Opsada Sarajeva: Svedočanstva preživelih (6)
Sarajevo

Photo: bybylc.com

I ovdje ima užasa, ali je ipak samo malo ljudi obolilo od opake mržnje

Sarajevo, 9. VIII 1994.

Dragi moji,

Juče sam srela prijatelja preko koga sam poslala svoje posljednje pismo i zgranula se da taj čovjek još nije izišao iz grada. Nadam se da će sutra, napokon, ova pošta krenuti i da ćete ovom vezom dobiti dva moja pisma. Da sam to znala, našla bih neki drugi način da vam se javim.

Nedavno sam bila kod Bebe i uživale smo na njenom balkonu uz obiman, kvalitetan doručak i dosta kafe (upravo joj je bio stigao paket od Emira). Sve vrijeme smo ponavljale rečenicu, „da nas sada Omer vidi“. Prosto je bilo neprijatno koliko nam je lijepo. I odlučile smo da vas uvjerimo kako nemate potrebe da se brinete za nas.

Inače, Beba je dobila stan na Alipašinom polju, na prvoj liniji. Sprat je jedanaesti. Putovanje do nje je prava avantura, igra zvana „Budi Rambo“ u trajanju od oko dva sata. Čim uđeš u tramvaj na Marindvoru, moraš da se prostreš po podu, jer je još uvijek mnogo onih koji se trude da te pogode snajperom pravo u glavu. Ako preživiš i ako se saobraćaj ne zaustavi (jer svaki čas ponekoga pogode, pa tramvaj stane), ovim prevoznim sredstvom možeš stići do zgrade Televizije. Onda ti slijedi pješačenje od oko 45 minuta preko čudnih pejzaža. Velika frekvencija pješačkog saobraćaja je uzrokovala da se u tim dijelovima razvije trgovina do neslućenih razmjera. Na svakom koraku svi prodaju sve i atmosfera neodoljivo podsjeća na poznate gužve Orijenta: ljudi se guraju i cjenkaju, jedu pečene piliće umotane u novine, trgovci kidišu na prolaznike i izvikuju nekakve pjesmice (često sa lascivnim refrenima). Pošto je u Sarajevu i okolini svaki milimetar zemlje obrađen i zasijan, sve vrijeme se provlačim između zgrada i kukuruza, dok me nekakve koze stalno prate ili posmatraju (imam paničan strah od rogatih životinja). Najgore od svega je, ipak, što ne poznajem teren i što se osjećam sasvim nesigurnom, jer ne znam odakle me „imaju“ (snajperisti).

Onda, kad sam napokon stigla do njenog nebodera, uvijek se nađe neka budala koja me uporno nagovara da uđem u lift.

Jer, „Sasvim je sigurno da će nas, i ako nestane struje, Meho odglaviti. Pa on je, zaboga, tako savjestan i siguran čovjek i zašto (ste) svi vi uopšte toliko sumnjičavi.“ Ja se ipak ne dam nasukati, držim se stepenica i kada zakucam na Bebina vrata, imam užasnu potrebu za ljekarom opšte prakse i za dobrim psihijatrom.

Kada bi se sve nekim čudom smirilo, tako bih voljela da živite u Sarajevu. Jednog dana, kad sve prođe, mislim da ovaj grad ima najviše šansi da ostane onaj stari

Nedavno sam se od njene kuće vraćala traktorom, jer tramvaji nisu radili. Sreća je što sam za tu priliku bila prigodno obučena – imala sam sivozeleni svileni komplet sa talijanskim cipelama i lakovanom tašnom (što je savršeno uveseljavalo ostale putnike na traktoru). Sve u svemu, posjeta Bebi je uistinu pravo turističko putovanje i pomaže ublažavanju osjećaja klaustrofobije.

Postoji još jedno mjesto na koje odlazim da bih pomogla sebi. To je veliki park u centru Sarajeva i u stanju sam da tamo provedem i po pet-šest sati. Taj je park ostao jedini sačuvan i zaista je divan. Pronađem poziciju iz koje ne vidim ništa osim zelenila i tako satima vršim fotosintezu. Imam užasnu potrebu da budem sa prirodom. Toliko nam je nenormalnoga ušlo pod kožu da ne znam hoćemo li ikada više uspjeti da budemo oni stari.

Jedan moj prijatelj radi u MUP-u i nagovara me da odem i posjetim tatu. Ja bih to, naravno, iz ovih stopa učinila, ali je tata naglašeno poručivao više puta da to ne radim. Sada čekam nekoga povjerljivog da dođe i da ga opet pitam. Kada bih bila sigurna da mi one poruke šalje samo zato što se boji za mene, ne bih se ni trenutka predomišljala, ali se plašim da njemu ne napravim neki problem.

