Fešo je ostao mali rastom
Ookri 20 S

Photo: Braca Stefanović/XXZ

Ibrahim Hadžić: Šta reče?

Fešo

Siroti Fešo nije imao kome da iskaže svoj bol. Njemu su, dok je još bio sasvim mali, umrili i otac i majka. Othranili su ga bliski rođaci, a zatim su brigu o njemu preuzeli, kada su poodrasli, stariji brat i sestra.

Fešo je ostao mali rastom. Postao je toga svjestan kada su mlađa djeca počela da ga sustižu, a zatim i prestižu. Među tom djecom bio sam i ja, iako je Fešo bio nekoliko godina stariji od mene.

Sa Fešom sam u ranom djetinjstvu čuvao krave. On je više znao o svemu nego ja, i bio je mudriji i spretniji od sve djece u mahali. A dok su nam krave mirno pasle po livadi, on nam je kao veliki mudrac pričao razne priče. Bio je neiscrpno vrelo raznih tajni. A ono što ga je činilo važnijim od svih nas, bilo je to da je on preživio Drugi svjetski rat. To da je on bio svjedok svakakvih minulih događanja, koja su bila svojina samo odraslih, činilo ga je među nama izuzetno važnim i cijenjenim.

Ono što me najviše zanimalo u vezi sa ratom, bilo je to da li je moglo lako da se nabavi oružje. Da li je moglo da se skupljaju puške i municija sa bojišta. 

– O, kako da ne, bilo je čak i topova – govorio nam je ubjedljivo Fešo.

Poslije njegovih priča bio sam tužan što nijesam doživio rat. Zavidio sam mu na proživljenom. Međutim, Feša rat nije zanimao. Meni je to bilo čudno i nejasno, pa sam zbog toga pomalo sumnjao u istinitost njegovih kazivanja.

Ali priča o rastu bila je njegova omiljena tema. Obično je o tome počinjao sa mnom. Radio je to izokola. Nije želio da iko od druge djece čuje o čemu to nas dvojica pričamo. Skoro smo šaputali, iako u tom trenutku nikog nije bilo u livadi osim krava i nas dvojice. Ulagivao mi se. Prebacivao mi je ruku preko ramena. Naginjao se na moje uvo i molio da kažem da je porastao, obećavajući mi da će mi dati jedan pištolj koji je sačuvao iz rata.

Evo, da se izmjerimo, predlagao sam mu. Iako sam ga bio viši za cijelo čelo, govorio sam mu da smo jednaki. Kada smo se mjerili, nastojao sam da se smanjim, da noge uvučem u trbuh a vrat u trup, da njega popnem na uzbrdicu, a da ja budem na nižem dijelu i da mu pokažem da smo iste visine. Poslije takvih mjerenja i izjava, on bi počeo da skače niz livadu i da se udara petama u stražnjicu.

– Ura, porastao sam za jedan prst – odlijegalo je po dolini od njegovog veselog glasa. Krave su podizale glavu na njegov iznenadni vrisak.

Jedanput mi je, primijetivši da me iz njegovih priča o ratu najviše interesuje oružje, obećao da će mi dati mitraljeski redenik pun metaka ako mu kažem da je porastao makar za debljinu nokta.

Ja sam mu predložio da bi bilo najbolje da stanemo uz stablo jedne mlade smreke koja je rasla usred livade, pa da na njenoj kori obilježimo naše visine. Njemu se ova ideja dopala. Prvo je stao on. Okrenuo se licem prema drvetu, istegao se u nogama, ispravio u leđima i zagrlio mlado stablo. Čak je zadržao vazduh u plućima. Ja sam mu prišao s leđa, naslonio mu na tjeme jedan prut i podigao ga malo iznad njegove kose. Povećao sam svoga drugara za debljinu malog prsta na ruci. Na obilježeno mjesto stavili smo crtu, a zatim nožićem urezali sočnu, smolastu koru do kao snijeg bijelog, sakrivenog drveta. Potom sam stao ja. Malo sam se udaljio od stabla i nemarno naslonio uz drvo. Fešo mi je položio prut na glavu a zatim smo zajednički zarezali crtu po kori drveta. Moja je crta za debljinu olovke bila niža od njegove. Ponovo je počeo da skače niz livadu i da se pretura kao loptica: – Ura, porastao sam za debljinu olovke. Ponovo se dolinom razlijegao njegov razdragani glas.

Kada je došlo novo ljeto, ponovo smo Fešo i ja čuvali krave u istoj livadi. Ponovo smo poveli razgovor o rastu. Na isti način, kao i prethodne godine, drugar me je nagovarao da priznam da je porastao. Iako je bilo vidljivo da sam od njega viši skoro za šaku, tražio je da kažem da smo iste visine. Ponovo mi je obećavao razne stvari iz rata.

Više mi nije bilo svejedno koliki je ko, pa nijesam htio da mu podilazim. Bilo mi je jasno da od obećanog oružja nema ništa. Predložio sam mu da ponovo odemo do one smrče gdje smo se prošle godine mjerili i da na njoj provjerimo koliko je ko porastao. Otišli smo do drveta. Linije koje su obilježavale našu visinu, bile su utopljene u smolu. Niža linija bila je moja. Stao sam uz drvo. Fešo se popeo na prste da spusti prut na moje tjeme. Bez obzira koliko je povijao prut naniže, ja sam bio prerastao obje linije za cijela tri prsta.

Na red je došao Fešo. Osjetio sam kako drhti. Stao je uz drvo. Skoro se ispeo na prste. Ali, obje naše mjere na drvetu bile su izned njegove glave. Prošlogodišnju njegovu lažnu mjeru nije mogao ni da dostigne. A moju tek. Za godinu dana nije porastao ni debljinu papira. Ja i drvo smo otišli u visinu, a Fešo ne.

Sve je bilo jasno, nijesam htio da spuštam prut na njegovu glavu.

Fešo je dugo ostao uz drvo. Bio ga je poduhvatio kao da je želio da ga iščupa iz zemlje. Njegova uska ramena su se tresla. Čuo sam kako jeca, naslonivši čelo uz koru  premazanu smolom koja se po toplom ljetnjem danu cijedila iz zareza koji su obilježavali naše visine. Vikao je: – Zašto nijesam poginuo u ratu? Zašto me nijesu ubili?                                                                                                                                                                                     1979.

*Iz knjige “Šta reče?”, Partizanska knjiga, 2023; Objavljeno na portalu Strane

Knjigu možete nabaviti na: Partizanska knjiga

Oceni 5