Razgovor sa Anom Opalić
Anao 01 S

Autoportret – Boja i ja na Gorici, Dubrovnik, 2003.

Photo: Ana Opalić

Identiteti su pitanje kreativnosti

Počela bih s Dubrovnikom. Osim što je to grad u kojem si odrastala, Dubrovnik je i mjesto kojem se u svojem radu neprestano vraćaš. U jednom od nedavnih intervjua rekla si: “Bez obzira na turističku okupaciju, moj grad još je uvijek tamo” i čini mi se da je velik dio tvog rada usmjeren upravo na prikazivanje tog “tvog grada” kojim kao da se odupireš onoj svima dobro poznatoj, dominantnoj slici Dubrovnika koja je nekima simbol uspjeha hrvatskog turizma, a drugima simbol toga koliko je takav turizam u stanju uništiti sve čega se dohvati?

Ana Opalić: Trebalo mi je dosta da prihvatim što se s Dubrovnikom događa i zdravo se prema tome postavim. Nema natrag. Dubrovnik je postao kulisa za selfije, u njega dolaze turisti koji traže King’s landing i scenografiju novih Star Warsa. Povijest Grada ne zanima ih previše. Pojedu večeru, sladoled i naprave tonu fotografija. Lokalni političari i biznismeni sanjare o megalomanskim turističkim projektima, vide Grad kao tvornicu novca. Nemoj me krivo shvatiti, nisam sasvim protiv turizma, malo turizma može biti jako dobro – kada za nuspojavu recimo ima restauraciju spomenika i arheoloških lokaliteta, kada potiče očuvanje kulturne baštine. Ali ovaj turizam koji se trenutno događa u Dubrovniku dovodi do velikog disbalansa jer znači pustošenje prostora i duha. Dugoročno taj turizam čini Dubrovnik nesposobnim za bilo što drugo. Čini ga ne-samodostatnim, tjera građane iz Grada.

Za mene je Dubrovnik bio i ostao grad koji me formirao i koji se upisao u svaku poru moga bića. Naučio me da je ono nešto posebno o čemu sanjarimo moguće jer je on kao Grad takav, čak i kad je ostario, pa kako neki kažu i umro, još uvijek prelijepo svjedočanstvo mogućnosti.

Posebno mi je u tom kontekstu interesantan ciklus “Brsalje” koji je nastajao četrnaest godina, od 1996. do 2011. Već 1997. dio fotografija bio je predstavljen u okviru tvoje diplomske izložbe, a nakon što si ga 2011. izložila u Umjetničkoj galeriji u Dubrovniku pa u zagrebačkom MSU, prošle si godine objavila istoimenu knjigu. Zanima me kakvo značenje za tebe ima to neprestano vraćanje istom motivu te što je bilo presudno u zaključivanju tog ciklusa?

Ana Opalić: Sada već mogu sa sigurnošću reći da je vrijeme ono koje me najviše intrigira. Odnos prema vremenu, ideji vremena i promjenama koje ono ispisuje u nama i oko nas. Kako je lijepo napisala Rozana Vojvoda u uvodnom tekstu knjige, gledajući Brsalje možemo osvijestiti nevidljivo tijelo samog vremena. Zašto je za mene bilo važno vraćati se na Brsalje?

Možda sam samo fascinirana odanošću. Ja se zapravo bavim ostajanjem i nestajanjem. Odlaženjem i vraćanjem. Odana sam svojim mjestima. Brsalje krećem raditi još kao studentica Akademije. Najintenzivnije ih fotografiram u godinama kada se sa studija vraćam u Dubrovnik i živim dolje nekih desetak godina. To je bilo predivno razdoblje mog života, slobodno. Bila sam nezaposlena i bez planova, sve je bila improvizacija, avantura i otkrivanje. Brsalje su bile jedna konstanta kojoj sam se odano vraćala, kao ideji od koje ne odustajem. Ciklus sam zaključila kad sam se odselila. Jednostavno više nisam u Dubrovniku, nisam na Brsaljama, ne prolazim preko Pila. Pile sada vrve autobusima i turistima. Na njima se u izmaglici ispušnih plinova prodaju kineski suveniri i množe stolice skupih restorana. Mjestu s kojeg sam fotografirala nije više lako ni prići jer ono vrvi turistima koji rade selfije po cijeli dan.

Sada si se s Brsalja “prebacila” na Srđ?

