Iz nove knjige Siniše Škarice: Država protiv rocka – rock protiv države
Trmt 02 S

Na koncertu Termita: Milicija pod punk energijom

Photo: Romano Grozić

Igrali se vatrom, ali je nisu zapalili

Država i politika se jednom riječju u Jugoslaviji nisu ozbiljnije bavili rock 'n' rollom! U tom smislu moglo bi biti govora jedino o onoj ranoj fazi, krajem 50-ih, najdalje do sredine 60-ih, kada su partijske, omladinske ili studentske organizacije (Saveza komunista) postavljale pitanja o negativnim utjecajima zapadnog društva, o amerikanizaciji mladih, prvenstveno kroz film, pa onda kroz modu i glazbu. Praktički, po većini sociologa, politologa, povjesničara umjetnosti ili naprosto običnih promatrača, ako je kod nekih i bilo dvojbi, nastupom 'električarskih' Elipsi pred Titom, za njegov rođendan 1966. godine, otklonjene su.

Kao da je tim činom rock definitivno u očima partijskih i kulturnih dušobrižnika dobio pravo građanstva. Shvatilo se da rock glazba kod nas jedino svojom formom izražava samosvojnost i moguću neprilagođenost standardima željene socijalističke etike i kulture; jedini bunt koji se mogao u rocku vidjeti jest onaj njemu imanentan, izvorni: prema odraslima i njihovom diktatu što se manifestirao kroz dugu kosu, taperice i elektrificirani beat. Sjećam se da sam na pitanje odnosa nas rokera (rokera-studenata) i Hrvatskog proljeća jednom odgovorio da bi nam možda danas moglo biti nelagodno zbog toga, ali da ga nismo doživljavali kao svoju borbu. Rekao bih da roker nije homo politicus, premda po onoj da se zapravo svi bavimo politikom (ili  (će)se politika bavi(ti) s nama), a pogotovo onaj koji govori ili pjeva (u) javnosti (makar samo da mu prođe vrijeme), iznad takve tvrdnje visi, naravno, ozbiljan upitnik. Naravno stvar je i perspektive. Lennonov Imagine na Zapadu je djelovao revolucionarno, mi smo ga doživljavali kao običan novi hit. Protesti protiv rata u Vijetnamu koji su prelaskom Fernetičija predstavljali opasnu rabotu, upuštanje u svojevrsnu pustolovinu, ovdje su bili posve razumljivi i nimalo avanturistični.

Naslovna strana omladinskog lista Iskra: Džoni Štulić u društvu Milovana Đilasa i Koste ČavoškogU najkreativnijem (i najangažiranijem) razdoblju rocka kod nas, onom iz 80-ih, ni najeksplicitnija kritika društva koju je neprijeporno ponajbolje artikulirao svojevrsni glasnogovornik generacije Branimir Johnny Štulić sa svojom Azrom, nije bila cenzurirana. Naivno bi bilo reći da su izdavačke fusnote u skladbama kao što su Kurvini sinovi, Poljska u mom srcu, Nedjeljni komentar, preduhitrile, odnosno spriječile intervenciju politike u teren rocka. O zabrani poput Dugmetove omotnice za Bitangu i princezu, ili zamjeni „Hrist je bio kopile i jad“ s „On je bio kopile i jad“, s istog albuma (1979.), ili o skidanju snimke "Radnička klasa odlazi u raj" s Haustorova prvog albuma (1981.), ili o odustajanju izdavača od licence prvog albuma Sex Pistolsa Never Mind The Bollocks, Here Are The Sex Pistols, bilo je dosta riječi, i takvi slučajevi nisu bili ništa rigidniji ili neuobičajeniji nego na stotine sličnih što su ih poduzimale zapadnjačke diskografske kompanije. (Paradoksalno, praktički se odlukom Jugotona o neizdavanju albuma Sex Pistolsa - pod obrazloženjem da bi to zbog vrijeđanja britanske kraljice u pjesmi God Save The Queen moglo izazvati diplomatski incident - štitilo interese jedne kapitalističke zemlje, čije su diskografske tvrtke A&M i EMI iz sličnih razloga također odbile surađivati s Pistolsima. Jednako kontroverzno, gotovo cinično izgledala je u očima javnosti zabrana tobož uvredljivog spominjanja Hrista u Bregovićevoj grandioznoj baladi Sve će to mila moja prekriti snjegovi, ruzmarin i šaš; cinično za zemlju državnog ateizma koja kao da je unatoč tomu štitila vjerske osjećaje svojih građana.)

