Dvjestota godišnjica rođenja Dostojevskog
Dostoj 01 S

Photo: Wikipedia

Ideje o slobodi i ljudskoj prirodi u Velikom Inkvizitoru

Legenda o Velikom Inkvizitoru smatra se jednim od misaono, idejno i filozofski najsnažnijih i najprepoznatljivijih dijelova svjetske književnosti, a roman Braća Karamazovi, po mnogima, najveće je djelo Fjodora Mihajloviča Dostojevskog. Ono što privlači posebnu pažnju, pored umjetničke izuzetnosti, jesu snažna filozofska i teološka pitanja koja se tiču slobodne volje, prirode čovjeka, društveno-povijesnog, fenomenalnog, ali i metafizičkog, noumenalnog egzistiranja. Treba napomenuti da se Legenda zaista može čitati kao zasebna, izolirana cjelina romana, jer njena veza sa ostatkom radnje nije čvrsta, ali, i pored toga, Legenda predstavlja misaono žarište čitavog djela rasvjetljavajući i propitujući filozofsko-teološke ideje na kojima roman počiva. Pošto je kod Dostojevskog ideja uvijek vezana uz lik – dakle njegovi likovi su nosioci ideja, a ne autor – ona je u stvaralaštvu Dostojevskog uvijek refleksija karaktera i sudbine likova. Ideje dvojice braće, Ivana i Aljoše Karamazov, koje su predstavljene kroz polemičku raspravu, ne govore toliko o stvarnosti, svijetu i životu, koliko ustvari govore o karakteru i unutarnjem svijetu samih likova.

Neposredno prije nego Ivan otpočne svome bratu Aljoši pripovijedati Legendu, započinju razgovor pitanjem o Bogu. Ivan pripada onoj vrsti osoba koje ne idu na objed dok ne riješe pitanje Boga, Njegove prirode i djelovanja. Govoreći o Bogu, Ivan polazi od pretpostavke da je čovjek biće koje može razmišljati samo unutar tri prostorne dimenzije. Stoga, on priznaje svoju gnoseološku nemoć i govori: otkud boga da pojmim. Skromno priznajem da nemam nikakvih sposobnosti za rešavanje takvih pitanja, ja imam um euklidovski, zemaljski, i zato nije naše da rešavamo o onom što nije dio ovog sveta. Iako je svjestan spoznajne ograničenosti vlastitog uma, Ivan je ipak krajnje okupiran, do granica mentalne podnošljivosti, rješavanjem pitanja Boga, što dovodi do svojevrsnog pomračenja njegovog uma, stanja izbezumljenosti, jer on uvijek svoja pitanja nastoji riješiti racionalno, a misliti Boga racionalno znači misliti ga u ograničenim okvirima ljudskog poimanja, antropomorfne i profane logike koja nema odgovor na sve ono što čovjekov um može imaginirati. Služeći se razumom kao osnovnim instrumentom spoznaje, Ivan zapada u antropološki pesimizam postavljanjem pitanja o prirodi Boga iz čega proizilazi suštinski, teodicejski problem odakle zlo potiče ukoliko je Bog apsolutan i dobar. Ivan se pita: ako je Bog apsolutno dobar, odakle zlo; ako je zlo prisutno, a On ga nije mogao spriječiti, onda On nije apsolutno moćan.