Ana Opalić: Izgleda da je tako, da. Treba tražiti nove rubove stalno. Prve fotografije na Srđu napravila sam negdje 1997., nakon jednog u nizu požara, ako se dobro sjećam. Taj rad se zove Mjesto ne postoji. Za mene je Srđ slobodan prostor, metafora teritorija na kojem pronalazim neke škrte tragove koji mi nikada ne daju dovoljno. U isto vrijeme nedostižan, neshvatljiv i potpuno običan. Svaki put kada mu se vratim drugačiji je. Osjećam kao da je on jaka veza Dubrovnika s prošlošću.

Kroz povijest Dubrovnika Srđ je bio slobodan prostor koji je imao funkciju tampon zone, on je branio Grad od svega što bi moglo nadoći, od vjetra, osvajača, rata… Na Srđu, osim sela Bosanka, dominira vojna arhitektura – tu su tvrđave Imperial i Delgorgue, predutvrde, topovske bitnice, osmatračnice i streljački poligon. Srđ je prije svega strateški važno mjesto za obranu Grada. Tako posljednjih godina inicijativa Srđ je naš braneći Srđ od najezde turizma pokušava zapravo obraniti sam Grad. Za mog života i u mojoj svijesti Srđ je bio: brdo iznad naših glava, brdo u čijem podnožju sam se igrala i zavoljela prirodu, zatim izletište, pa ratište, svojevrsna granica, poprište užasnih borbi i zločina, minirano tlo, požarište, pašnjak za ovce, manji broj krava i konja, potencijalno zemljište za razvoj megalomanskih turističkih sadržaja, staza za takozvani buggy safari – male automobile u kojima se voze turisti, proizvode buku i dižu prašinu, šetalište za pse, mjesto na kojem se može slobodno disati, mjesto koje fotografiram i otkrivam, bilježim.

Drugi intrigantan ciklus vezan uz Dubrovnik serija je tvojih “ambijentalnih autoportreta” snimljenih na lokacijama od Kalamote i Petke do Danača, Srđa i Lokruma. Kritika navodi kako se u tim radovima baviš problematikom samoreprezentacije te spominje termine poput bijega, introvertiranosti, skrivanja, distance… Koje značenje oni imaju za tebe?

Ana Opalić: Moji autoportreti za mene nisu nikada bili bijeg. Oni su, gledajući izunutra, bili osvajanje teritorija i potvrda nekog mog unutarnjeg svijeta. Ali izvana se to moglo doživjeti kao skrivanje ili povlačenje, da. Zanimljiva činjenica je da sam autoportrete prestala tako intenzivno raditi nakon što sam se svima javno outala. Kao da sam iskoračila iz tog svog zaštićenog svijeta i taj prostor mi više nije bio neophodan, mogla sam biti to što jesam u svakoj stvarnosti. Kasnije sam, u trenutku prekida jedne ljubavne veze, radila niz autoportreta u kojima ležim na tlu i izgledam mrtva, zatim je bilo i nekih u kojima spavam. Jednostavno sam u tim autoportretima bila, ispisivala sam sebe, svoja unutarnja stanja i prostore.

U prethodnom sam pitanju spomenula kritiku. Leonida Kovač, Marina Viculin, Rozana Vojvoda, neka su od imena koja se redovito pojavljuju uz interpretaciju tvog rada. Zanima me koji je tvoj odnos prema tom segmentu kulturnog polja, utječu li tuđa čitanja tvog rada na tvoja vlastita?

Ana Opalić: Sve što radim, radim iz potrebe za komuniciranjem. Bez recepcije, smisao rada je  on hold. Čitanja su važna koliko i sam rad. Ona su uvijek tuđa, naravno. Svatko ima svoj vlastiti prijevod onog izrečenog i to tako treba biti. Ne postoji apsolutno podudaranje ili razumijevanje, mi zajedno gradimo nove sadržaje i istine. Svatko doda nešto svoje, nešto se gubi, nešto novo nastaje. I publika ima veliku moć preoblikovanja i potvrđivanja izrečenog. Svi smo mi zajedno u toj proizvodnji stvarnosti i značenja. Ta čitanja utječu na mene, na sliku koju imam o sebi, potvrđuju mi da je poruka primljena, da je netko ipak čuo barem dio onoga što sam izgovorila i primijetila.

