I ukus i miris
Nikad o njemu niko ni jedne lepe reči. Ostavljaju ga bez zbogom. Ne osvrću se a i kad se osvrnu to čine iz razloga sebičnosti, tek provere radi, da li stvarno ostade, jadno, kukavno, na mrazu, na kiši, u snegu, smotano, skupljeno, smrznuto, neprivlačno, ostaje tako u polju, kraj plota, u šumi, u kukuruzištu, u prljavom haustoru, ili prosto bezdano pade u betonski bezdan. A samo malo vremena pre toga šta je sve bilo i gde? Formirano na sjajnim svečanim ručkovima, istorijskim dogovorima, za doručkom radnim. I još dalje i još dalje u sjajnim toplim lejama gajeno kao najukusnije povrće za careve ili gospodu, na farmama zlatorunih stada, modernim arkadijama, lovljeno na najbogatijim lovištima.
Ah, te jagnjeće glavice kako stravično zure iz tih usijanih pećnica najboljih kuvara. Armade svetskih ugostitelja sve su to servirale u bezbroj posudica da samo školovani na visokim školama viljuške i kašike mogu pročitati te rebuse serviranih stolova, te lavirinte činija i tanjira, ta penušava mora, te kanonade čepova najboljih berbi. I, sad, sve skupa, posle svega, u ambis ništavila, tamo gde sva su jednaka, kao u komunizmu. Pa zar je ono to zaslužilo da se izjednači sa radničkim, seljačkim i drugim, da prostite!? Posle toliko sjajnih rituala, posle toliko krvi, znoja i vatre, posle fajansa, srebra i zlata, posle kristala, posle toliko velikih, herojskih vilica, genijalnih jezika, veličanstvenih nosnica, posle toliko jednjaka, koji pamte čudesa najčudesnijih kuvara, svršiti u bezdanu anonimnosti, jednak među jednakima. Takvu nepravdu plodu zadovoljstva svojega može nanositi samo čovek. Ni većih priprema ni bednijeg ispraćaja. Običnoj raji sirotinji to se može oprostiti, ali dostojanstvenicima nikako.
Još je Staljin obećao da će u komunizmu javni klozeti biti od zlata, samo Staljin je to nameravao da učini iz prezira prema zlatu, baš kao Isus, a ne iz poštovanja prema njegovom veličanstvu. Pokušajmo malo razmišljati u obrnutom smeru. Šta bi bilo da nije njega. I materino mleko, najdraže piće pretvori u njega. Da li bi svet uopšte bio moguć? Pitu možeš pretvoriti u njega, ali od njega još niko nije napravio pitu. Bez njega svet bi jednostavno prestao da postoji. Opštečovečanski zatvor bi bio opšti kraj.
*Iz knjige „O prirodi stvari“