Uostalom, pita se Ivan, kakav je to Bog koji odobrava suze nevinih, koji šuti pred konstantnom nepravednošću, koji odobrava patnju dobrih, a nagrađuje sreću loših, što, s razlogom, Ivana navodi da se odrekne tobožnje božanske dobrote, pravednosti i milosti, te obećane harmonije i utopije budućeg svijeta koja ne vredi jedne suzice ni samo onog jednog izmučenog deteta, što je tuklo sebe šačicom u grudi i molilo se 'bogi' u svojoj smrdljivoj jazbini neiskupljenim suzicama svojim! Ivanov stav prema svijetu najbolje možemo izraziti preko njegovog shvatanja o djeci, koja nevina i bezgrešna pate zbog grijehova starijih. Ivan kaže: Ja ne govorim o patnjama velikih: oni su jabuku pojeli, i đavo neka ih nosi, i slobodno neka ih sve đavo uzme, ali ovi, ovi! Ivan ne uzima slučajno djecu kao primjer. On preko patnje djece, kao oličenja nevinosti, želi pokazati neodrživost teoloških objašnjenja patnje kroz grijehe i iskušenja, jer kakav je to Bog koji se sveti na djeci. Na taj način Ivan preispituje uvjerenje o patnji koja je prisutna zbog čovjekovih grijehova.

Kad je u pitanju Ivanov brat, Aljoša, možemo reći da je on u mnogo čemu, posebice u slučaju razumijevanja svijeta, Ivanov antipod. Odlučivši da prihvati sveštenički poziv, Aljoša slijedi Kristov put ljubavi, i ne samo da je bezuvjetno volio sve što dolazi od Boga, nego su i njega svi voljeli. Aljoša na kristovski način voli ljude jer su ljudi, jer sva Božja stvorenja treba voljeti; nikad nije uvrijedio, a ako bi njega neko uvrijedio brzo bi zaboraravio i opraštao. U pogledu shvatanja Boga i vjere, Aljoša je dosljedan i nesumnjičav. Za njega ne postoji pitanje da li Bog postoji i kakav je On, jer se postojanje Boga samo po sebi podrazumijeva kao i njegova svemoć i apsolutna dobroćudnost. Pošto je sebi potvrdio da Bog postoji, te da je On bezgranično milostiv i dobar, Aljoša izvlači zaključak da ukoliko ljudi slijede i poslušaju Krista i ukoliko zavole drugog kao samog sebe, vladaće rajsko stanje. Sv. Augustin je rekao: Ljubi Boga i čini što hoćeš. Naravno, ovu misao razumijevamo u prenesenom smislu da ukoliko istinski volimo Boga, činit ćemo samo ono sa čim je On zadovoljan, tj. samo dobro. Zato Aljoša propovijeda život pun ljubavi prema drugima i prema Bogu. Da bi se postiglo blaženstvo i blagostanje na ovom svijetu, smatra Aljoša, čovjek mora živjeti po uzoru na Krista. Ali sa Ivanovog stanovišta, živjeti kao Krist i po Kristovom učenju nije moguće. Kao primjer ovoj tvrdnji, Ivan pripovijeda izmišljenu, ali u mnogo čemu egzemplarnu, priču o Velikom Inkvizitoru i Isusovom pojavljivanju u središtu inkvizicije.

Krist se vratio i pojavio u najokrutnije doba i na najstrašnije mjesto inkvizicije, 16. stoljeće, Sevilja. Ključni trenutak u statičnoj radnji Legende koja se svodi na dijalog između Krista i Inkvizitora jeste hapšenje i zatvaranje Krista od strane Inkvizitora. Odgovarajući na pitanje zašto Inkvizitor, koji je katolik, zatvara Isusa, sina Božjeg, dobivamo istovremeno odgovor o poenti Legende. Ali krenimo redom. Inkvizitor zatvara Krista i u ćeliji mu se obraća riječima: Što si sada dolazio, da nam smetaš? Jer ti si došao da nam smetaš, to i sam znaš. Zašto bi sin Božji smetao? Kako spasitelj, koji je najavio svoj dolazak spasenja, može smetati onima koji vjeruju u spasenje? I zaista, Katolička crkva je naglašeno u 16. stoljeću na svaki način nastojala očuvati autoritet, a glavni instrumenti nametanja autoriteta ogledali su se u uvođenju strožije inkvizicije i cenzuri knjiga. Suprotno represiji Crkve, kako Zapadne, tako i Istočne, Krist je propovijedao slobodu i slobodan odabir vjere, zbog čega Inkvizitor osuđuje Krista kao najvećeg heretika i neznalicu koji je pogrešno procijenio ljudsku prirodu. Krist je od čovjeka tražio nemoguće, precjenjujući njega i njegovu buntovnu prirodu, pa se kršćanstvo javlja kao ispravka Kristovog djela, prilagođavajući stvarnost onome što čovjek u svojoj biti jeste. Inkvizitor osuđuje Krista jer nije razumio ljudsku prirodu, te im, stoga, on više nije potreban, pogotovo ne sada kada su uspjeli da je ukrote i podčine.