Uostalom, znamo, besmislenim se pokazao i slučaj Radničke klase (što) odlazi u raj zaključen dvije godine kasnije objavljivanjem iste pjesme u novom ruhu. Na kraju nacionalni naboj što ga je nosila Mojoj majci Prljavog kazališta uzbudio je duhove suprostavljene i sad već nacionalnim snažno podijeljene politike. Sintagma "ruža hrvatska" - koja postaje i naslovom pjesme - javlja se u trenutku raslojavanja i raspadanja jugoslavenske država.

Kontroverze ili frustracije: Prljavo kazalište

U intervjuu za Jugoton - Istočno od raja / 1947. – 1991.  Sanje Bachrach Krištofić i Marija Krištofića, izdanju Kulture umjetnosti 2014., na pitanje: Da li su postojala organičenja ili zabrane kod odabira grupa, tekstova, omota i kakva su to ograničenja bila? Možeš li navesti neke primjere?, odgovorio sam: „Ne, naravno, ne! Nitko vas po stupanju na uredničko mjesto nije uputio na nekakav trening, ili seminar kako obavljati uredničke poslove. Nitko vam nije unaprijed propisao nekakva pravila, kodeks estetskih, etičko-moralnih ili političkih kriterija po kojima ćete odlučivati je li možda nešto podobno i u 'duhu našeg socijalističkog, samoupravnoga uređenja'.

Nitko vas u tom pravcu nije trenirao. Uređivao sam usporedo neko vrijeme i pop stranice u tinejdžerskom tjedniku Tina i, naravno, ni tu se nisam susretao s napucima slične vrste. Takvo što, ako je i postojalo, nestalo je valjda početkom 60-ih, prvom privrednom reformom i općenito liberalizacijom društva. Neki će spominjati radijske „crne liste“ s imenima bendova (obično) ili pjesama za koje je postojala preporuka „ne emitiratri!“. Moguće, ako je riječ o nekoj  kasarni ili domu JNA, ali inače? Uostalo da je postojala neka takva lista na nekom lokalnom radiju ili, ne daj Bože, republičkom centru (sjećamo se slučaja Vukov), to je s druge strane značilo da su te suspektne pjesme ili njihove grupe bile i snimljene, zar ne? Nećemo se zavaravati, diskografi kao "poduzeća od posebne društvene važnosti" svojom mandatnom ulogom u obavljanju društveno - kulturnih zadaća kojima ih je zajednica obvezivala, Jugoton i PGP kao najveći posebno, imali su svoje mehanizme u kontroli eventualno „nepoćudnog“.

Prvi je računao s tzv. autocenzurom, mentalnim sklopom ugrađenim u svakome od nas, kada se palila crvena žaruljica na svaki umjetnički upad u teren gdje su svijetlile svete tekovine socijalističke revolucije i narodno-oslobodilačke borbe - samoupravljanje, bratstvo i jedinstvo, drug Tito, Partija, JNA - i konačno sama Jugoslavija. Partija je „prihvaćala samokritiku“, ali bratstvo-jedinstvo, Tito pa i JNA, bili su nedodirljivi: Maršal je moj Bog kod Idola i „crko Maršal“ koncertni marifetluk Zabranjenog pušenja bili su predmetom „razumnog dogovora“, odnosno kratkotrajnog pokušaja stavljanja benda na led. Ova zemlja je tada već tri desetljeća odgajala naraštaje koji su takvo što podrazumijevali kao nekakav društveni sporazum. Autocenzura na tim temama bila je prilično pouzdana u očima kontrolnog mehanizma. Ako se kojim slučajem pokazalo da je urednička svijest zadrijemala Partija je uvijek imala pravo intervenirati (...)