Osim autoportreta, velik dio tvojeg rada čine i portreti. To su redovito portreti tebi dragih i bliskih osoba, prijatelja, prijateljica, tvoje majke. I njih, poput Brsalja, pratiš kroz čitav niz godina te se tako kao neizostavna tema nameće protok vremena. U slučaju fotografija tvoje majke, kao posebna tema tu je i njena bolest koju si, osim fotografijama zabilježila i na dokumentarnom filmu simboličkog naziva Lijek. U filmu je lijek zapravo metafora koju tvoja mama koristi za kreativnost, a ti si na sličan način opisala ulogu koju je fotografiranje imalo za tebe prilikom njenog liječenja?

Ana Opalić: Da, portreti s kraja devedesetih dobili su novo značenje kada sam nastavila s fotografiranjem istih osoba sada, dvadeset godina kasnije. Ima nešto tako dirljivo u tom ostajanju i nestajanju. Ta će serija još dugo biti work in progress čini mi se.

Portreti mame uglavnom su nastali za vrijeme njene bolesti i našeg zajedničkog života. Sve to snimljeno, bilo je potrebno i njoj i meni. Ona me uostalom i zarazila tom idejom kreativnosti dok sam još bila klinka. Kreativnost je bila imperativ, konačan smisao svega što je oko nas. U filmu ona radi tapiserije i kaže da je kreativan rad za nju lijek. To izgovara u trenutku kada se bori s rakom, nakon teške operacije i pred odlazak na zračenje. Ono što su njoj bile te tapiserije, meni je bio film. Držale smo se obje za te naše slamke, da se ne utopimo. Ja zbilja ne znam kakav bi moj život bio bez kamere. Nepodnošljiv. Može i uređaj za snimanje zvuka, samo da se transformira ova surova realnost u san. Film bi trebao ove godine biti prikazan, još ne znam gdje i kada, ali imam neku čudnu nelagodu od ideje da će ljudi sada doći u dvoranu, sjesti i gledati nas, gledati te naše slamke.

Zadnjih nekoliko godina proširila si svoje “područje borbe” na medij dokumentarnog filma i glazbe. Kao redateljica si debitirala 2014. s dokumentarcem Još jednom kojeg si korežirala s Noahom Pintarićem, a prošle godine si samostalno režirala već spomenuti Lijek. U oba slučaja riječ je o intimističkim filmovima koji na neki način nastavljaju poetiku koju si uspostavila u svojem fotografskom radu?

Ana Opalić: Da, sve je nekako dnevnički, polazište je uvijek osobno iskustvo i protok vremena je ključan. Za mene je film pokušaj da se neka situacija razumije, da se neko iskustvo “probavi”. Kada smo krenuli snimati Još jednom nismo znali što se s nama događa, svi smo bili u nekim emotivnim turbulencijama i film je trebao približiti nas same nama samima, sirovo bilježiti naš svakodnevni život, svu našu zbunjenost, propitivanja i potrebu da se afirmiramo. Film je imao i tu aktivističku poantu i svi smo znali zašto je važno da to napravimo, da film izađe van, da ga što više ljudi vidi. A Lijek je neka druga priča. Zapravo, sve što je bilo bitno, taj film je za nas napravio dok smo ga snimale. On je za nas obje bio važan kao ideja borbe i neodustajanja.

Problematika na koju ti Još jednom referira, a koja se pojavljuje i u tvojim drugim radovima, pa i recentno započetoj glazbenoj karijeri, je – heteronormativnost. Od onih famoznih jumbo plakata Lezzbe koje si 2006. radila s Helenom Janečić preko instalacije Portret koju si izlagala na Venecijanskom bijenalu do lezbijskih pjesama U pol’ 9 kod Sabe, kritika fiksnih rodnih identiteta jedna je od ključnih tema tvog rada?

Ana Opalić: Ja se baš ne snalazim u rodnim identitetima koji mi se nude kao norma.

Uvijek sam sebe osjećala kao androginu osobu i susretala se bezbroj puta s klišeima i karikiranjem koji su me pokušavali trpati u neke kalupe. Mislim da su identiteti također pitanje kreativnosti. Što bi rekao Gorki Žuvela: Izmislite sebe. Ja sam tu rečenicu uvijek tumačila kao zahtjev za slobodom u samoodređivanju. Sve drugo je neki oblik terora.