Erih From u knjizi Dogma o Kristu, na sjajan način, analizirajući psiho-društvenu funkciju religije, govori o transformaciji dogme. Crkva je stoljećima mijenjala i prilagođavala dogmu socijalnim potrebama. Posebno od kada je kršćanstvo postalo službena religija Rimskog carstva, vladajuća klasa je učinila sve da dogma odgovara njihovim potrebama. Prvo stoljeće kršćanstva bilo je obilježeno strogim etičkim postulatima, u vjerovanju da je kršćanska zajednica u prvom redu bratstvo pobožnog življenja. Ta praktična, etička strogost zamijenjena je milošću koju dijeli Crkva... Kršćanstvo, koje je bilo religija zajednice jednake braće, bez hijerarhije ili birokracije, postalo je Crkva, odraz apsolutističke monarhije Rimskog carstva (From, Dogma o Kristu). Preuzimajući ulogu apsolutne instance, pripisujući sebi pravo upravljanja životima ljudi, Crkva prilagođava Kristovo učenje vlastitim ciljevima. U Legendi suština kritike upućene Crkvi jeste što ona želi, zarad ovozemaljskih i materijalnih ciljeva, izmijeniti učenje Krista, ali u simboličkom smislu sačuvati pomen na Isusov lik, djelo i patnju kao emotivno obilježenom toposu borbe za kršćanstvo. I to vjerovatno i ne bi predstavljalo značajan problem da se Crkva nije služila najpodlijim i najkrvavijim mogućim sredstvima da ostvari potpunu kontrolu nad čovjekovim elementarnim unutarnjim i vanjskim potrebama. A stvarna potreba se ostvaruje isključivo putem slobode. Ako je moja sloboda ograničena, onda je i ostvarenje mojih potreba ograničeno, jer ukoliko je sloboda ograničena, potreba ne biva individualni, prirodni izraz, već kolektivni, nametnuti. Nametanje kolektivnih potreba cilj je svakog represivnog sistema kontrole. Ovdje dolazimo do pitanja zašto je Crkva, prema riječima Inkvizitora, uzela na sebe pravo da ljudima ograniči slobodu koju im je Krist dao?

Fundamentalno pitanje je sljedeće: da li ljudska bića, podla i slaba po prirodi, zaista žele dar slobode izbora koji im daje Krist? Da li sloboda izbora unapređuje anarhični individualizam koji prijeti razaranju društva? Osnovna teza Inkvizitora je da ljudi ne mogu podnijeti dar slobode, oni se nje plaše jer je ona destruktivna, te će zbog toga ljudi svoju slobodu donijeti njima da oni upravljaju njome. Crkva je time preuzela, na određeni način, ulogu Velike Majke. Crkva osigurava sigurnost vjernicima. Ona se brine za njih i ona ih odgaja da bi ukrotila ljudsku imanentnu buntovnost. Izvršavajući ovakvu ulogu Crkva smatra da će ljudima obezbijediti sreću, dok će oni (Crkva) sami biti nesrećni.