Recimo, izgubili smo novi album Riblje čorbe Istina (nakon Večeras vas zabavljaju muzičari koji piju), jer nismo uspjeli odbraniti pravo na neke pjesme Bore Đorđevića, prije svega proročansku Pogledaj dom svoj anđele, (preuzeta naslova od autobiografskog romana američkog pisca Thomasa Wolfea) zbog koje je naš Izdavački savjet (ne programski kolegij, već izdavački  savjet!), koji je bio treći, najviši i rijetko korišten u mehanizmu kontrole (sastajao se formalno jedan put godišnje), donio odluku da se ploča ne objavljuje i vrati natrag grupi. U savjetu su sjedili: Ivo Vuljević, Slavko Mihalić, Tihomir Jokić, Ivica Percl...To smo tek sa slabašnim pokušajem prosvijedovanja reklo bi se oportunistički, i napravili. Album je potom ponešto izmijenjena sadržaja  - ali s „inkriminiranom pjesmom“! - objavio Čorbin raniji i rekao bih matični PGP RTB. (...) Uostalom na većinu uredničkih intervencija izvođači i autori bili su spremni na popuštanje, na kompromise. A i sami su rečenim mehanizmom autocenzure često mijenjali suspektne dijelove ili riječi. Primjerice Štulić je snimio po mnogima antologijske Kurvine sinove s refrenom „oni dolaze“, umjesto „Rusi dolaze“, kako je pjevao na nastupima Azre.

U načelu, rekao bih, igrali smo se vatrom, ali je nismo zapalili!

Neprimereno ime: PGP RTB nije hteo Električni orgazam, Jugotonu to nije smetalo

Estetsko-etičkih prijepora koji iz današnje perspektive možda izgledaju smiješni bilo je svakako više nego onih političke prirode. PGP RTB-u je recimo smetao naziv Električni orgazam, Jugotonu – ne! PGP je odustao od muzičkoga koncepta Šarla akrobate – ja i Jugoton jedva dočekali! U Prljavom kazalištu u njihovoj ranoj fazi 1978. s Televizorima malo tko bi čuo bilo što vrijedno izdavanja ploče, osim mladalačke drskosti – ja sam im prateći inozemnu, ali i domaću scenu, u čemu treba zahvaliti i zagrebačkom Poletu – dao priliku. Oni su uzvratili, odlazeći u Suzy, pričama o nerazumijevanju i kočenju u Jugotonu! Mnogi su bendovi, i to sam već spominjao, lovili u mutnom pokušavajući se prikazati buntovnima i talentiranima ali zakinutima konzervativnim i nesposobnim diskografima. Primjeri koje sam iznio izazivali su moguće frustracije protagonista, istodobno pomažući im da steknu u rocku poželjan imidž makar i lakih disidenata ili žrtava sustava.

