Ifigenija, ukras moje duše

Pozorišni komad ''Ifigenija na Tavridi'' Johana Volfganga Getea sadrži 1014 stihova i glumica koja želi da odigra Ifigeniju mora ih znati napamet. U drami ''U agoniji'' Laura Lenbah je specifična ličnost i reditelji kažu glumici koja se prihvati ove uloge

da mora pročitati gotovo sva djela Miroslava Krleže kako bi u toj roli bila sasvim uvjerljiva. Za ulogu Živke, glavne junakinje komedije ''Gospođa ministarka'' Branislava Nušića, neophodna je duga i temeljita priprema.

Uloge Ifigenije, Laure Lenbah i Živke, gospođe ministarke, glumila je u Amaterskom pozorištu u Doboju Branka Alićehajić, glumica koju su reditelji neizmjerno hvalili, a komplimente joj je uputio i Pavle Vujisić sa kojim je glumila u filmu ''Pobježe Ostoja'' reditelja Ratka Orozovića. U Radio Doboju je svojim zvonkim i milozvučnim glasom osvajala simpatije mnogobrojnih slušalaca. Stvarala je vrlo zapažene radio-priloge i pisala za ''Glas komuna'' reportaže o ženama partizankama koje su živjele skromno i povučeno.

Početkom sedamdesetih godina 20. vijeka u Doboju su priređivane satirične večeri pod nazivom ''Bakšiš'' koje je vodio književnik i novinar Pavle Stanišić. Jedne večeri kad su tekstove čitali Mihajlo Marsov, Nađa Karabain, Aco Vasiljević i Branka Alićehajić to je slušao i tada poznati reditelj iz Tuzle Abdurahman (ime Abdurahman znači Alahov sluga ili samo sluga) Maks Damadžić koji je već uveliko sarađivao sa Amaterskim pozorištem iz Doboja. U jednom trenutku obratio se Rašidu Muminagiću i upitao ga gdje i šta radi Branka i rekao: ''Dovedite je u pozorište da od nje napravimo boginju glume''! I odmah predložio da dobojski pozorišni amateri pripreme dramu ''U agoniji'' Miroslava Krleže, a glavna uloga predviđena je za Branku Alićehajić i to će biti prvo izvođenje Krleže na amaterskim pozorišnim daskama u Bosni i Hercegovini. Predstava je pripremana 1973. godine povodom osamdesetog rođendana Miroslava Krleže i odigrana na Festivalu amaterskih pozorišta BiH u Travniku; Branka Alićehajić i Aco Vasiljević dobili su prve nagrade za glavne uloge i dikciju – čistotu scenskog govora. Dobojsko pozorište je nagrađeno da predstavlja Bosnu i Hercegovinu na festivalu ''Večeri bratstva'' u Prizrenu gdje su amateri iz cijele Jugoslavije bili veoma srdačno dočekani i doživjeli iskrene trenutke bratstva i jedinstva.

Poslije nekoliko zapaženih predstava, reditelj Maks Damadžić rekao je da Amatersko pozorište u Doboju treba da na svom repertoaru ima i klasičnu pozorišnu literaturu i da pripremi dramu ''Ifigenija na Tavridi'' Johana Getea! U drami je samo pet lica, a Damadžić je kazao da je glavna uloga rezervisana za Branku Alićehajić. Trebalo je naći još četvoro glumaca od kojih je najteže bilo igrati Pilada. Scenograf i najvažniji čovjek pozorišnog amterizma u Doboju Rašid Muminagić zamislio je da Pilada glumi Fehim Adžamić Adeš, član Amaterskog pozorišta iz Tešnja, gdje je svoju glumačku karijeru počela i Branka Alićehajić. Bio je to zaista najbolji izbor jer su na Šesnaestom festivalu amaterskih pozorišta Bosne i Hercegovine i Branka i Fehim dobili nagrade za najbolju žensku i mušku ulogu. A profesorka Klaudija Meljnicki bila je nagrađena za najbolju kostimografiju; predstava je osvojila i prvu nagradu za dikciju. Sa ''Ifigenijom na Tavridi'' dobojski amateri su dosegli sam vrh pozorišnog amaterizma u Bosni i Hercegovini. Branka je zatim glumila u predstavama ''Ženidba'' Nikolaja Vasiljeviča Gogolja, ''Gospođa ministarka'' Branislava Nušića, 'Bujrum'' Rašida Muminagića, ''Lažna Ivana'' Andreja Hinga, ''Zoorište'' Miše Radivojevića i Aleksija Marjanovića, ''Uobraženi bolesnik'' Žana Batista Poklena Molijera, ''Buđenje vampira'' Borislava Pekića, ''Sveti plamen'' Somerseta Moma…

