Od nevidljive do globalno priznate
Konstrakta Torino Evrovizija

Photo: EBU / SARAH LOUISE BENNETT

I ne mora bolje: Konstrakta u top pet na Evroviziji

Evrovizija se završila, pobedili su predstavnici Ukrajine Kalush Orchestra pesmom „Stefania“, a za njima slede Sam Ryder iz Ujedinjenog Kraljevstva, Chanel iz Španije, predstavnica Švedske Cornelia Jacobs i naša Konstrakta. I zaista je – naša. Čini da mislimo i na Srbiju i na Jugoslaviju (Socijalističku Federativnu) i na sve zemlje koje su bile njen deo. Tačna su sva opšta mesta koja čitamo u poslednje vreme – ujedinila je region, dala nadu u neku bolju budućnost, prodrmala muzičku scenu... Ali uspela je isto da uradi i širom kontinenta. Evrovizija joj je poslužila kao odlična platforma da pokaže svoju muzičko-scensku kreativnost, pesničku inovativnost i angažovanost, a da pritom ne pravi bitne kompromise osim sa zaglavljenim kinetičkim suncem na sceni.

Došla je u Torino, nastupila u polufinalu 12. maja i tada bila treća prema glasovima publike i žirija (publika je njoj i Šveđanki dala isti broj poena i u tom polufinalu su delile prvo mesto kao miljenice gledalaca). U subotu 14. maja je završila na petom mestu (četvrta po glasovima publike i 11. prema mišljenju žirija) i tako našoj zemlji donela najbolji plasman još od 2012. godine. U međuvremenu je dobila i nagradu poljskih medija za najoriginalniji nastup, kao i nagradu Marcel Bezençon za najbolji umetnički performans (pored nje dobitnici su i Cornelia Jacobs, nagrađena za najbolju kompoziciju, i Sam Ryder, kojeg su nagradili novinari). Nagradu za najbolji tekst dobili su predstavnici Italije Mahmood i Blanco, dok je Konstrakta bila drugoplasirana, a Ukrajinci treći.

Kada je izabrana kao predstavnica Srbije, kladionice su Konstraktu pozicionirale ispod 20. mesta. Do finala se popela na šesto, a u samom finalu na peto, što je impresivan rezultat šta god mislili o Evroviziji. A zna se šta se misli. Da je sve to jedan cirkus i političko takmičenje koje ne ceni prave vrednosti i kvalitetnu muziku... No, sve i da to jeste tako, Konstrakta je u njegovom vrhu. Njena poruka je politička (ali ne i dnevnopolitička, što bi mnogi želeli), pesma i nastup su politički. Samim tim što razmatraju društvene fenomene i položaj pojedinca u sistemu, politički su. No, nisu usmereni protiv nekoga, već za nešto. Odnosno, zalažu se za ljude. „Thank you, dear people“, zahvaljivala bi se Konstrakta na kraju nastupa – svima – ne samo Evropi, pa i Australiji, svojima ili njihovima, već svima koji to prate – opsesivno ili tokom jedne večeri godišnje, nije važno.

Njenu poruku shvatila je upravo publika, počev od one u areni u Torinu koja je frenetično aplaudirala i pevala refren, preko novinara u press centru koji su jedva čekali njen nastup, do svih ispred malih ekrana. Inostrani novinari i fanovi analizirali su tekst i poruku, Globe teatar je njenu scensku pojavu uporedio s lady Macbeth, retko ko se sprdao s njenom neobičnom pesmom, kao što to često bude slučaj na Evroviziji. Većina je naslutila da tu ima nečega i nije joj bilo mrsko da malo istraži o čemu se radi. Potvrdio je to ukupan zbir glasova publike (225, samo tri manje od trećeplasirane Chanel), a poene nisu davale samo komšije i dijaspora, već skoro sve zemlje, njih 34 od 39. Ubrzo se Konstrakta plasirala i na sve evropske top-liste, između ostalih i na Spotify Viral. Od popularnih evrovizijskih učesnika podržali su je Conchita Wurst iz Austrije i bend GO_A, prošlogodišnji predstavnici Ukrajine, koji su takođe bili peti i među miljenicima publike.

Ovogodišnji predstavnici Ukrajine možda nisu imali ni tako dobru pesmu, niti će početi da grade uspešnu svetsku karijeru poput grupe Maneskin, prošlogodišnjih pobednika, ali ne može se reći da su nezasluženo prvi. Pobedili su zahvaljujući upravo glasovima publike, a ne žirija. Publika je prepoznala i njihovu poruku. Moguće je da su dobili glasove i iz solidarnosti, a zahvaljujući ruskoj agresiji, sada imaju i nikad brojniju dijasporu u vidu izbeglica. A ko smo mi da se žalimo na glasove dijaspore i suseda koji nas podržavaju? I to je politika. Nekad nam odgovara, nekad ne, ali činjenica je i da kvalitet nađe svoj put. Nađe i na Beoviziji, nađe i posle 20 godina rada na alternativnoj sceni, nađe i na Evroviziji. Sigurno je samo to da je ipak publika, čime god vođena, merodavnija od petočlanih žirija sastavljenih od muzičara iz određene zemlje. U prilog tome govori i afera za koju se saznalo odmah nakon finala – glasovi žirija iz šest zemalja su suspendovani zbog sumnje na neregularnost. Čak i bez toga, pojedine odluke žirija su zaista diskutabilne, a odbojnost prema bilo kakvoj muzičkoj inovaciji ili bržem ritmu zbog ljubavi prema tradicionalnim, grandioznim baladama zaista bi trebalo preispitati, makar na nivou zdravog razuma i 21. veka.

I kada prođe evrovizijski mamurluk, svi će ostati složni makar u jednom – ovo je bila jedna od najlošije organizovanih Evrovizija – počev od male i nefunkcionalne scene, preko organizacionih propusta, lošeg kadriranja nastupa, večitih tehničkih i problema sa zvukom, do nedostatka hrane za članove svih delegacija i volontere, na šta se požalila i Konstrakta (ona je zaista woman of the people). No, pored svih zaklinjanja da više nećemo gledati ove gluposti, okupićemo se opet za godinu dana (mi fanovi i ranije) i pratiti ovaj jedinstveni šou. Na kraju, ostaje muzika. Što se mene tiče, od inostranih predstavnika trajno mesto na plejlisti zaslužuju ovogodišnji predstavnici Holandije, Grčke, Španije i neverovatno potcenjene Francuske. I naravno, ostaje Konstrakta, predstavnica svih nevidljivih i potcenjenih, koji hrabro teraju po svom.

I ne mora bolje.

Oceni 4