'Bijela knjiga' Stipe Šuvara: Čak ni tu nema rockera kao narodnih neprijatelja

Ali slučajevi zabrana omota i pjesama nisu bili specijalnost i posljedica nekakve posebne rigidnosti socijalističkih diskografa. Povijest zapadne diskografije pogotovo pojavom rocka, od Presleya preko Beatlesa, Stonesa i Dylana do u tom trenutku – spomenuo sam već – Sex Pistolsa, bila je prepuna sličnih slučajeva: Beggars Banquet Stonesa, Country Life Roxy Musica ili New Gold Dream Simple Mindsa (kod nas je naslovnicu s velikim križem redizajnirao, uz odobrenje benda, Mirko Ilić, čime se Jugotonovo izdanje pretvorilo u kolektorski raritet!). Primjeri prikazani u dokumentarcu Druga strana rocka: rock protiv države – država protiv rocka nategnutim svjedočenjima mitologiziraju teško održivu tezu o stalnoj kontroli i cenzuri u popularnoj glazbi, odnosno o rokerskom buntovništvu naspram onog što bismo danas nazvali „dubokom državom“, a još manje o nekom otporu protiv društveno-političkog sustava. Država u rocku nije vidjela ozbiljniji problem, kao ni obratno, iako bi rock rado danas – poput onih priča u biografijama političkih uznika – da je bio barem nakratko u ilegali. Na žalost rokerskih rebela, uzmete li famoznu Šuvarovu Bijelu knjigu koja otkriva sve nekadašnje državne neprijatelje u kulturi i umjetnosti, uzalud ćete među njima tražiti pop ili rock glazbenike! Čak ni prvi glas osviještene generacije iz osamdesetih, neprilagođeni Branimir Štulić Johnny, nije doživio tu „čast“.

P. S.

Polemika sa Jugotonom preko Poleta: Grupa Paraf

U svom diplomskom radu iz rujna 2015. godine Novi val u glazbi kao odgovor na društveno-političke promjene u Jugoslaviji 1980. Nino Mihaljek, student Filozofskoh fakilteta u Zagrebu u klasi profesora Hrvoja Klasića, navodi slučaj riječkih Parafa citirajući im protestno pismo upućeno Poletu nezadovoljni Jugotonovim odbijanjem njihovih prvih demo snimaka. U kontekstu teme svakako je zanimljivo pa ga prenosim uz mali komentar.

„Prvi demo materijal snimili su u siječnju 1979. godine, ali Jugoton ga ne želi objaviti pa u Poletovu redakciju šalju protestno pismo: 'Mi članovi punk rock grupe Paraf iz Rijeke obraćamo se Poletu s molbom da obavijesti svoje čitatelje o velikoj pizdariji koja bi to isto bila da se ne radi baš o našoj grupi. Naše kompozicije nije primila disko kuća Jugoton. Ne mislimo da su naše pjesme literarni biseri, nismo ni mislili da to budu, mi čak nismo ni naročito pismeni, ali naše stvari su baš slike grada ljudi, situacija, kakve mi vidimo i doživljavamo. Pa zar smo mi s druge planete, zar su se naši starci tukli za to da mi moramo šutjeti. Tko će nam reći zašto ne smijemo govoriti? Jugoton nas neće.'“

Dakle, zaista smo ih po onoj „snimke smo pravili, nosili Škarici, praznih ruku se vraćali“ poslali natrag doma neobavljena posla. Kad kažem „da smo ih“, onda mislim na mene i Vojna (Kundića), jer formalno sam urednikom za rock postao tek krajem 1979., odnosno na samom početku 1980., kada sam bio i službeno raspoređen novom „sistematizacijom radnih mjesta“ na rečeni položaj. Do tada sve smo zajedno preslušavali i odobravali ili odbijali. Inače, kao što i sami priznaju pjesme im nisu bili literarni biseri (ali u rock 'n' rollu se takvi ni ne traže), nisu bile bogznakako ni odsvirane (ali riječ je o punku, u kojem to također nije presudno), pa zašto su odbijeni?

Koliko se sjećam među snimkama su bile upravo Narodna pjesma i Živjela Jugoslavija koje su ironizirale miliciju i samu državu, skladbe koje su se poslije pojavile na njihovoj prvoj plejci za RTV Ljubljanu s nekim malim intervencijama. E, meni se naprosto nisu činile vrijednim tih intervencija. Ranije smo objavili Kazalište, doletjela je i Pekinška patka, rock redakcija još uvijek nije bila oformljena i kolikogod široka bila paleta pop i rock izdanja Jugoton je uvijek birao „najbolje od“. Nikada sve.