Moja najdraža uloga je bila Ifigenija i to je ukras moje duše, ispovijedala se poslije jedne pozorišne predstave Branka Alićehajić i citirala Geteove riječi da je ljepota krajnje načelo i najviši cilj umjetnosti; smatrala je da je primarni zadatak stvaralaštva da svijet mijenja nabolje. U svakoj ulozi nosila je u sebi igru i dobrotu i bila jedan od kreatora čarolije u pozorišnom životu ne samo Doboja nego i Bosne i Hercegovine i Jugoslavije. Sa svih festivala vraćala se ovjenčana nagradama za najbolju žensku ulogu.

Branka Alićehajić je bila primadona pozorišne umjetnosti i kako je primijetio Rašid Muminagić i jedina kojoj niko nije trebalo da opegla kostime, pripremi rekvizite ili nosi njen koferčić. Nije bilo moguće ni izbrojati koliko je nagrada dobila i sa kakvim je žarom i ljubavlju pripremala svaku ulogu, bila je najveća glumica bosanskohercegovačkog amaterskog pozorišta, glumica raskošnog talenta i izvorne čistote, žena koja ne prestaje da zrači… Njen glas je bio čas snažan i dubok, čas tih i melodičan i pun milosrđa. Svaka njena riječ na pozornici kao da je zvonila jer je čisto izgovarala vokale i suglasnike i tekstove iskazivala tonom nepomućene čistote jezika.

Roditelji Branke Alićehajić, koja je rođena 21. jula 1939. godine u Sarajevu, u kući svog djeda Josipa Akrapovića, Ana i Predrag upoznali su se na neobičan i pomalo romantičan način. Ana Akrapović završila je preparandiju – učiteljsku školu i tražila posao u Sarajevu, ali ga nije mogla naći. Kraljevina Jugoslavija je mlade školovane ljude slala na službu u razne krajeve zemlje. Tako je i Ana dobila zadatak da ide u neko selo kod Kičeva u Makedoniji. Ubrzo po nalogu države u to selo stiže i učitelj Predrag Lazarević, iz Niša; ljubav je planula i u toku ljetnog raspusta, u Sarajevu, u Ulici Basamaci, u naselju Bistrik, biće rođena njihova miljenica Branka. Nakon završetka osnovne škole, Branka je krenula u ekonomsku i pohađala baletsku školu i kao jedina srednjoškolka primljena u Akademsko kulturno umjetničko društvo ''Slobodan Princip Seljo''. Tu upoznaje svog buućeg supruga Muhidina Alićehajića studenta medicine, potonjeg uglednog doktora Regionalnog medicinskog centra ''23. avgust'' u Doboju, jednog od grupe studenata koji su osnovali ''Selju''; vjenčavaju se i dobijaju sina. Kao prvom djetetu članova ''Selje'' ovo društvo mu kumuje i Brankin i Muhidinov sin dobija ime Slobodan, koji radi danas kao arhitekta i urbanista i živi u Holandiji, kao i njegov mlađi brat Vedran koji se bavi trgovinom. Po završteku studija, Branka i Muhidin dolaze u Tešanj, a zatim 1970. sele u Doboj. Branka je završila studije srpskohrvatskog jezika i jugoslovenskih književnosti i namjeravala da se bavi pedagoškim radom i predaje u školi.