Osim umjetničkom fotografijom, baviš se i onom nešto “pragmatičnijom” te tako surađuješ s Muzejom suvremene umjetnosti i drugim institucijama na dokumentaciji njihovih projekata i programa. To je naravno realnost gotovo svih kreativnih zanimanja danas, ali me zanima kako na dnevnoj razini pomiruješ ta dva polja svog djelovanja i koliko te takva situacija frustrira?

Ana Opalić: Imam sreću da uglavnom surađujem na projektima koji su mi zanimljivi i za koje imam neku strast i kužim priču. Uvijek sam bila pomalo izbirljiva po pitanju toga što želim raditi i dovoljno sam često znala što ne želim raditi. Mislim, jednom kada sebi priznate što želite, a što ne želite, stvari se poslože. Ja uglavnom radim u nekom trokutu kulture, umjetnosti i ljudskih prava. To je moje polje interesa i tu se dobro snalazim. Osim Muzeja suvremene umjetnosti, surađujem i s raznim udrugama, kolektivima, samostalnim umjetnicima i umjetnicama. Posljednji posao koji sam baš ovih dana završila fotografije su za projekt udruge PLACA pod nazivom Vrtni grad. Moja zadatak je bio da fotografiram đardine na Konalu u Dubrovniku, od Pila do Boninova plus Gornji Kono. Nekih skoro 70 fotografija bit će početkom svibnja izloženo u galeriji Flora, u prostoru dubrovačkog HDLU-a. Jako se radujem toj izložbi, baš sam uživala radeći na tom projektu.

Kao snimateljica surađivala si i s udrugom Documenta na seriji dokumentarnih filmova Documenta Memoriae u režiji Dijane Mlađenović, koji su se bavili osobnim ratnim sjećanjima. Što ti je to iskustvo donijelo?

Ana Opalić: Jako puno. To mi je još uvijek jedan od dražih projekata do sada – baš rad na projektu usmene povijesti Sjećanja na rat i druge oblike političkog nasilja. Voditeljice projekta bile su Tanja Petrović i Maja Dubljević iz Udruge Documenta. Jako sam puno naučila radeći na tom projektu, najviše o zemlji u kojoj živim i o idejama vjerskih i nacionalnih identiteta kod nas, zapravo o njihovim posljedicama. To su ideje koje nam nažalost svima kroje sudbinu. Rad na tom projektu promijenio je moj odnos prema državi, pojmovima poput nacionalnog ponosa, a naročito prema ulozi crkve u ratnim i ideološkim sukobima na ovim područjima.

Upravo pripremam knjigu s fotografijama nastalim tijekom te tri godine putovanja po Hrvatskoj. Serija fotografija Dom koja je bila dijelom izlagana na T-HT izložbi prije par godina, sada će biti tiskana kao foto knjiga u izdanju Art Radionice Lazareti Dubrovnik. Dizajn je radio Orsat Franković, također Dubrovčanin u Zagrebu i mislim da će knjiga izgledati izvrsno. Trebali bi ići u tisak ovih dana.

Tehnološka slika svijeta značajno se promijenila od devedesetih, kada si počela s radom, do danas. Digitalizacija je dubinski transformirala polje fotografije i moduse njene proizvodnje i distribucije. Znam da si dio svojih fotografija i vlastoručno razvijala pa me zanima kako gledaš na te promjene, posebno u kontekstu tvoje izjave da te “iritira brzina” i da je za tebe “esencija fotografije prepuštanje i prisutnost”?

Ana Opalić: Da, sve svoje crno-bijele fotografije razvijala sam sama u labosu. To je onda bilo uobičajeno, ništa posebno. Čak sam i Brsalje 2011. vlastoručno razvila u labosu Muzeja suvremene. Htjela sam do kraja ispoštovati proces koji sam započela 1996. godine. Brsalje su naime snimane na crno-bijelom filmu tako da mi je bilo važno da ih ručno povećam. Kasnije su fotografije skenirane za knjigu.

Da, za mene esencija fotografije jest prepuštanje i prisutnost. Nisam baš nikada bila fotografkinja koja će uloviti trenutak, skoro svaki mi je prošao, ali sam često znala uloviti ono što ostaje iza trenutka ili ono što mu prethodi.

Koliko su tvoje fotografije spontane, a koliko postavljene? Koliko pažnje posvećuješ njihovom “tehničkom” aspektu?