Najjasnija opozicija Kristove etike i učenja na jednoj strani i Crkvene dogme na drugoj, vidi se kroz tri manipulativne sile i sredstva pridobivanja i podčinjavanja: čudo, tajna i autoritet. Ivan Karamazov u Legendi pripovijeda kako je Krist u pustinji iskušan od strane strašnog duha, a iskušenje se sastojalo u pitanjima na koje je Krist odgovorio tako da ljudima ne pokaže ni čudo, ni tajnu, ni autoritet. Svima je dao slobodu da po svome viđenju i osjećaju vjeruju u njegove riječi jer moralne vrijednosti nema izvan slobode, u prisili. Preko naredna tri pitanja Krist odbija da podčini čovjeka:

1. A vidiš li ovo kamenje u ovoj goloj i vrletnoj pustinji? Pretvori ga u hlebove, i za tobom će potrčati čovečanstvo kao stado, zahvalno i poslušno... Ali ti ne htede rešiti čoveka slobode i odbio si predlog, jer kakva bi to bila sloboda – zaključio si – kad bi poslušnost bila kupljena hlebovima? Za razliku od Krista, Crkva je narod podčinila hljebovima. Crkva se vodi logikom da čovjeka treba pridobiti ovozemaljskim stvarima, jer je i čovjek sam njen dio. Inkvizitor kaže: Nahrani, pa tada možeš zahtevati od njih vrlinu! – eto šta će biti napisano na zastavi koja će se podići protiv tebe. Osnovna zamjerka Kristu jeste da nije dovoljno dobro poznavao ljudsku prirodu. Moramo sebi postaviti pitanje: da li bi kršćani prvoga stoljeća odabrali hljeb ili eshatološku ideju vječnog blaženstva. Krajnje siromašni i beznadežni vjerovatno bi izabrali hljeb da su imali tu mogućnost. Ali Crkva vješto transformiše ideju ranog kršćanstva i sada nebo i zemlju stavljaju na istu ravan, jer potreba čovjeka za hljebom jača je od potrebe za carstvom nebeskim.

2. Kada te je strašni i premudri duh odveo na vrh hrama i kazao ti: Ako hoćeš da doznaš jesi li ti sin božji, baci se dole, jer je rečeno za onoga: da će ga anđeli prihvatiti i poneti, i neće pasti niti će se ozlediti, pa ćeš doznati tada da li si ti sin božji, i dokazaćeš kakva je vera tvoja u oca tvoga, ali ti si to saslušao, i odbacio si ponudu i nisi podlegao, niti se bacio dole. Inkvizitor je zamjerio Kristu što je odbacivao da izvrši čudo i da ljudima obznani tajnu, jer kako kaže čovek ne traži toliko boga koliko čuda. Ali Krist je time što nije otkrio tajnu i što nije želio čudom da pridobije narod, dao čovjeku mogućnost slobodnog odabira. Time je on također čovjeku dao težak zadatak, a to je da vjeruje, da vjeruje u Boga kao da ga vidi i da ta vjera bude zasnovana na čisto individualnom odabiru bez prisile.

3. Mi nismo sa tobom, nego sa njim, to je naša tajna!... uzeli smo od njega ono što si ti negodovanjem odbacio, onaj posljednji dar koji ti je on nudio pokazavši ti sva carstva zemaljska... Zašto si odbacio taj poslednji dar? Da si primio taj treći savet moćnog duha, ti bi ispunio sve što čovek na zemlji traži, to jest: kome da se podčini, kome da preda svoju savest. Posljednji dar sotone Kristu je glasio: Sve ću ti dati ako mi se ničice pokloniš. Krist odbi i pokloni se Bogu svome. Inkvizitor ističe kako se Crkva okrenula sotoni prihvatajući njegove darove zarad čovjeka, čovjeka kojeg je Krist precijenio, dok se Crkva postarala da odgovori na potrebe čovjekove i da bude njegov pravi vodič jer je upoznala njegovu prirodu. Crkva je spoznala da je čovjek prije svega ovozemaljsko, nesavršeno biće, podložno volji za moć i borbi za opstanak koja ga tjera na najsurovija i najnemoralnija sredstva samoodržavanja. Zbog toga čovjek nije sposoban niti za dobro, niti za slobodu, pa vlastitu slobodu i volju, uslijed osjećaja bespomoćnosti i straha od anarhizma, predaje Crkvi da njome raspolaže smatrajući takav čin velikom pobožnošću. Inkvizitor svoje obraćanje Kristu završava riječima: Jer ako postoji iko ko je većma od svih zaslužio našu lomaču, to si ti! Sutra ću te spaliti.