Često sam naglašavao da ni Pankrti, ni Parafi nisu ni blizu imali domet Azre, ili, ako hoćete, Riblje čorbe. Uspoređivati ih bilo je kao recimo MC5 ili Stoogese Iggyja Popa s Jimom Morrisonom i njegovim Doorsima. Ovi prvi uvijek su bili i ostali na razini kulta. Tako je to i s Pankrtima ili Parafima. Istina, ne znači to da se danas ne bih rado pohvalio njihovim pločama u našem back katalogu, ako ništa drugo zbog one rečenice iz protestnog pisma: „Zar su se naši starci tukli za to da mi moramo šutjeti!“.

Dobitnici nagrade Sedam sekretara SKOJ-a: Pankrti

Usput kao potkrijepa ovih redaka Pankrti su dobili prestižnu republičku nagradu Sedam sekretara SKOJ-a, kao i neukrotivi Marko Brecelj. Njegov Cocktail nagrađen tim visokim priznanjem Saveza socijalističke omladine Hrvatske na A3 imao je Škandal v rdečem baru, koju su neki protumačili kao kamufliranu rugalicu paritjskom komitetu. I ovdje bi bilo naivno pomisliti da je ta psina previđena jer „udbaši“ ili partijski aparatčici nisu znali slovenski!? Ni njegovi Buldožeri nisu doživljeni kao antidržavni elementi. Najbliži nadmudrivanjima, tipa je li nešto podobno ili ne, bila je sa Zabranjeno plakatirati Dobro jutro madam Jovanović za koju se tvrdilo da je ono „madam Jovanović“ zapravo aluzija na Jovanku Broz.

Na kraju iz zaključka Mihaljekova diplomskog rada izvukao bih dva pasusa, zapravo poznata i opće prihvaćena:

„Za početak, potrebno je istaknuti kako Jugoslavija nije bila tipična socijalistička država kao što su bile npr. države Istočnog bloka. Zbog te činjenice u Jugoslaviju su, u dovoljnoj mjeri, pristizali brojni utjecaji sa Zapada pa stoga pojava punk glazbe, odnosno Novog vala, za nju nije predstavljala nikakav veći problem.Važno je istaknuti i to da se punk pojavljuje krajem 70-ih godina kada komunizam u Jugoslaviji postaje sve liberalniji kao i sustav represivnog aparata. Osim toga, u svibnju 1980. godine umire Tito čime djelomično popušta i do tada prisutna sveopća državna budnost, usmjerena na očuvanje slike neukaljanog socijalističkog morala.

No, radilo se zapravo o pseudoliberalizmu, budući da su svi omladinski mediji, čak i oni alternativnijeg sadržaja, pripadali omladinskim organizacijama, a time zapravo državi koja ih je tako mogla kontrolirati. Tako su na primjer, omladinske novine Polet koje su predstavljale glavnog zagovaratelja punka i Novog vala, bile su financirane od strane Saveza socijalističke omladine Hrvatske. Drugim riječima, razdoblje Novog vala pružilo je mogućnost da mladi ljudi, kroz glazbeni izričaj, iskažu svoje viđenje društva i svijeta oko sebe, a jednako tako i svoju kritiku istog. Mladi su se bendovi borili protiv društvene nazadnosti i uvrijeđenih, konzervativnih i zastarjelih načina razmišljanja, a ne države kao takve.“

(uz komentar na dokumentarnu emisiju "Druga strana rock 'n' rolla" Silvija Mirošničenka, utorak 31. siječnja 2012.)

* Ovo poglavlje iz nove knjige Siniše Škarice u izdanju Croatia Recordsa “Tvornica glazbe – bilješke za biografiju ili Various Artists ” prenosimo sa dozvolom autora i izdavača

Oceni 5