Ana Opalić: Pa one su svakako spontane jer ja uvijek slijedim onaj osjećaj u trbuhu, onu neku znatiželju, potragu za odgovorima. Fotkam da saznam, ne zato jer znam. Ali tehnički sam jako svjesna svakog detalja, svega što se događa u kadru. Čak i previše. To me ponekad smeta jer je gubitak kontrole neophodan za bilo kakvu potragu, a ja, kao i većina, volim kontrolirati. Treba prijeći vlastite granice, treba se pustiti u ono što ne znaš i što ne kontroliraš. Kod fotografija kao što su portreti, gdje je susret unaprijed dogovoren i gdje znamo da se nalazimo da bi napravili tu neku fotografiju, opet je presudna ta kemija između nas kao osoba i dobra fotka se opet nekako dogodi ili ne dogodi. Na neki način fotka opet ovisi o tome koliko si prisutna, koliko si se prepustila trenutku i svemu što se oko tebe događa.

Zajedno s Gabrijelom Ivanov 2009. godine pokrenula si portal za suvremenu hrvatsku fotografiju croatian-photography.com na kojem si narednih pet godina radila kao urednica. Zanima me otkuda je došao impuls za “prebacivanje” na uredničku poziciju odnosno za pokretanje platforme tog tipa te kako je to iskustvo utjecalo na tvoj osnovni identitet fotografkinje?

Ana Opalić: Pokrenule smo taj portal iz želje da barem virtualno postavimo fotografsku galeriju, kao mali online muzej gdje ćemo pružiti uvid u ono što hrvatska fotografija nudi, da na jednom mjestu omogućimo pregled svega što je značajno i zanimljivo na našoj fotografskoj sceni. To je naravno kontinuirani work in progress jer se novi i stari autori i autorice stalno otkrivaju i portal raste iz godine u godinu. Gabrijela Ivanov osoba je koja ima strast za povezivanjem i umrežavanjem i bile smo dobar tim za pokretanje takvog projekta. Kasnije su se uredništvu pridružile Sandra Križić Roban i Karla Pudar, studio Hamper je napravio redizajn stranice i cijelu stvar pomalo je preuzela udruga Ured za fotografiju. Ja sam se povukla sa svoje pozicije urednice jer sam nekako osjetila da sam napravila svoj dio i da cure iz UZF-a jako dobro znaju kako dalje.

Puno puta sam čula kako je sadržaj portala koristio studentima i studenticama, kustosima i kustosicama, pri istraživanju nečijeg rada, pri pisanju tekstova i to mi je super. Ali upravo, kako si rekla, zbog mog osnovnog identiteta fotografkinje ja sam se brzo zasitila tog posla, meni treba teren, kretanje i fotkanje, a ne sjedanje pred kompjuterom.

I za kraj – glazba. 2013. počela si svirati u “prvom hrvatskom queer pop-bendu” U pol’ 9 kod Sabe, a 2016. pokrenula si novi projekt Ti, ja i moja mama. U oba benda glavna si autorica većine pjesama. Iako su oba benda krenula vrlo skromno, više kao “kućni” projekti, vrlo su brzo profesionalizirani i tako danas imate potpisane ugovore s izdavačkom kućom Aquarius Records. Zanimljivo mi je da si se glazbom počela baviti nakon dugogodišnje fotografske karijere pa me zanima kako gledaš na supostojanje ta dva identiteta u sebi, koji je njihov odnos?

Ana Opalić: Pa u mojoj glavi, ja sam fotografkinja koja piše pop pjesme i svira klavijature. Ponekad i mene zbunjuje količina strasti koju imam za glazbu, ali ne doživljavam sebe kao glazbenicu. Ja to sve shvaćam kao hobi, gušt i učenje nečega novog. Što više sviramo to sam više fascinirana koliko je rad na pjesmama, rad na aranžmanima, produkcija i sav rad u studiju jedna magija. Tu ima toliko toga za naučiti, tako je suptilno i uzbudljivo. Naravno tu je i Martina koja je neizostavan dio cijele te priče i moje strasti prema glazbi. To je zapravo jako lijep način da se voli i provodi vrijeme zajedno. Osim glazbe jako volimo vrtlarenje pa se ponekad šalim kako ćemo kad ostarimo sve ostaviti i posvetiti se biljkama i prirodi.

*Intervju prenosimo sa portala Viz_kultura

Oceni 5