Postoji više razloga zbog kojih je Crkva uzela od sotone ono što je Krist odbacio. Glavni je sigurno kontrola i podčinjenost masa. Ljudima se mora oduzeti sloboda odabira, oni moraju biti poslušni da bi se održao nametnuti društveni poredak. From u Dogmi o Kristu piše: U takvoj se psihološkoj situaciji infantilne zavisnosti nalazi jedno od glavnih jamstava društvene stabilnosti... Jedno od glavnih sredstava postizanja tog cilja je religija. Njen je zadatak da sprečava svaku psihičku nezavisnost ljudi, da ih intelektualno zastrašuje, da ih navodi na društveno neophodnu infantilnu poslušnost prema vlastima. Crkva misli i bira u ime vjernika i u tome se, prema Inkvizitoru, sastoji plemenita ideja Crkve, jer čovjek zbog svoje primitivne prirode nije u stanju da sam svoju volju podredi višem i općem dobru. Ispravkom Kristove etike, Crkva prilagođava božansko ljudskome. Upravo u takvoj prilagodbi, stalnom revizionizmu, sposobnosti, moći i instrumentima Crkve da se adaptira i opstane u konkretno zemaljskim uslovima, mnogi vide i njen nedostatak i iznevjeru osnovnih etičkih i kršćanskih principa.

Ideje koje u Legendi zastupa Inkvizitor i Ivanove ideje su slične, posebno po pitanju ljudske prirode, ali se i u mnogome razlikuju jer Ivan ne afirmiše govor Inkvizitora. Zasigurno možemo reći da Ivan pokazuje i blage simpatije prema Kristu, ali Ivan kroz Inkvizitora nastoji dokazati šta je čovjek u svojoj skrivenoj suštini. I Ivan, kao i Inkvizitor, prezire čovjeka; obojica gledaju čovjeka kao karikaturalno, mizerno stvorenje nedostojno iskrenoj i samovoljnoj plemenitosti, zbog čega čovjek traži da se smjesti u okvire bilo kakvog sistema koji će mu osigurati uputu, cilj, smisao i pravilnik ponašanja u najrazličitijim životnim okolnostima. Razlika između Inkvizitora i Ivana jeste što je Inkvizitor prihvatio stvarnost u kojoj nije moguća Kristova etika, dok Ivan još uvijek duboko u sebi čuva ideju o moći i vrijednosti dobra, ali vidjevši u stvarnosti samo moć zla i nemoć dobra i čovjeka, on ostaje pobunjenik protiv Boga koji je stvorio čovjeka nedostojnog ideji dobra.

Da je Ivanova Legenda pohvala Isusu uočava i Aljoša, ali Aljoša staje i na stranu Crkve. On kaže da Inkvizitor ne utjelovljuje čitavu instituciju Crkve, nego možda samo jedan njen dio. Poema tvoja je pohvala Isusu a ne huljenje... Je li to shvatanje u pravosljavlju... To je Rim, pa nije ni ceo Rim, to nije istina, - to je najgori katolicizam, inkvizitori, jezuiti! Pošto Aljoša ne vjeruje bratovim riječima, krivi brata da je i on sa Inkvizitorom. I ti si sa njim, kaže Aljoša. Mnogi smatraju da je Dostojevski skloniji Aljošinoj filantropiji nego Ivanovoj mizantropiji, ali ono što je sigurno jeste da se dio Dostojevskog, kao što Berđajev kaže, nalazi i u Ivanu i u Aljoši.

*Prenosimo s portala Prometej

Oceni 5