On je i dalje u svom starom filmu. Nedavno smo dobili dvije poruke preko Crvenog krsta. Nešto ću vam iz njih citirati. Poruka od 23. VI 94: „... Ako je još u Sarajevu (misli na našu sekretaricu), mogle biste početi da radite zajedno, a ja sam siguran (da) ću doći da vam pomognem do kraja ljeta.“ Poruka od 10. VII 94: „... Sudeći po brzini dostave pošte i poruka, vjerovatno će brižna pisma od vas pristizati još pola godine nakon završetka rata, odnosno do kraja ove godine, jer će rat ovih dana biti završen.“

Izluđuje me taj njegov optimizam, jer ga više ništa ne opravdava. Pomišljam kako možda piše tako jer moja pisma postaju sve depresivnija, pa hoće da mi pomogne i da me bodri. Ali, ako nije to razlog, on u tolikoj mjeri bježi od realnosti da mi naprosto nije jasno kako je od jednog razumnog čovjeka, koji je uvijek bio motivisan ispravnim i ostvarivim ciljevima, mogao postati toliki utopist. Takve i slične rečenice on ponavlja na taj način već dvije godine i sam sebi daje za pravo što ništa ne preduzima, jer će, svakako, sve samo od sebe biti uskoro riješeno. Bojim se ovog njegovog stanja jer mislim da nije prirodno.

Nisam nikada mogla pomisliti da će me to što čujem – običan glas svoga oca preko obične telefonske slušalice – učiniti toliko, toliko srećnom. Uz taj glas bilo je prisutno i sve ostalo: njegov lik, osmijeh

Nadam se da će ovo pismo stići do Vas uskoro i da se neće zagubiti na putu.

Kada bi se sve nekim čudom smirilo, tako bih voljela da živite u Sarajevu. Jednog dana, kad sve prođe, mislim da ovaj grad ima najviše šansi da ostane onaj stari. I ovdje ima užasa, ali je ipak samo malo ljudi obolilo od opake mržnje. Možda i griješim, ali ja i grad se ne svađamo.

Napišite mi nešto kratko.

Volim vas. Inja

 

Sarajevo, 30. XI 1994.

Upravo sam pročitala svoje nezavršeno pismo i ne želim ga baciti.

Poslaću ga uz ovo novo.

Bože moj, je li moguće da sam i ja dočekala radost i opuštanje! Ovo vam pišem desetak minuta poslije razgovora s tatom i Omerom. Još uvijek mi bruji u glavi. Tek sada, kad se razgovor završio, shvatam da je sve istina, da me niko neće probuditi iz divnog sna. Kada pogledam u pravcu tatine kuće, osjetim bol. To je ona vrsta fizičkog bola koju osjetiš kada nosiš nešto užasno teško i onda to spustiš. (Ovaj put, samo, bol nije u krstima, već u glavi). Onda ti treba par minuta da se ispraviš, shvatiš da nema više tereta, bol nestane i javi se olakšanje. Ali, još uvijek je prisutan strah. On je postao hroničan i kao svaka bolest te vrste teško je izlječiv. Moram se boriti protiv toga. Kada si mi, Omere, rekao da ćeš nas spojiti (1), prvo sam pomislila: ne smijem pasti u nesvijest, i ne smijem početi plakati jer od toga mogu zanijemiti. Jako sam ponosna što se nije desilo ništa od toga. Ni sada ne mogu da shvatim da mi se tolika sreća sručila na glavu i da je prošla nekažnjeno (to je taj neizlječivi strah). Njegov glas... Bože moj!!! I to normalan, neizmjenjen njegov glas, intonacija, ritam rečenice... sve tako prirodno. Nisam nikada mogla pomisliti da će me to što čujem – običan glas svoga oca preko obične telefonske slušalice – učiniti toliko, toliko srećnom. Uz taj glas bilo je prisutno i sve ostalo: njegov lik, osmijeh...

Hej, Šefe, nemaš pojma kakvo si dobročinstvo učinio!

Ljubim vas. Inja

(Inja Pašalić, „Pisma iz dva Sarajeva“ 1996)

 

Prvo priznanje

Mislim da je nas koji se u duši osjećamo kao Jugosloveni, strašno mnogo, nas koji smo dovedeni u situaciju da ne smiješ reći šta si, kako se osjećaš. Jednostavno su te prisilili da se izjašnjavaš na osnovu onoga odakle tvoje ime porijeklo vodi. Užasno je za mene bilo moje prvo priznanje - priznanje, ružno rečeno – situacija kada sam prvi put u životu rekla da sam Muslimanka. I to sam prvi put u životu rekla sinu, petogodišnjem sinu kome je trebalo objasniti da Muslimani nisu ništa prljaviji niti gori, niti ružniji narod od ostalih. Kakva je to bila situacija?