Ali, jednog dana na vrata njihovog stan dolazi Mihajlo Mišo Marsov, spiker i glumac i pita Branku da li bi htjela da radi kao spikerka na Radio Doboju. Tako je počela svoju radnu karijeru u Doboju, gradu koga će zavoljeti i ostati sve do smrti, uprkos ponudama iz Tuzle i Banjaluke da pređe u profesionalne pozorišne vode. Ogledala se i na filmu, imala je ulogu u filmu ''Tunel'' i igrala epizodne uloge u seriji ''Odbornici''. Već je pomenuto da je imala zapaženu ulogu u filmu ''Pobježe Ostoja'' i poslije toga je stigla ponuda da profesionalno radi i na velikom platnu.

I muzika je bila sastavni dio pozorišnog života u Doboju. Pripremljena je predstava ''Pokidane strune'', izbor ljubavne poezije Alekse Šantića, Silvija Strahimira Kranjčevića, Muse Ćazima Ćatića, Vojislava Ilića, Jovana Dučića… Stihovi su govoreni uz plamičke svijeća i zvuke tamburica, a Branka Alićehajić i Zora Bajraktarević otpjevale su i nekoliko starogradskih pjesama i tako uljepšale ''Pokidane strune'' koje su reprizirane jedanaest puta.

Neobična je sudbina zadesila i predstavu ''Zoorište'' Miše Radivojevića i Aleksija Marjanovića. To je ujedno bila i avantura jer su Miša i Aleks pretvarali stare basne u satiru, a radni naslov predstave je glasio: ''U svakom čovjeku tinja nekoliko životinja''. Predstava je doživjela više izvedbi. Novinarka Vesna Ljubić je pisala o festivalu amaterskih pozorišta za Televiziju Sarajevo, a predstava je snimljena i za radio i nekoliko puta emitovana, a onda je načinjen snimak i za televiziju. Uzeli smo po pet dana godišnjeg odmora da bi predstava bila snimljena, prisjećao se Rašid Muminagić. Prošla jedna godina, pa druga, u trećoj smo uputili pismo Televiziji Sarajevo sa pitanjem ''Šta je sa snimkom naše predstave ''Zoorište'', zašto nije emitovan''? i dobili odgovor da se traka negdje izgubila… Jami ba, Vesna, rekle su Dobojlije i zaključile da su Miša i Aleks tada bili u nemilosti jer su se bavili literaturom i filmovima iz takozvanog ''crnog talasa''… Tako su Dobojlije spriječene da i na televiziji vide svoju inače jednu od najboljih pozorišnih predstava.

Pozorišna bajka u Doboju trajala je punih četvrt vijeka. Nekoliko godina pred rat prekinuta je saradnja između Amaterskog pozorišta i Branke Alićehajić, nikada nije objašnjeno šta se desilo. Taj prekid Branka je primila s izvjesnom dozom gorčine i nije više spominjala svoje divne dane u pozorištu. Iznenada je preminula u ljeto1987. godine i sahranjena u Tešnju. Godine provedene na pozorišnim daskama Branka Alićehajić je zamislila da opiše u eseju pod naslovom ''Pozorište – to je magija umjetnosti'' i u jednom razgovoru u redakciji Glasa komuna rekla da su to bili ''dani kada smo kroz pozorište širili ljubav, međusobno poštivanje i razumijevanje, jer pozorište oplemnjuje ljude. Pozorište je mjesto ljudske topline, bliskosti i ljepote…''. Smrt je omela Branku Alićehajić, tu primadonu pozorišne umjetnosti, da zabilježi svoje uspomene na dane koji su bili kao čarolija u njenom životu na pozorišnoj sceni.