Nina Tikveša: I sreli su medu (Buybook, 2018)
Marijj 91 S

Photo: Marija Đoković/XXZ

I sreli smo dobru proznu autoricu

Tako mi je ruku dopala knjiga I sreli su medu (Buybook, 2018.) Nine Tikveše, koje se sjećam iz nekog od prošlih života kada sam studirao književnost. Osim što me naslov logično ne bi nikad privukao da knjigu pročitam da je lično ne poznajem. Problem s dobrim knjigama je što mogu biti još bolje ukoliko se naslov dobro odabere, ali to u ovom slučaju nije neka mana. Mada, književnost je ozbiljna stvar, sport za odrasle, knjiga se mora promišljati na vrhunskom nivou, sve je bitno, od naslova do korica knjige. Tako sam ja vječno zahvalan Aleksandri Nini Knežević, likovnoj umjetnici i dizajnerici, koja godinama radi u Buybooku naslovnice knjiga. Jer da ona nije napravila naslovnicu mog prvog romana, onako dobru i zanimljivu kakvu je napravila, možda se ljudi ne bi toliko kačili za moju knjigu, svakako su i ilustracije doprinijele uspjehu samog teksta. 

Onda sam zaronio u knjigu i odmah sam shvatio, nakon nekoliko poteza igračice da je riječ o knjizi od koje neću odustati nakon pet-šest stranica, kako se često zna desiti sa nasilu napisanim knjigama. Moj savjet mladim piscima/spisateljicama je da se okanu književnosti, izvade vizu za Njemačku i tamo odu pomagati starim i nemoćnim. Na taj način će sebi omogućiti život dostojan ljudskog bića, barem će imati para da plate stan, režije i da ne umru od gladi. Pošto znamo da je život ovdje borba koja se popela na glavu i bogu i narodu.

Uvukla me proza Nine Tikveše u svoj svijet. Počeo sam razmišljati šta je tu autobiografija a šta fikcija, zaboravljajući da je to najgluplja linija podjele koju možeš tražiti u književnom tekstu. Tako sam odbacio tu uzaludnu potragu za promilima ovoga ili onoga i prepustio se knjizi. Zaista, radi se o iskrenoj prozi, vjerodostojnom tekstu koji se ne gubi u samodopadnosti, narcizmu tako karakterističnom za pisanje u prvom licu jednine. Nisu sve priče u prvom licu, neke su i u trećem, ali sve je to nebitno pred snagom samog književnog teksta.

Čak sam odbio pokušaje vlastitog uma da prizove druge autore/autorice s kojima bih poredio knjigu priča I sreli su medu, ali sam se i tome othrvao jer je i to nebitno kao i podjela na fiction i non fiction. Mada me horor atmosfera, tajnovitost i bizarni pasaži podsjećaju na priče Trumana Capotea iz knjige Muzika za kameleone.

Neke priče su me duboko potresle i pomalo uznemirile, što je jedan od glavnih smislova književnog teksta, dok su me druge nasmijale i razvedrile iako su i te druge priče bile ispričane teškim tonom, gorkom ironijom, sarkazmom, i svim onim stvarima koje čine naš život.

Pamtim priču Bosin Burek, kada se pred kraj priče uvodi mračna neobičnost, san u kojem se pojavljuje mutna crvenosmeđa boja koja će nas uspješno dovesti do finala priče, a znamo da je Borges davno napisao kako je cijela pjesma uvod u poentu. Stil ove knjige je i poetičan pored čarobnosti kao literarnog postupka, dovoljno poetičan i precizan, mada se mogu naći sitne zamjerke, jer se prozna knjiga može pisati cijeli život a da se nikad ne dođe do savršene forme.

Isto pamtim priču u kojoj se pojavljuje neodređeno crnilo, koje će na kraju naći svoje mjesto u jednoj ladici među materijalnim stvarima. I pamtim sjajnu priču Kolaž film u kojoj pripovjedačica u dvije rečenice opisuje kako ide s ljubavnikom u prirodu da vode ljubav na travi, među biljkama i taj panteistički opis ljubavne scene, mitski povratak prirodi i iskonskim stvarima: "Bolesnici umiru u proljeće, a mi bježimo u šumu da pupamo i da se kalemimo. S kože otiremo taloge grada u polegloj travi." Ova priča je tako poetična i dobro napisana da se skoro svaka rečenica može citirati.

Da je napisala samo jednu ovako uspjelu priču knjiga bi imala svoj duboki smisao. Postoje neke priče koje imaju odličnu atmosferu, ali nisam siguran zašto su napisane i kud te priče gone, jer kad priča nema poentu, onda ne znamo čemu ona postoji. Takva priča je Blatta, dobro posložena, sa somnabulnom, nadrealnom atmosferom, ali kao da je izostao finalni udarac u zadnjoj rečenici (ili sam jednostavno previdio poentu). Što nije nikakva mana ovoj knjizi, jer je apsolutna rijetkost kada neko ima ovako dobar literarni debi, a još pogotovo kada znamo da je to prozni prvijenac jedne autorice. Kod nas je svaka prozna knjiga istinsko slavlje jer svi žele biti pijesnici. Mladi ljudi žele nazor postati geniji i klasici tako što će napisati knjigu koja će svemir oboriti s nogu. Znam to jer sam i sam tako nekad mislio.
Proza je raritet jer zahtijeva kontinuiniran rad. Predani rad iz dana u dan, kao kad ideš na posao od devet do pet. Treba dobro zagrijati stolicu da se napiše čak i loša prozna knjiga.

Razmišljao sam nekoliko dana o ovoj knjizi. Ona mi je dočarala neko doba i ljude koje sam skoro zaboravio. Autoričina sklonost ka pomjerenim likovima, marginalnim antiherojima i antiheroinama me podsjetila na vlastitu opsesiju sličnim likovima iz ratnog čitalačkog perioda. Ukratko: radi se o knjizi koja definitivno zaslužuje vašu čitalačku pažnju. I naklonost.

*Tekst prenosimo iz prijateljskih BH Dana

Oceni 5