu, i povijesnim lažima, i dokazano slijepim ulicama, i svima onima koji su nas odgajali da se život treba trošiti, a ne promatrati i da je najvažnije uvijek uza se imati čepiće za uši da se ne podlegne milozvučnom zbornom pjevanju sredine u kojoj se ostvaruješ.

I nikad ne bih slušala Nedeljka Bajića – Baju. Radije bih se zauvijek oprostila od slušnog organa.
E sad, vi s tribina, ili mi fućkajte ili mi plješćite ili siđite k meni da plešemo.

*Tekst prenosimo sa autorkinog sajta. Stela Jelinčić je hrvatska spisateljica i novinarka. Njen prvi roman „Korov je samo biljka na krivom mjestu“ u Hrvatskoj je objavljen 2008. godine, a srpsko izdanje se pojavilo 2009. godine, nakon čega je usledila promocija o kojoj je reč u tekstu

Oceni 5