Čijoj vojsci se priključiti? Na koga pucati? Da li iz Sarajeva na rodbinu i prijatelje na Palama, na dragu babu i djedu moje djece, ili opet s Pala, odnosno s okolnih brda pucati na drage prijatelje u Sarajevu, na moju majku, moju sestru.

Moj sin je slavio rođendan i trebalo je pozvati prijatelje na to slavlje. Naravno, ja sam nabrojala imena djece koja su trebala doći. Rekla sam: „...i Muhameda“. A moj sin je rekao: „Ne, mama, Muhameda ne“. Ja sam bila iznenađena – „Što?“ Mislila sam da su se možda posvađali. On je rekao: „Ne Muhameda, on je Musliman, njega nećemo zvati“. Ja sam rekla: „Odakle ti to znaš?“ Odgovorio je: „Pa rekla su mi druga djeca iz dvorišta“. „Pa zašto, kakve veze ima ako je Muhamed Musliman?“ „Ne, mama. Mu-slimani su prljavi, ja se sa njim neću igrati, niti ću ga zvati na rođendan.“

To je bilo strašno. Kad sam svom sinu pokušala da objasnim da je njegova nana Muslimanka, da je njegova draga tetka Muslimanka, da sam ja, njegova mama Muslimanka, on je počeo da plače...

To je bilo strašno. Rekao je: „Svi mogu da budu Muslimani, ali ti ne“. Ja sam ga zagrlila i poljubila, a onda sam počela da objašnjavam. Crtala sam kartu Jugoslavije, republike naše, objašnjavala koji narodi žive, da je sasvim svejedno ko kom narodu pripada, da smo svi ljudi i da ama baš nikakvog razloga nemamo za mržnju po osnovi nacionalne pripadnosti... Bilo mi je to strašno, jer sam prvi put došla u situaciju da kažem da sam ja Mu-slimanka, mada se i danas, tri godine posle toga, zaista osjećam Jugoslovenkom...

A više nigdje čovjek ne može da se izjasni tako. Prvo je počelo u Bosni. Na osnovu imena. Kažu ti: „Ne, ti nisi to. Ti pripadaš tom narodu“. A onda, kada sam zbog rata u Sarajevu pobjegla sa porodicom u Njemačku i Nijemci su prihvatili taj naš model. Ako si Jugosloven, onda si iz jedne „strašne, nove Jugoslavije, iz strašne Srbije“. I ako insistiraš da ostaneš Jugosloven, možeš da ostaneš bez dozvole za boravak. Ili te ne pitaju: „A, da, tvoje mjesto rođenja je Sarajevo, ti si Bosanac“. I razgovora dalje nema.

Ja sam iz Sarajeva, iz jedne stare muslimanske porodice. Iz porodice u kojoj su ljudi bili religiozni, ali nikada nisu bili nacionalisti. Moj muž, on je iz jedne crnogorsko-pravoslavne porodice, ali, porodice koja je pod uticajem ovih strašnih političkih igara, jednostavno dovedena u situaciju da se izjašnjava kao srpska. Jedna čestita, dobra, domaćinska familija. I moj muž i ja smo došli u tako jednu ludu situaciju, ne samo zato što je izbio rat u BiH, mi jednostavno nismo imali prostora, nije postojalo više mjesto gdje bismo normalno živjeli. Čijoj vojsci se priključiti? Na koga pucati? Da li iz Sarajeva na rodbinu i prijatelje na Palama, na dragu babu i djedu moje djece, ili opet s Pala, odnosno s okolnih brda pucati na drage prijatelje u Sarajevu, na moju majku, moju sestru... Strašno. Za nas je bilo jedino rješenje – otići.

Samo par dana nakon početka rata u Sarajevu, naš stan, stan mojih roditelja je pretresla muslimanska vojska. Zelene beretke. Zato što je zet Vlah, jedan Srbin s Pala. Da bi možda mjesec ili dva nakon izbijanja rata u aprilu prošle godine, mojoj dragoj svekrvi njene, da li drage, komšinice govorile: „Bože mili šta si ti doživjela, da ti snaha bude najveći neprijatelj“.

Moja kompletna rodbina je ostala u Sarajevu - moja majka, moja sestra. Rodbina moga muža je, naravno, još na Palama. To je strašno, to su dva nespojiva svijeta... i neshvatljivo je da samo tih 14 km koji dijele Sarajevo i Pale, da se u tako kratkom vremenu sazidao neprobojan zid među ljudima, između ljudi koji su se tako divno družili, za koje znam da su se zaista voljeli...

I ovdje u izbjeglištvu, ovdje u Njemačkoj, mi primamo pisma iz Sarajeva i primamo pisma sa Pala... jedni druge pozdravljaju preko Njemačke.

(„Doba razuma“ 1994)

(1) Reč je o spajanju telefonskom vezom sa ocem, koji se u tom trenutku nalazio u Beogradu, posle izlaska sa Grbavice.

Oceni 5